Etnički sukobi u Kirgistanu neodoljivo podsjećaju na procese koji zadnje stoljeće tresu prostor Balkana: Sami Kirgizi i Uzbeci su unutar sebe podijeljeni, a kriminalne mafije nikada nisu imale etničkih predrasuda. Kao i u našem slučaju, kod njih je uvijek vladalo "bratstvo i jedinstvo" uz suučesništvo korumpiranih državnih činovnika.

Uvod u balkanizaciju

Termin balkanizacije je ušao u žargon međunarodne politike, pa i znanstvenih rasprava, sa Balkanskim ratovima 1912-1913. S njim se opisivao proces raspada Otomanskoga carstva, započet na Balkanu, a priveden kraju sa amputacijom njegovih arapskih teritorija Bliskoga istoka. Kasnije se istim terminom opisivala fragmentacija većih državnih ili regionalnih cjelina i u drugim dijelovima svijeta, na manje, etnički različite i često međusobno zakrvljene političke entitete. Međuetnički ili komunalni sukobi su redovito bili sastavnim dijelovima procesa balkanizacije, pa je sam termin poprimio politički negativnu, pogrdnu konotaciju.

Dugo trajem pa se sjećam kako smo se nadmoćno smijali kada smo šezdesetih godina čitali upozorenja o opasnostima balkanizacije Afrike. Kao, takve se ružne stvari događaju daleko od nas, u nezrelim i nerazvijenim zabitim svjeta, dok smo mi davno prevladali te pubertetske bolesti političkoga odrastanja. A onda se, devedesetih godina, balkanizacija vratila na brdoviti Balkan, tu odakle je i krenula. Bili smo sudionici, žrtve i protagonisti najveće ratne drame na tlu "civilizirane" Europe poslije Drugoga Svjetskoga rata. Sami smo se, uz nemali doprinos drugih, ponovo balkanizirali.

Danas su pucnjave, ubojstva, pljačke i etnička čišćenja srećom za nama, ali još nismo potpuno izliječeni od bolesti koja nije samo naša. Od nje boluju i mnogi drugi. Najnoviji je slučaj Kirgistana, kojim se bavim u ovim dnevničkim zapisima..

Sukobi u Džalalabadu

20/05/2010

Specijalne jedinice pristigle iz Biškeka su prethodnih dana, uz pomoć lokalnih pristalica Privremene vlade, navodno upostavile "red" na jugu zemlje.

kirgistan2.jpg

Batirovu optužbu potvrđuje i članak osvanuo na portalu Ferghana.ru, ruske informativne agencije, koja izvješatava o događajima iz Središnje Azije. Batirovi su momci ranije obranili guvernera Džalalabada (Kirgiza), kojeg je Privremena vlada imenovala početkom mjeseca. Zgradu u kojoj je smještena guvernerova kancelarija i u kojoj se on tada nalazio, napala je bila naoružana banda izvjesnoga Mirsidikova (inače Uzbeka), koji je bio u dosluhu sa klanom Bakijevih. Za njih je navodno i ranije obavljao prljave poslove. Mrsidikov je ubijen, ali iz gore navedenog članka nisam uspio razabrati da li tada ili kasnije. U istom se tekstu spominju još i imena dvojice mafijaških vođa, također suradnika bivšega predsjednika s kojima se ovaj bio razišao. Jedan od njih, Akmatbataev, je ubijen, a drugi, Erkinbaev, je prvo bio nagrađen zastupničkim mjestom u parlamentu, a kada se suprotstavio svom pokrovitelju također stradao. Ta imena, poznata u Kirgistanu, meni ništa ne znače, ali ih bilježim gornje epizode, jer potvrdjuju spregu bivših vlastodržaca sa kriminalnim grupama. Te su u južnom Kirgistanu prosperirale na švercu droge što je preko Tadžikistana stizala do ovdje i odatle dalje krijumčarena prema Utbekistanu, Kazakstanu i Rusiji. Zahvaljujući njima Oš je postao dispečer jeftinih kineskih proizvoda široke potrošnje u čitavoj regiji. Uz to su se bavili reketom lokalnih trgovaca.

No smrt i ranjavanje očito nahuškanih Kirgiza, od Batirovih jakih momaka, bi mogla biti iskra koja će potpaliti kirgizsko-uzbečke sukobe širih razmjera kakvi su se dogodili u istoj oblasti 1990. Tada su im povod bile razmirice Kirgiza i Uzbeka oko vlasništva nad oranicama i pašnjacima raspuštenih kolhoza. Prema podacima tadašnjih sovjetskih vlasti, bilo je nekih 150 mrtvih i više stotina ranjenih na obje strane. Sa sela su nemiri proširili do Oša. Stradali uglavnom Uzbeci, ali i neki lokalni Tatari, Kazaci, Dungani (Kinezi) i Ujguri, koje su ovdašnji Kirgizi smatrali "uljezima". Kinesko-tatarska obitelj
Medine, od nedavno supruge mojega sina Srđe, se poslije toga iselila u Kazakstan.

