Pierre-André Taguieff, francuski filozof: "Istjeran na stražnja vrata u ime morala, nacionalizam se vraća kroz prozor u ime političkog realizma. U njihovim napadima na 'Nacionalni front', deklarirani antinacionalisti žele monopolizirati patriotsku vezanost i inkarnirati 'francuske vrijednosti'.

Pierre-André Taguieff (1946.) je filozof, politolog i povijesničar ideja. Direktor je istraživanja na CNRS-u koji je dio Centra za politička istraživanja Fakulteta političkih znanosti (CEVIPOF) te predaje na Institutu za političke studije u Parizu.

Autor je brojnih knjiga koje ulaze u domene politike, povijesti ideja, sociologije i teorije argumentacije. Bavi se pitanjima rasizma, antisemitizma i ideologija ekstremne desnice a postao je poznat po radovima o populizmu, "Novoj desnici" i "Nacionalnom frontu".

vrag.jpg

U vašoj knjizi opisujete dijabolizacijski mehanizam koji je na francuskoj političkoj sceni 30 godina, možete li ga objasniti?

Dijabolizacija znači redukciju individue ili grupe na manifestaciju zla ili na inkarnaciju vraga i njezine praktične posljedice tj. eliminaciju dijaboliziranog entiteta.  U totalitarnim se režimima dijabolizacija odnosi na fizičko uništenje protivnika. U pluralističkim su demokracijama dijabolizirani neprijatelji isključeni iz političke igre, odbačeni izvan političkog sustava. Dijabolizirati drugoga (oponenta ili različitog), znači nametnuti se sam kao predstavnik ili poslanik Dobra tj prišiti si legitimitet i zahtijevati poštovanje.

Kada je meta Nacionalni front,  dijabolizacija protiv njih koristi njihove vlastite metode. Kao većina nacionalističkih pokreta, FN dijabolizira neprijatelje označavajući ih kao odgovorne za nered i faktor slabljenja nacije. Unutarnji je nered atribuiran imigrantima za koje se drži da se ne mogu integirirati a EU i globalizacija se smatraju prijetnjama za neovisnost i identitet nacije. S druge je strane i FN dijaboliziran i shvaćen kao sudionik zatvaranja nacije, ksenofobije i rasizma te krivac za strahove i mržnje među grupama. U Francuskoj je antinacionalizam postao ideološki prikladan, u korist europske ideje. Nacije se shvaćaju kao prepreka tomu pa je nacionalni osjećaj reduciran na štetni ostatak prevladane prošlosti, mrski arhaizam. Problem je što osjećaj nacionalne pripadnosti (posjedovanje nacionalnog identiteta) nije uopće nestao iz mišljenja i mentaliteta. Lepenistički je pokret preuzeo na sebe sve ono što su odbacivale i prezirale antinacionalističke elite, kao i baštinici ljevice i starog antifašizma. Od tuda dolazi etiketiranje FN-a kao fašističkog, stigmatizacija koja ga je izolirala na političkoj mapi. Tako smo ušli u začarani krug dvosmjerne dijabolizacije koji neprestano komplicira interakciju između FN-a i njegovih neprijatelja množeći perverzne efekte.

Reductio ad Hitlerum je već svojevremeno spominjao Leo Strauss, što novo donosi vaša knjiga?

Kada je meta Nacionalni front,  dijabolizacija protiv njih koristi njihove vlastite metode

Godine 1953. na početku svoje velike knjige Prirodno pravo i povijest, motiviran klišeiziranom antifašističkom retorikom, Strauss uvodi ono što smatra još jednom greškom u argumentaciji, "reductio ad Hitlerum". U kontekstu u kojem je antifašizam postao određeni oblik ideološkog konformizma, židovski filozof koji je emigrirao u SAD, učinio je tu metodološku preinaku. Ako pojednostavimo, za Straussa je ova logička greška značila da bi se smatrala krivom i konstatacija "Velika Britanija je otok" ako ju je Hitler rekao. To pokazuje u kojoj mjeri ideološka indoktrinacija može učiniti glupima one koje zasljepljuje. Moram reći da dijabolizacija bilo koje individue ili grupe, svođenjem na Hitlera, znači banaliziranje nacizma. Nakon 1945. uglavnom se dijaboliziralo nacionaliste (koji i sami dijaboliziraju) držeći ih se za baštinike fašizma i nacizma. Ovakav tip redukcije banalni je retorički pokušaj koji možemo zapaziti u političkim i intelektualnim sučeljavanjima u Europi i drugdje. Antifašistički diskurs nastavlja funkcionirati u odsustvu pravih fašizama. Oni koji dijaboliziraju izmišljaju bez prestanka nove fašizme, a os oko koje se sve okreće je antilepenizam. U mojim analizama razlikujem svođenje protivnika na figuru dijaboličnog, bestijalnog, kriminalnog i patološkog. To se pokazalo manje uvjerljivim kada je riječ o Marine Le Pen nego kada je riječ o njenom ocu.

