Foto: Hina media/youtubeFoto: Hina media/youtubeZemlja se uravnotežuje, ne trpi vladare. Govori - svi zaslužujemo dom otporan na potres.

Nije nam trebao potres baš sada. Normalna je to misao, prirodna reakcija, čak fina. Ima i gorih, prostijih, nimalo manje ljudskih. "Izgubiti tlo pod nogama" je uobičajeni izraz da nas nema, gubimo se, potres je najbliži tom osjećaju u stvarnosti. Korona virus, pa potres, što slijedi? Skakavci, glad, rat ? Imali smo toga svega, osim skakavaca, no oni su tu više radi slikovitosti. Ili se i njih trebamo bojati?Zemlja se uravnotežuje, ne trpi vladare, voli kada život buja nikada na štetu drugoga. Jasno nam daje do znanja da svi zaslužujemo dom otporan na potres

Udar na našu svakodnevicu je jak, taj osjećaj kao da se netko igra s nama je možda i gori od realne opasnosti. Niti je korona visoko smrtonosna, niti je potres katastrofalan, no osjećaj gorčine se pojačava. Bespomoćnost, neizvjesnost, što slijedi, koga slušati, koje je ispravno ponašanje, govore li nam cijelu istinu. Nije lako, nimalo. Ostajem li u stanu ili izlazim vani? Gasim li plin ili ga mogu uključiti? Slušam li Bandića ili ga baš sada treba smijeniti?

Pred nekih pet mjeseci radio sam tjedan dana s grupom od dvadesetak budućih mirovnih radnika (International Peace Workers) u Königswinteru kod Kölna. Tema je bila "Konstruktivna intervencija treće strane u sukob". Drugi dan je izbila pobuna u grupi, nezadovoljstvo, frustracija: "Ne dajete nam definicije. Pitate nas stvari koje mi ne znamo. Nije nam jasno što se dešava. Zbunjeni smo." To je bio ključan trenutak naše edukacije, trenutak osvještavanja: "Što se dešava? Zbunjen/a sam".

"Ne zbunjujem vas jer me to veseli, zbunjujem vas da naučite ostati prisebni u trenucima koji vas čekaju u zemlji u koju idete. Bit će situacija kada ništa neće biti kako ste očekivali. Točnije, uvijek će vam nedostajati neke informacije da kompletirate sliku događanja." Kada smo to pojasnili, poslije smo jako ugodno radili. "Bilo nam je bolje bez definicija, na početku." Komentar je koji, u šali, oslikava stav pri kraju našega zajedničkog rada, kada sam govorio o teoriji, konceptima, definicijama.Otkrivamo kako drugi reagiraju kada pokažemo istinsko zanimanje za njih, kako su spontana ljubazna djela izuzetno moćna, kako nas ispunjava kada dobijemo osmijeh ili bilo kakav znak zahvalnosti od drugog ljudskog bića, i ne samo ljudskog

O tome se sada radi, to je pravi izazov ovih dana, tjedana, mjeseci – kako se nositi sa situacijom u kojoj smo se našli? Potres je to samo debelo podebljao, prijetnju, strah, neizvjesnost, zbunjenost. No Korona nam već danima postavlja to isto pitanje – kako živjeti ovih dana? Kako se suočavamo s jako promijenjenom realnošću, karantenama, izolacijama, distancama, prijetećim recesijama, otpuštanjima.

Postoji niz stvari koje nam štete, a kao u starom vicu one jesu najprivlačnije: "Sve što valja škodi, deblja ili je zabranjeno." Baš tako. Usput rečeno, humor je jako dobar no ne svaki, smijanje s nekim pomaže, smijanje nekome, ne. Alkohol, tablete, sve pretjerano od kupovine do vijesti, ne pomažu. No ne kanim se s time baviti, samo ću reći: To nisu načini nošenja sa situacijom, to su sve bjegovi od prihvaćanja situacije.

Informiranje pomaže, svakako, no ima i tu važnih stvari: samo je mali dio toka komunikacija po društvenim mrežama pa i medijima – korisna informacija. Puno je tu svega, šum se to naziva, neprovjerenih, poluprovjerenih, navodnih, lažnih, namjerno krivih i štetnih. Treba li nam to sve? Nimalo.

Zato je važno iskoristiti ovu usporenost kada ionako moramo biti doma i zapitati se: Kome vjerujem? Zašto? Čega se bojim? Znaju li to moji ukućani? Koliko smo iskreni jedni s drugima? Kako donosim(o) odluke? Kako se podržavamo? Tko je meni podrška ? Kome sam ja podrška? Kako to komuniciram? Kako smanjujem paniku? Kako se pripremam za neizvjesne tjedne preda mnom? Koliko sam svjestan da baš o mom ponašanju ovisi hoće li se (zdravstveni pogotovo) sustav moći nositi s virusom? Što mi treba da ostanem zdrava razuma? Kako to mogu, u danim uvjetima, dobiti?Udar na našu svakodnevicu je jak, taj osjećaj kao da se netko igra s nama je možda i gori od realne opasnosti. Niti je korona visoko smrtonosna, niti je potres katastrofalan, no osjećaj gorčine se pojačava

Ovo su samo neka pitanja, koja kada se pročitaju, već zatvaraju vrata bijegu od stvarnosti, sve ružnije stvarnosti. Pripremaju nas za odgovor, pravi odgovor na neprilike, prijetnje. To je upravo ono što nam treba da se i sami osjećamo bolje – pronaći svoje mjesto, osvijestiti svoju važnost. Ovih dana SVATKO od nas je važan. Razlika između mog boravka u stanu danas i izlaska među ljude (bez distance) može značiti i tisuću zaraženih ljudi manje za desetak dana.