Privremena vlada je proglasila izvanredno stanje u okruzima Džalalabada i Suzaka. Uveden je i policijski sat od 22 u večer do 6 sati u jutro. Nije jasno da li vlada raspolaže sa dovoljnim snagama koje bi mogle spriječiti dalje širenje nasilja.

Istovremeno je objavljen dekret kojim se na predsjednicu Privremene vlade
Otunbajevu prenosi sva ovlaštenja predsjednika republike. Istim se dokumentom naglašava da će ona od sada biti nadstranačka predsjednica i da se sama neće kandidirati za predsjednički položaj.

Par dana kasnije: vlasti su izdale nalog za uhićenje Batirova zbog krvoprolića u Džalalabau, no ovaj je nestao. Pretpostavlja se da je pobjegao u Uzbekistan.

Izvanredno stanje

10/06/2010

kirgi.jpg

U Biškeku je dekretom Privremene vlade ukinuto IX Odjeljenje ministarstva unutrašnjih poslova. Riječ je o političkoj policiji, koja je bila osnovana za borbu protiv ekstremističkih islamističkih grupa, ali koja se u praksi bavila kontrolom oporbenih stranaka i njihovih političara. Odluka nije obrazložena. Ne bi me iznenadilo da su njezini agenti, većinom kadrovi klana Bakijevih, bili umiješani u sukobe u Džalalabadu i Ošu.

11/06/2010

Prema najnovijim vijestima broj mrtvih se popeo na 37, a ranjenih na više od 600. Statistika se odnosi samo na povrijeđene koji su dospjeli u bolnice i mrtve koje nisu pokupile njihove obitelji. Vlasti tvrde da su uspostavile kontrolu nad događajima u samome Ošu. No nemiri su zahvatili susjedne oblasti - Kara-Su, Uzgen i ponovo Džalalabad. Poznajem te krajeve, jer sam ih prošao prije dvije godine. U svom sam tadašnjem dnevniku zapisao kako je Oš, drugi grad po velični u ovoj zemlji, velika selendra. Rečeno mi je da ima oko 250.000 stanovnika. Još do prije nekih dvadeset godina većina žitelja su bili Uzbeci. Sada je vjerojatno više Kirgiza. U Uzgenu sam obišao srednjovjekovni mauzolej kojega je izgradio jedan uzbečki kan, koji je stolovao u Kokandu, gradu koji se danas nalazi u susjednom Uzbekistanu. U ovoj je oblasti 1990., još prije raspada Sovjetskog saveza došlo do krvavih sukoba Kirgiza i Uzbeka. U Džalalabadu, gradu možda veličine Varaždina, nisam vidio ništa zanimljivoga. Iz njega je sada protjerani bivši predsjednik Bakijev, 2005. pokrenuo Revoluciju tulipana. Rođen je u kirgiskom naselju nedaleko odatle. U Džalabadu je u vrijeme SSSR-a počeo karijeru, prvo kao inženjer, a onda kao direktor jedne lokalne tvornice. Da, prošao sam tada i pored ružne zgrade ranije spomenutoga sveučilišta.

Više me je privukla okolina grada sa svojim šumovitim obroncima - prirodni krajolik koji bi mogao biti i negdje u švicarskim Alpama. Na tom me je putu pratio, zapravo vodio, jedan par lokalnih Uzbeka - Šahsanama, prevodilac, i njezin suprug Mansur, šofer. Ona je diplomirala engleski, a on pravo na lokalnom uzbečkom državnom sveučilištu. Kasnije sam bio gost u njihovom domu u Ošu. Upoznao sam im širu obitelj. Na rastanku su mi poklonili košaru dunja iz njihova vrta. Pitam se što je sa njima?

12/06/2010

Član Privremene vlade Azimbek Beknazarov, koji na licu mjesta koordinira operacijama sigurnosnih snaga, je za nerede optužio pristalice bivšega predsjednika Bakijeva. Danas je u izjavi jednoj lokalnoj novinskoj agenciji priznao kako se situacija pogoršava. "Snage sigurnosti su nedovoljne i iscrpljene... ukoliko za dva dana ne pristigne pojačanje, neće moći više fizički izdržati". Istovremeno je Privremena vlada uputila dramatičan apel "dobrovoljcima, umirovljenim policijskim i vojnim licima, i afganistanskim veteranima", da pomognu u stabilizaciji južnoga Kirgizstana. Možda je upravo destabilizacija bila namjera podstrekača ovih nereda. Za 27. lipanj je naime zakazan referendum koji bi trebao potvrditi novi ustav.

Postoji opasnost da situacija degenerira u građanski rat, u masovni međuetnički obračun. Lokalni Rusi bježe prema sjeveru, a lokalni Uzbeci se pokušavaju dokopati susjednoga Uzbekistana. Javlja se o kolonama, nejasno čijim, što autobusima i kamionima voze prema Ošu. Direktorica jedne lokalne nevladine organizacije -
Centra za masmedije u Ošu - je izjavila kako se "situacija izmakla kontroli", i apelirala na Privremenu vladu da "potraži vanjsku pomoć... inače će biti više ubijenih, a za par dana će zavladati glad".