Je li "svakodnevni antilepenizam" funkcionirao protiv FN-a kako su se nadali njihovi protivnici?

Kao većina nacionalističkih pokreta, FN dijabolizira neprijatelje označavajući ih kao odgovorne za nered i faktor slabljenja nacije

Utemeljen na dijabolizaciji, pozivanju na republikanstvo i antifašističku tradiciju, s jedne je strane priječio FN da uđe u savez sa desnim strankama a s druge prouzrokovao mnoge perverzne efekte o čemu svjedoči i njegova aktualna dinamika. Dijabolizacija je Jean-Marie Le Pena učinila slavnim, a njegova je stranka izašla s margine. Taj majstor provokacije, znao je okoristiti se pozicijom dijaboliziranog te govoriti o tome kao o nepravdi i obliku progona i tako pobuditi sućut i simpatije, da bi na kraju vratio lopticu, zahvaljujući svojoj karizmi. Ponavljanje slogana "F kao fašizam, N kao nacizam" iz imena stranke, slogana koji je totalno deplasiran s obzirom na stvarnost lepenističkog pokreta, značilo je zakoračiti u neuspjeh. Takva hiperbolizacija učinila je optužbe u svojoj biti beznačajnima. FN je profitirao od stigmatizacije, profilirao se kao žrtva "sustava" istodobno se nudeći kao rješenje za taj isti sustav. Antilepenistička je propaganda postala bitan faktor u jačanju te stranke, paradoks koji je za jedne komičan a za druge tragičan.

Ne dolazi li vaša knjiga prekasno, s obzirom na to da Marine Le Pen ubire plodove dedijabolizacije stranke? (34 posto Francuza kažu da su im bliske vrijednosti te stranke.)

Ne vjerujem. S jedne strane, normalizacija FN-a nije još završena, figura Marine Le Pen i dalje se većinski odbacuje jer ona ne simbolizira samo radikalnu opoziciju socijalističkoj moći. S druge strane, ljevica i radikalna ljevica se i dalje služe istim propagandnim antilepenističkim alatima, to neće nestati samo zato jer je neefikasno. Nadalje, relativna normalizacija FN-a nije samo rezultat odluke predsjednice stranke, ne dedijabolizira se voljno i takvo je nešto pod utjecajem brojnih faktora. Npr Jean-Marie Le Pen je bio u godinama za umirovljenje, došlo je do pomlađivanja stranačkog kadra, kontekst 2000-ih donio je povećanje svijesti o islamističkoj prijetnji te gubljenje povjerenja u europeističke nacionalne elite, uz krizu iz 2008. koja je na površinu izbacila antikapitalizam i difuziju protekcionističkih ideja, to je sve išlo u korist FN-u. Natjerani uza zid, neprijatelji FN-a i dalje se ritualno koriste istim sredstvima ("fašisti", "rasisti", "ekstremna desnica") pokušavajući ono što im trideset godina ne uspijeva- izbacivanje stranke sa scene. Ne žele kritizirati, diskutirati, argumentirati nego spaliti nove heretike. Snaga predrasuda pojačana je snagom navike koja je kod mrtvih duša jedini princip djelovanja. Peguy je govorio: "Mrtva je duša ekstremno naviknuta duša".

Ne radi li se ovdje i o tome da je antilepenizam strategija za podjelu i oslabljivanje tradicionalne desnice?