Shvaćamo li mi koja nam je moć dana ovih dana – pukim nečinjenjem, odustajanjem od rutina, izbjegavanjem fizičkog kontakta. Baš to zadnje izgleda teško, mi ipak jesmo i Mediteranci i Balkanci, iako dijelom, onim dijelom (kvalitetnim!) koji znači važnost druženja s drugim ljudima. Tu i jest odgovor, nama je VAŽNO družiti se s drugim ljudima, ne činimo to jer nam je netko naredio već jer nam to treba, nama drugi trebaju, za ćakulu, za kavu, za ogovaranje, za podijeliti vijest, radost, problem, za igru, balote, belot, za pjesmu, za 'rušiti Vladu' jer to znamo najbolje kada se okupimo u kafiću.

Zato moramo odustati privremeno od druženja, fizičkog, uobičajenog, jer nam jeste važno. Ti su nam ljudi bitni, iako smo uglavnom odgojeni da im to nikad ne kažemo. Naše tradicionalno poimanje bliskosti se svodi da prijatelju možemo reći kako je budaletina kakve nema, da je ružan kao ponoć, da je smotan kao sajla, blesav da blesaviji ne može biti. Ima tu i šarma svakako, no priznajmo si konačno, negdje u dubini duše – nitko od nas ne želi zlo drugome. Opsežna je to priča antropološka, sociološka, etnološka pa i psihološka, za neki drugi put.

Sada je bitno shvatiti da su ozbiljna vremena koja traže ozbiljno ponašanje. Zbog nas samih, prije svega, iako stalno ponavljam da moramo paziti na druge. Zbog nas samih je važno primjereno se ponašati jer nam je tada lakše. Nema više neizvjesnosti, shvatili smo da moj svaki potez, korak, riječ mogu bliske nam ljude ili povrijediti ili im dan uljepšati i činimo stalno izbore. Svjesno odustajemo od štetnih, neprovjerenih informacija, od širenja glupih 'šala', od prozivanja ljudi oko nas što jesu ili nisu napravili, od naglaska na onome što fali, odustajemo od svega što nam sada jako šteti.Potres i virus su dio prirode, dio našeg okoliša, planete Zemlje, realnost za koju smo zaboravili da nas mogu pogoditi. Možda smo i zaboravili "da nas jedino zajednički neprijatelj može ujediniti". To se i dešava koliko god je meni teško i potres i virus nazvati neprijateljem

Otkrivamo kako drugi reagiraju kada pokažemo istinsko zanimanje za njih, kako su spontana ljubazna djela  izuzetno moćna, kako nas ispunjava kada dobijemo osmijeh ili bilo kakav znak zahvalnosti od drugog ljudskog bića, i ne samo ljudskog. Otkrivamo kako je Greta Thunberg istinski cool osoba. Dio mene joj se oduvijek divio, uz sve svoje teškoće i ograničenja, posvetila se ni više ni manje nego spašavanju sviju nas od vrlo realne ugroze, prijetnje, katastrofe. Otkrivamo i da nas jezik može spajati i sjećamo se kako smo s onim strancima pričali "na mote" uz gestikulacije, s malo stranih riječi i svi smo se razumjeli i to baš bio dobar osjećaj.

Otkrivamo da nije bitno kažeš li sat ili čas, imaš li novca ili nemaš, jedino što se računa je imam li ja s tobom pravu ljudsku komunikaciju ili netko glumi, ostajemo na površini, ne primjećujemo se. Otkrivamo da sada imamo priliku nazvati ljude koje dugo nismo čuli, reći učiteljici koliko nam je značila, pitati kolegu s faksa je li ok nakon potresa. Otkrivamo da je interes za drugoga lijek koji će nas spasiti sada ali i temelj boljega društva. Krize su uvijek i prilike, velike krize su i velike prilike. Do jučer nismo imali rješenja za smrdljive kanale u Veneciji, danas se vide ribe.

Potres i virus su dio prirode, dio našeg okoliša, planete Zemlje, realnost za koju smo zaboravili da nas mogu pogoditi. Možda smo i zaboravili "da nas jedino zajednički neprijatelj može ujediniti". To se i dešava koliko god je meni teško i potres i virus nazvati neprijateljem. Nema tu plana, mržnje, profita, nasilja, skrivenih ciljeva. Samo planeta koja sa svojim milijune godina dugim životnim ciklusom. I relativno nova ljudska civilizacija koja tek uči da nije glavna niti itko mora biti glavni, šef, najjači. Niti mora niti smije.

Zemlja se uravnotežuje, ne trpi vladare, voli kada život buja, nikada na štetu drugoga. Jasno nam daje do znanja da svi zaslužujemo dom otporan na potres. Nema jednih vrednijih od drugih. Ima ime za to. Harmonija.

<
Vezane vijesti