Dileme susjeda

U Taškentu, glavom gradu Uzbekistana, upravo se održava summit Šangajske organizacije za suradnju (engleska skračenica - SCO), čije su članice, pored Kine i Rusije, još Uzbekistan, Kazakstan, Tadžikistan i Kirgistan. Predsjednik Tadžikistana Rahmonov je u svom govoru izrazio zabrinutost razvojem događaja u Kirgistanu i upozorio kako bi SCO trebao imati mehanizam pomoći ugroženoj zemlji članici. Ruski predsjednik Medvedev mu je odgovorio kako takav mehanizam postoji, ali se može aktivirati samo u slučaju vanjske opasnosti i povrede međunarodnih granica, a ne kada je riječ o unutrašnjim nemirima. Ne znam kako se o tom pitanju izjasnio uzbečki predsjednik Karimov, koji predsjedava ovom sastanku. Mora da je na mukama, jer su kirgiski Uzbeci, koji su se, koliko sam shvatio, svrstali uz Privremenu vladu, postali žrtvama napada Bakijevih pristalica koji su isključivo Kirgizi.

Kasnije dopisano: Summit je odlučio "pratiti razvoj situacije u Kirgistanu".

: Još je gore nego što sam jutros čitao. U Ošu su u plamenu čitave ulice. Vode se ulične borbe. U uzbečkim kvartovima su postavljene barikade. Isto u mješovitim, gdje se lokalni Uzbeci, Rusi i Tatari, uz sudjelovanje njihovih malobrojnih kirgiskih susjeda, sa kojima su do sada živjeli u miru, pripremaju na obranu. Autobusima i kamiona iz okolnih naselja pristižu pojačanja napadačima. Policije nigdje nema. Broj poginulih se popeo na 62, a ranjenih na 835. Iz lokalnih bolnica se javlja da su ostale bez hrane za bolesne i ranjene.

izbjeglice_kirgistan_art.jpg

Na uzbekistanskoj granici se tiska tisuće izbjeglica, čitave obitelji koje se pokušavaju spasiti. Uzbečki ih graničari propuštaju na kapaljku. Sa kirgiske strane praktično nema kontrole. Jedna je kirgiska granična carinska stanica napadnuta i opljačkana. Nije jasno od koga. Fotografije što su se pojavile na više internet portala sugeriraju kako većinu izbjeglica čine žene i djeca. Javlja se kako se sa uzbečke strane granice upravo rasporedjuju vojne jednice.

Međunarodne mirovne snage?

Privremena predsjednica Roza Otumbajeva je preko televizije obznanila da je Medvedevu uputila pismo, apelirajući da Rusija uputi mirovnjake, koji bi pomogli u uspostavljanju reda. Mislim da ih je Biškeku uhvatila panika. Nemaju dovoljno vlastitih snaga spriječiti kaos na jugu zemlje. A možda im i ne vjeruju.

Rusi naime imaju oko tisuću vojnika u Kantu, avio bazi na dvadesetak kilometara od Biškeka. Imaju ih oko sedam tisuća u susjednom Tadžikistanu. Mogli bi naravno krenuti u akciju, ali im to ne bi bilo mudro. Toga su svjesni u Moskvi, gdje pamte sovjetsku vojnu avanturu u Afganistanu. Doprinijela je i raspadu SSSR-a.

13/06/2010

Na upit novinara, glasnogovornica Kremlja je odgovorila kako za sada "ne postoje uvjeti za sudjelovanje Rusije u razrješavanju unutrašnje krize u Kirgistanu". Rekla da će se o toj krizi uskoro raspravljati na summitu zemalja Organizacije kolektivne sigurnosti (engleska skraćenica - CSTO) i, ukoliko se odluči pozitivno odgovoriti na kirgistanski zahtjev, to će biti "samo u okviru mehanizma Ujedinjenih naroda". Naime, Medvedev, koji predsjedava CSTO, je odmah poslije povratka iz Taškenta sazvao izvanrednu sjednicu ove organizacije, koja je na papiru obrambeno krilo Saveza nezavisnih država (zemalja slijednica bivšega SSSR-a). Članice su joj Rusija, Bjelorusija i Armenija, kao i četiri srednje azijske države koje su istovremeno učlanjene i u SCO. Formirale su prošle godine, ali samo na papiru, zajedničku vojnu jedinicu za brze intervencije. No Uzbekistanci su se usprotivili, a kada su Rusi počeli pregovarati sa Bakijevim režimom o uspostavljanju vojne baze za tu jedinicu na jugu Kirgistana, upravo tu gdje su sada izbilii sukobi, predsjednik Uzbekistana Karimov je rekao - ne.