U Francuskoj je antinacionalizam postao ideološki prikladan, u korist europske ideje. Nacije se shvaćaju kao prepreka tomu pa je nacionalni osjećaj reduciran na štetni ostatak prevladane prošlosti, mrski arhaizam

To je u biti jedna od mojih hipoteza. Između ostalog, u rukama ljevice novi je antifašizam sredstvo koje ima za cilj izmjenu političke mape i nametanje FN-a kao glavne protuteže PS-a (Socijalistička stranka) što pretpostavlja jaki FN i slabi UMP (Savez za narodni pokret). Cilj je nestanak liberalne desnice što je i formulirano krajem osamdesetih a to su učinili Mitterandovi antirasisti rekavši "treba učiniti da nema ničeg između FN-a i nas". Time bi se eliminirala jedna stranka, a druga postala predstavnik nove desnice. Iz tog se razloga makijavelisti PS-a ne uzbuđuju zbog neuspjeha dedijabolizacije FN-a Znaju da je jedini način da dobiju izbore 2017. godine, unatoč nepopularnosti ljevice na vlasti, izvršiti uspon FN-a kako bi u prvom krugu bio eliminiran slavni protivnik (UMP) a u drugom bi se krugu našli, ispred Marine Le Pen, za koju smatraju da je nesposobna da privuče dovoljno ljudi. Novo će dvostranačje suprotstaviti nacionalnu desnicu i europeističnu ljevicu.

Kada bi se skroz dedijabolizirao, FN bi izgubio veliki dio svoje atraktivnosti, pišete... Zašto "vrag" toliko privlači u politici?

U političkoj karizmi postoji sigurno i demonska dimenzija koju vide i obožavatelji i neprijatelji karizmatične osobe. Veliki demagozi i najgori diktatori imaju jaku karizmu, nositelji su velikih, spasonosnih obećanja i promjena, od njih se očekuju velike stvari jer obećavaju samo nemoguće, zato je i razočaranje, kada do njega dođe, dublje, te se pretvara u odbojnost. I Jean-Marieja i Marine Le Pen sude po karizmi, namjerama i borbenom govoru, a ne političkim akcijama. Tko ne prepoznaje različite prijetnje po francusko društvo i protiv je projekta "spašavanja Francuske"? Ali, da bi netko zaveo, mora se razlikovati od mase istih političara. Nepovoljna reputacija koju FN ima njihov je simbolički kapital kojim se razlikuju od drugih. Bez svoje luciferske dimenzije ne bi bili toliko zavodljivi. Treba strašiti jedne da bi se zavelo druge te kontinuirano igrati na kartu antikomformizma. Tu postoji i udio kontrolirane autostigmatizacije/autodijabolizacije.

U svojoj knjizi ističete asimetriju između dijabolizirane radikalne desnice i ekstremne ljevice kojoj su oprošteni ekscesi. Odakle ta dvostrukost u kriterijima?

Dijabolizacija bilo koje individue ili grupe, svođenjem na Hitlera, znači banaliziranje nacizma

Tu se radi o naslijeđu sovjetskog antifašizma čiji ideolozi, nakon 50-ih godina prošlog stoljeća, nisu prestajali marginalizirati i optuživati u Francuskoj antititotalitarnu i antiekstremističku poziciju kako bi zakamuflirali kriminalitet komunizma i dopustili ljevici da se redovito "napaja" vraćajući se na Marxa ili nekog revolucionarnog teoretičara i antikapitalista (Lenjin, Trocki, Gramsci itd). Jednom djelu ljevice odgovara ostaviti otvoren put eventualnom povratku komunističke ideje i u tom smislu ne dijabolizirati komunizam, unatoč komunističkim zločinima, onako kako dijabolizira fašizam i još više nacizam. Ta nostalgična ljevica pretpostavlja da je komunistička ideja ili komunistička utopija u svojoj srži dobra i da je samo neuspjela u svojoj povijesnoj realizaciji. S druge strane polazi od toga da je nacizam kao takav praktički inkarnacija apsolutnog zla. To je asimetrično tretiranje karakteristično za antifašizam u svim njegovim varijantama što nas podsjeća na to da je, kao što je dobro uočio George Orwell, ljevica antifašistička ali ne antitotalitarna. Dodao bih da vidi "fašizam" tamo gdje ga nema (Raymond Aron i general de Gaulle su označeni kao fašisti) a istodobno ne vidi fašizam tamo gdje ga ima, kao npr. u Jean-Luc Melenchonovom (najistaknutiji političar radikalne ljevice u Francuskoj) divljenju Chavezu. Isti tip divljenja karakterističan je za Alaina Sorala koji se sam okarakterizirao, ne samo kroz provokaciju, kao "nacional-socijalist".