Kasnije dopisano: Vidim na nekim ruskim portalima da se Medvedevu zamjera što ništa nije učinio za zaštitu Rusa, kirgistanskih građana, koji su također žrtve sadašnjih pogroma. Neki su stradali i prethodno u Biškeku u neredima poslije rušenja Bakijeva. Humanitarna pomoć koju Moskva šalje im neće puno pomoći.

kirgistan1.jpg

O situaciji u Kirgistanu se razgovara i u UN-u.

Dekretom Privremene vlade je naložena djelomična mobilizacija vojnih rezervista za "borbu protiv destruktivnih snaga i kriminalnih elemenata". Istim je dekretom naloženo snagama sigurnosti u oblastima podvrgnutim izvanrednom stanju - pucati bez upozorenja "u samoobrani, obrani civila i u slučajevima masovnih napada".

Prema jutrošnjim vijestima što ih prenosi BBC, u Ošu je došlo do prekida opskrbe strujom, plinom i vodom. Navodi se neprovjerena cifra od tisuću povrijeđenih.

Pred večer: Interfax agencija javlja kako je u vojnu bazu u Kantu upućen bataljun ruskih padobranaca. Baza se nalazi na sjeveru zemlje koji je za sada pošteđen nemira. Jedan je lokalni novinar telefonom potvrdio slijetanje nekoliko IL-76 transportera.

Prema lokalnom predstavniku ministarstva zdravlja u Ošu, do sada je potvrđena smrt 97 lica, dok ih je 1.222 ranjeno. Ubijen je jedan pakistanski student, a 15 ih je navodno oteto. Osim prebrojavanja mrtvih i ranjenih, u Ošu i okolini izgleda ništa drugo ne funkcionira. Uzbekistan je konačno otvorio granicu. Javlja se o prilivu nekih 75.000 izbjeglica - 80 posto žena, djece i staraca. Mlađi muškarci su ostali braniti svoje domove.

Iz svog izbjeglištva u Minsku se oglasio bivši predsjednik Bakijev. Demantirao je optužbe da on stoji iza ovih nemira kao "besramnu laž". Upozorio je da se "Kirgistan nalazi na ivici kolapsa i pred gubljenjem državnosti. Ljudi umiru i nitko od sadašnjih vlasti ih nije u stanju zaštititi".

Etnički mozaik Fergane

14-18/06/2010

Nemoguće je iz fragmentarnih prikaza sukoba. Pojedinačnih izjava i nerijetko kontradiktornih vijesti steći cjelovitiji uvid u događaje i razvoj prilika na jugu zemlje. Ni privremena vlada u Biškeku se ne snalazi. To dokazuje i njezin opoziv zahtijeva Rusiji za slanje mirotvoraca. Na mukama su i kirgistanski, koji se boje da bi se sukobi mogli proširiti i na njihov teritorij. Uzbekistan koji je prihvatio najveći broj izbjeglica je ponovo zatvorio granicu. Nema mogućnosti zbrinuti više od do sada prihvaćenih 80.000-100.000 prebjega, koji su razmještani po lokalnim školama i javnim ustanovama. Ranjeni i bolesni među njima se upućuju u Andižan, čije su bolnice pretrpane pridošlicama.

U tom je uzbečkom gradu 2005. izbila pobuna za koju je u prvom trenutku okrivljen Islamski pokret Uzbekistana, ekstreminstička opoziciona grupacija, a kasnije jedna lokalna do tada nepoznata islamistička organizacija. Navodno su pobunu podstakli infiltratori pristigli u zemlju preko kirgistanskoga teritorija. Prema vlastima, u intervenciji specijalnih vojnih snaga je izginulo 187 ljudi, dok se nezvanično licitiralo sa ciframa od 1.200 do 5.000. Tada je Kirgistan prihvatio više tisuća izbjeglica iz Uzbekistana. Ranjeni su liječeni u bolnicama u Ošu. To nije bio međuetnički sukob, ali u tom uzbečkom džepu, okruženom sa tri strane kirgistanskim teritorijem, živi i oko 300.000 Kirgiza. Ti bi sada mogli postati žrtvama uzbečke osvete. K tomu, nedaleko zajedničke granice, ali sa kirgiske strane, su tri eksklave, svaka sa par sela naseljenih Tadžicima, koje administrativno pripadaju Uzbekistanu, ali su geografski odvojene sa desetak ili više kilometara puta od matične države. Napad na njih bi sigurno izazvao uzbečku vojnu protuakciju, no napada do sada nije bilo.

Javlja se da se uz uzbečku granicu ili na ničijoj zemlji između tiska još nekih pet tisuća izbezumljenih izbjeglica. Novi još uvijek pristižu. No na drugu se stranu propuštaju samo ranjenici. Situacija ostalih je dramatična. Kišni je period. Izbila je epidemija dizenterije. Pošiljke međunarodne pomoći, koje stižu iz Rusije i koje upućuje UN-ov komesarijat za izbjeglice su počela pristizati u Andižan i u Oš, ali su im nedostupne.

kirgi1.jpg

E sad, tu su i Tadžici, koji lingvistički pripadaju perzijskoj govornoj skupini. Urbano su stanovništvo u današnjim uzbekistanskim gradovima - Buhari i Samarkandu - srednjeazijskim oazama, i odmorištima karavana na nekadašnjem putu svile što je vodio od Sredozemlja prema Kini. No Tadžici u samom Tadžikistanu su također ratari i stočari, kao i u susjednom Afganistanu, gdje ih ima više nego u samom Tadžikistanu. Sada je navodno par tisuća izbjeglica krenulo iz kirgiskoga dijela Fergane prema susjednom Tadžikistanu. Pretpostavljam da je riječ o lokalnim Tadžicima, ali nisam našao potvrdu za to.

A između 1992 i 1997, kada je u Tadžikistanu bjesnio građanski rat, izbjeglice su tražile spas u svim susjednim državama, pa i u Kirgistanu. Ukupan se broj izbjeglica u inozemstvu i zemlji tada procjenjivao na milijun i dvjesto tisuća, a broj ubijenih negdje između 50.000 i 100.000. No nije imao karakteristike međuetničkog sukoba, iako su se tada mnogi Uzbeci i praktično skoro svi Rusi iselili. Tadžici i Uzbeci u susjednom Afganistanu su se međusobno sukobljavali, ali i pružali zajednički otpor Talibanima, čiji su se redovi popunjvali, a i danas se popunjavaju skoro isključivo iz paštunskih plemena.

Na jedan britanski periferan aerodrom sletio je iznajmljeni avion s Maksimom Bakijevim, mladjim sinom svrgnutoga predsjednika, kojega je Privremena vlada još ranije optužila za krađu državnog novca i za financiranje provokatora što su izazvali sadašnje nerede. Preko Interpola je tražila njegovo uhićenje. Navodno je za poticanje sukoba u Kirgistanu izdvojio deset milijuna dolara. U Biškeku je objavljeno kako transkripti njegovih telefonskih razgovora sa stricem Janibekom, navodnim organizatorom tih provokacija, to potvrđuju. Maksim je zatražio politički azil u Britaniji, ali je pritvoren. Rečeno je kako se pristupilo ispitivanju njegova zahtijeva, kao i osnovanosti potjernice za njegovo izručenje Kirgistanu.

Kirgizi-Uzbeci

Predsjednica Privremene vlade Otunbajeva je stigla u Oš vojnim helikopterom. Zaštićena neprobojnim žiletom i specijalcima u punoj ratnoj opremi, prvo je konferirala sa predstavnicima vlasti, a onda se u velikoj sali municipaliteta obratila na brzinu okupljenim lokalnim predstavnicima vlasti i civilnoga društva. Priznala je da je broj poginulih možda deset puta veći od onoga što je do sada objavljeno, jer su mnogi medju njima, kao što zahtijeva (muslimanska) tradicija, odmah pokapani. Broj izbjeglica je takodjer višetruko veči, nego onih 100.000 što su prešli u Uzbekistan. Nekolicina prisutnih je kasnije tvrdilo kako su slušaoci negodovali što se tek sada pojavila u Ošu, a neki su uzvikivali parole protiv Uzbeka. Ni jedan od poznatih lokalnih Uzbeka nije bio medju prisutnima. Otunbajeva se nije osvrnula na etničku dimenziju sukoba. Ponovila je optužbe protiv Bakijevih pristalica. Po njezinu povratku u Biškek je novim tekstom dekreta o referendumu koji je bio zakazan za 27. lipanj najavljena mogućnoti njegova odlaganja.

kirgistan.jpg

Nemoguće je opovrgnuti da su Uzbeci bili glavne, iako ne i jedine žrtve ovih sukoba. Stradali su i Tadžici i ostali manjinci, ali i neki, svakako malobrojniji, Kirgizi. Barikade, koje su Uzbeci podigli oko svojih naselja u Ošu i okolini, potvrdjuju da su se branili. U samom su Ošu zaposjeli centralno skladište dizela i benzina, najveće na jugu zemlje, i prijetli dići ga u zrak ukoliko se napadi na njih nastave. Da je došlo do eksplozije, što se srećom nije dogodilo, stradalo bi pola grada.

No zločini nad Uzbecima - paljevine, pljačke, ubojstva i silovanja - nisu bili samo djelo razularenih kirgiskih paupera, već je sve više dokaza da su nekima asistirali pripadnici snaga sigurnosti. U samome je Ošu takvih slučajeva bilo nekoliko pri rušenju uličnih barikada. To bi obavili oklopni vojni transporteri, iza kojih bi prema uzbečkom naselju nahrupila rulja željna „osvete". U rijedjim bi slučajevima Uzbeci pružili oružani otpor, pa bi stradali u direktnom sukobu. Jedan strani humanitarac, koji je osobno bio svjedokom upada snaga sigurnosti u uzbečko selo blizu Oša, tvrdi da su prilikom premetačina seljaci premlačivani. Oduzimani su im osobni dokumenti i na licu mjesta spaljivani. Dvojica mještana su ubijena, jer su navodno napali organe vlasti. Ovi su, tvrdi se, tražili ubojice lokalnoga šefa policije (Kirgiza) i sakriveno oružje.

Takvi su događaji, ne znam koliko učestali, antagonizirali uzbečko stanovništvo, koje je inače jednodušno pozdravilo svrgavanje Bakijeva. Pod njegovom je upravom bio učvršćen etnokratski karakter režima. Uzbeci praktično nisu imali pristupa strukturama vlasti. Državnim su aparatom, kako na lokalnoj razini tako i na državnoj - u birokraciji, vojsci i policiji - dominirali kirgiski kadrovi. Manjinske školske ustanove naslijeđene od SSSR-a su prepuštene propadanju. Ekonomski prostor što su ga uzbečki poduzetnici bili osvojili poslije stjecanja nezavisnosti Kirgistana se znatno suzio. Bio je izložen stalnim pritiscima državnih kleptokrata asociranih sa Bakijevim klanom. Od Privremene se vlade očekivalo stati na kraj takvoj praksi. Organizacije civilnog društva su tražile da se uzbečkoj zajednici u novom ustavu osigura proporcionalna zastupljenost u strukturama vlasti i dozvoli službena upotreba uzbečkoga jezika u municipalitetima gdje su Uzbeci relativna većina. Nije im udovoljeno, ali se ipak predviđalo se da će Uzbeci listom glasati za novi ustav na zakazanom referendumu. Sada je to više nije izvjesno.

20/06/2010

Zamjenik ministra državne sigurnosti Kubatbek Baibolov, čitam u Ferghana.ru, je izjavio kako su u krvoproliću u Ošu sudjelovali "tadžički plaćenici", najmanje 20-30 snajperista i drugih, unovačenih od Bakijevih pristalica. Riječ je navodno o iskusnim veteranima tadžikistanskoga građanskoga rata koji su se borili na obje strane i koji su prije par tjedana regrutirani u Rusiji. No dodao je da među njima ima Čečena i drugih. Pucali su iz automobila sa zamračenim staklima kako na Uzbeke tako i Kirgize. Desetorica su poginula u sukobima sa snagama reda ili sa braniocima barikada. Ministrastvo vanjskih poslova Tadžikistana je odmah demantiralo Baibolova, a predsjednik Nacionalnog tadžičkog centra u Kirgistanu Sabirov je izjavio kako "kriminalci i teroristi nemaju nacionalnosti".

21/06/2010

kirgistan_280005s1.jpg

Ali, sve svesti isključivo na etničke razlike je krajnje simplificitrano. No isto je tako pojednostavljeno svu krivicu pripisati nekim inozemnim zavjerama. Problem je puno složeniji. Razlike dakako postoje, ali nisu samo "etničke", i ni jedna od njih nije sama po sebi determinirajuća i ne mora voditi sukobu. Sukobi između zajednica koji govore različite jezike i koje se identificiraju na različite načine nisu neizbježni. Kada je riječ o Kirgizima i Uzbecima postoji također i puno elemenata zajedništva. No sada su im se loše poslagale karte. Ni jedna od njih nije bila odlučujuća, ali su kumulativno dovele do sukoba. Tu bi, vjerojatno prvo trebalo navesti kolaps autokratskog i kleptokratskog režima klana Bakijevih, koji je iza sebe ostavio vakum kojega nelegitimna Privremena vlada nije bila u stanju u popuniti. Još gore, ignorirala je probleme manjinskih etničkih skupina.

Vakum su pokušale iskrostiti druge interesne grupe - pored Bakijievih pristalica na jugu zemlje i u državnom aparatu, tu su još bande povezane sa lokalnim klanovima, koje pokušavaju pljačkom i otimačinom ušićariti; zatim švercerske mafije; pa ilegalne ekstremističke islamske grupe (Islamski pokret Uzbekistana, sa osloncem na Talibane i Al-Kaedu, šalje svoje aktiviste u Ferganu iz Afganistana preko Tadžikistana i Kirgistana); vjerojatno se uslugama nekih od prethodnih grupa koriste i obavještajne agenture Rusije, SAD i drugih. Pakistanska obavještajna služba je svojevremeno manipulirala Talibanima i Al-Kaedom, uz punu podršku SAD i Saudijske Arabije.

Svesti sve to pod etiketu "etničkih sukoba", kako se u medijima opisuju sadašnji događaji u Kirgistanu, je krajnje površno. Sami su Kirgizi politički podijeljeni - oni na sjeveru podržavaju Privremenu vladu, dok mnogi klanovi na jugu, ali ne svi, podržavaju svrgnutog predsjednika. Ni Uzbeci, koji nemaju vlastite stranke, ne govore istim glasom. Poslije rušenja Bakijevog klansko-etnokratskog režima u Biškeku, očekivali su od novih vlasti novi pristup njihovoj zajednici. Do toga nije došlo, a pogromi kojima su bili izloženi na jugu zemlje su ih antagonizirali. Kriminalne mafije što prosperiraju na prekograničnim švercerskim i drugim poslovima nikada nisu imale etničkih predrasuda. Kao i u našem slučaju, kod njih je uvijek vladalo "bratstvo i jedinstvo", naravno, uz suučesništvo korumpiranih državnih činovnika.

Gore spomenuti Islamski pokret Uzbekistana, koji je u svom početku regrutirao frustriranu omladinu uzbečkoga dijela Fergane, je kasnije prerastao u multinacionalnu organizaciju povezanu sa Strankom islamske renesanase Tadžikistana, Talibanima i tzv. afganistanskim Arapima Al-Kaede. U vrijeme afganistanskog islamskoga emirata prišli su mu Tadžici, Kazaci, Kirgizi, pa i kineski Ujguri. Tada je objavljeno kako je prerastao u Islamski pokret Turkestana (Turkestan je skupni naziv svih azijskih oblasti gdje žive narodi što govore turskim jezicima), kojemu je cilj rušiti sve "nevjerničke režime" ovoga dijela Azije i privesti "pravoj vjeri" sve ovdašnje narode.

kirgiuzb.jpg

Situacija se ipak izgleda smiruje. U Ošu, Džalalbadu, Uzgenu i drugim naseljenim mjestima se više ne puca. U Ošu, prepunom pripadnicima snaga sigurnosti i vojske, tvrdi se u najnevjerojatnijim uniformama, su uklonjene ulične barikade. Vratila se struja. Pristiže inozemna pomoć i dijeli se stanovništvu. Vraćaju se izbjeglice. Oni koji su ostali bez domova se smještaju po javnim zgradama ili pod šatorima.

25/06/2010

U Biškeku je objavljeno da je u akciji specijalnih snaga uhapšen Sandžar Bakijiev, nećak svrgnutoga predsjednika. Bio je, prema objavljenoj optužnici, ključna osoba iz nemira na jugu zemlje. Unajmio je "provokatore", koji su izazvali međuetničke sukobe. Osobno je bio umiješan u zauzimanje vladinih ustanova. Tvrdi se da je sve priznao.

Referendum-dum-dum

27/06/2010

Danas je održan referendum o prijedlogu novoga ustava, iako situacija na jugu još nije normalizirana. Prema promatraču Human Rights Watcha iz Oša, dalji razvoj događaja je "nepredvidiv". Kirigizi i Uzbeci su se povukli u svoje odvojene kvartove, od kojih su neki devastirani i spaljeni. Za dan izbora je u samom Ošu ukinuti policijski sat, ali će već sutra biti produžen do kolovoza. Prema zvaničnim priopćenjima, glasanju je u cijeloj zemlji pristupilo nekih 55 posto birača. Nije objavljeno kakav je odaziv na jugu, ali se tvrdi da su glasali i Kirgizi i Uzbeci. Glasačima je postavljeno samo jedno pitanje: "Odobravate li novi ustav? - da (ili) ne".

Prijedlog ustava predviđa: (1) uvođenje parlamentarnoga sustava umjesto sadašnjeg predsjedničkog; (2) svega jedan predsjednički mandat od šest godina; (3) parlamentarne izbore svakih pet godina; (4) ni jedna stranka bez obzira na broj dobivenih glasova neće moći imati više od 50 posto zastupničkih mjesta; (5) predviđeno je ukidanje Ustavnog suda (kojim se Bakijev služio za zatvaranje svojih protivnika). Također, sadašnja će privremena predsjednica, Roza Otumbajeva, ostati na tom položaju do kraja 2011.

Tekst prijedloga ustava je bio objavljen prije izbijanja nemira i malo je vjerojatno da su svi oni koji su izašli na birališta doista upoznati sa njegovim sadržajem. U samome su Biškeku dva dana prije referenduma iz aviona bacani letci s pozivima građanima da izađu na birališta. Sadržali su osim toga kratak rezime ustavnih promjena. Isti se letak dijelio danas na biralištima. No sve je tako posloženo da će novi ustav biti sigurno potvrđen "narodnom voljom". Usvajanjem ustava se otvara put održavanju parlamentarnih izbora slijedećega rujna.

Sve do prije sedam dana se mislilo da će referendum biti odložen. Odlaganje je zahtijevalo više javnih ličnosti i nevladinih organizacije, pa i nekoliko stranaka. No dešperatna vladajuća hunta, koja je na vlast došla državnim prevratom prije tri mjeseca, vjeruje kako će joj potvrda njezina ustava pribaviti mjeru legimiteta, omogućiti pripreme i održavanje parlamentarnih izbora.

28-29/06/2010

Nije bilo nikakvih incidenata na nedjeljnom referendumu. Pojačane snage sigurnosti nisu intervenirale. Pošto je prebrojeno oko 99 posto glasačkih listića, Centralna je izborna komisija objavila kako je preko 90 posto upisanih glasača podržalo tekst novoga ustava; svega 8 posto je bilo protiv. Još se jučer tvrdilo kako je 55 posto glasača pristupilo referendumu; danas je pak objavljeno kako ih se 70 posto odazvalo. Tvrdi se da su na birališta izašli kako Kirgizi, tako i Uzbeci. Nekoliko intervjuiranih Uzbeka i jedna Ruskinja su potvrdili kako su podržali novi ustav, jer se nadaju da će se prilike u zemlji sada stabilizirati i zavladati mir.

Roza Otunbajeva je glasala u Ošu, gradu u kojem je rođena. Ovoga se puta iskrcala iz helikoptera bez zaštitnoga žileta. Izjavila je, pošto je svoj listić ubacila u kutiju, kako smatra referendum "uspješnim (...), narod se izjasnio, što će omogućiti otvaranje novoga poglavlja na putu ka demokratskom državnom uređenju". Dan kasnije su promatrači Europske organizacije za sigurnost i suradnju, te u odvojenim izjavama predstavnici Rusija i SAD, pohvalili referendum, koji je zadovoljio demokratske standarde. Uzbekistanski predsjednik Karimov je čestitao Ozunbajevoj. Svima se očito žurilo.

nasilje_u_kirgistanu_pokrenula_treca_strana_article_full.jpg

No to je tek novi početak. Sada će početi pripreme za predsjedničke i parlamentarne izbore, a do tada se može još svašta događati. Otunbajeva je pozvala svoje kolege iz Privremene vlade koji se namjeravaju kandidirati da podnesu ostavke na svoje sadašnje položaje. I do sada je bilo znakova njihovih unutrašnjih razmimoilaženja. Te će se razlike izvjesno zaoštriti u nadmetanju za buduće pozicije. Nadam se da izborna utrka neće izazvali novu krizu. Živi bili pa vidjeli!

Neizvjesno sutra

Događaji i sukobi, simptomi balkanizacije Središnje Azije, koji su od rušenja
Bakijevog režima u travnju ove godine potresali Kirgistan, nisu novi i izolirani, već se ciklično ponavljaju u različitim više ili manje dramatičnim pojavnim oblicima u široj regiji. U njezinom središtu je etnički mozaik doline Fergane, podijeljene između tri nekonsolidirane države - Uzbekistana, Kirgistana i Tadžikistana - geopolitička je razvodnica preko koje se prelamaju konkurentski interesi njihovih političkih elita, lokalnih klanova, kriminalnih grupa i inozemnih sila. Počelo je sa sovjetsko-američkim nadmetanjima oko kontrole susjednog Afganistana. SSSR se u međuvremenu raspao, ali borba za prevlast u Afganistanu, s novim i recikliranim protagonistima, domaćim i stranim, još uvijek nije privedena kraju. A sukobi u Afganistanu su nerazdvojno povezani sa pakistanskim kaosom, pakistansko-indijskim rivalitetima oko Kašmira, eskalirajućim američko-iranskim ratom nerava i izraelsko-iranskim nuklearnim nadigravanjima.

Tadžikistanski građanski rat, koji je izbio odmah poslije rasformiranja SSSR-a, trajao je sa nesmanjenom žestinom pet godina, 1992-97. i bio je kud i kamo krvaviji nego ovo što se dogođalo u par posljednjih tjedana u Kirgistanu. Valja se osim toga prisjetiti da je ovim sukobima u Fergani prethodilo rušenje Bakijevog klansko-etnokratskog režima u Biškeku u travnju ove godine. A i Bakijev se dokopao vlasti poslije revolucije tulipana 2005. kojom je rušen režim njegova prethodnika Akajeva i korumpirane mu družine. Spomenuo sam ranije kirgisko-uzbečke sukobe oko oranica i pašnjaka rasforimarnih sovjetskih kolhoza 1990. godine. Spomenuo sam također islamski pokret Uzbekistana/Turkestana, koji je, od 1991. do danas, selio težište svojih operacija od Uzbekistana, preko Kirgistana, Tadžikistana, Afganistana, do Pakistana, i natrag. Dakle, ovo je već 20 godina trusna, balkanizirana zona. Nedavni potresi u Kirgistanu su bili samo jedna epizoda u nizu, i to ne najgora. Vjerojatno ne i posljednja.

U analizama međunarodnih političkih odnosa puno se koristila Teorija domina. Tako se objašnjavao serijski pad istočnoeuropskih komunističkih režima, 1989-1991. Koncept bi se također mogao primijeniti na srednjeazijske autokratske etnocentrične režime. No u ovoj regionalnoj geopolitičkoj laboratoriji, uprkos svemu, domine do sada nisu "proradile" na taj način. Ali - nikad se ne zna.

(Kairo, 01/06/2010)

Ključne riječi: kirgistan, uzbekistan
<
Vezane vijesti