Pišete da živimo u polariziranom svemiru gdje su imaginarni fašizmi popraćeni imaginarnim antifašizmima današnjice. Zašto je ideološki antifašizam preživio smrt političkog fašizma dok je s druge strane antikomunizam nestao sa potonućem SSSR-a?

Imaginarni je antifašizam, čije je glavno izražajno sredstvo dijabolizacija nacije, ono što u duhu ostaje od komunizma. Antinacionalizam je progresivno postao glavna reformulacija starog antifašizma. Antinacionalisti su došli u stadij dijabolizacije nacije kao takve. To je ono što sam nazvao ne tako davno, na početku devedesetih godina, "antinacionizmom", koji se transformirao u dominantnu ideologiju u europeističkim krugovima. Glavni motor tog procesa je projiciranje svih odbojnih sastavnica fašizma na naciju.

U borbenoj retorici uperenoj u denuncijaciju "euroskeptika" ili "eurofoba", nacionalni je osjećaj taj koji je inkriminiran. Na isti su način antirasistička i antifašistička misao, koje se prevode prvenstveno u izraz slavlja imigracije, koncentrirane na dijabolizaciju nacije kao kolektivnog identiteta. Samo postojanje nacionalnih granica kao i jednostavna distinkcija između nacionalnog i stranog, smatrana je skandaloznom iz očišta "antinacionista". Ti novi utopisti žele da nestanu države-nacije i da se čovječanstvo ujedini kroz pojačanje imigracijskih procesa bez kontrole i limita. Njihov je san uvođenje kozmopolitske demokracije u post-nacionalnom prostoru u kojem se želi delegitimirati nacionalni osjećaj i nametnuti masovna imigracija kao fenomen koji je, kao takav, dobar i koristan.

U mojim analizama razlikujem svođenje protivnika na figuru dijaboličnog, bestijalnog, kriminalnog i patološkog. To se pokazalo manje uvjerljivim kada je riječ o Marine Le Pen nego kada je riječ o njenom ocu

Treba osvijestiti jedan paradoks - nacionalizam se nikada poslije 1945. nije bolje držao nego tada, a dijabolizacija nacionalizma i nacionalnog osjećaja tek je postala dominantnom ideološkom sastavnicom u svijetu elita. Ako neka činjenica dokazuje rez između puka i elita, između "lokaliziranog" i "globaliziranog", između "ukorijenjenih" i "nomada", to je ta. Neoantifašistička dijabolizacija nacije je kontraproduktivna u času u kojem većina Francuza više ne sniva europske snove te većinski sumnja u prednosti eura.

Jedan drugi paradoks bode oči i izaziva smijeh. Istjeran na stražnja vrata u ime morala, nacionalizam se vraća kroz prozor u ime političkog realizma. U njihovim napadima na Nacionalni front, deklarirani antinacionalisti žele monopolizirati patriotsku vezanost i inkarnirati "francuske vrijednosti". Tako koriste himeru "anti-francuskog" protiv francuskih nacionalista koji su to isto i sami koristili. Nacionalni osjećaj koji je nešto sramno kada je atribuiran Nacionalnom frontu, odjednom se transformira u legitimni ponos zbog bivanja Francuzom/Francuskinjom i šire ga povremeni prokazivači "anti-francuskog", kada je riječ o Nacionalnom frontu. Teško je izbrojiti političke leadere i intelektualce koji se zgražavaju nad postojanjem "radikalne desnice" koja, po njima, ne utjelovljuje ideje koje spadaju u "francuske vrijednosti". Ukratko, pojavila se mitska opozicija između dvije Francuske, dobre (antilepenističke) i loše (lepenističke). Ironično, na taj se način nacionalizam oporavlja.

Kažete da Nacionalni front ne pripada više ekstremnoj desnici. Moramo li se definitivno riješiti kategorije ekstremne desnice u političkoj analizi?

FN je profitirao od stigmatizacije, profilirao se kao žrtva "sustava" istodobno se nudeći kao rješenje za taj isti sustav

Premalo sam naivan da vjerujem da se možemo riješiti, u maniri kritičnih intelektualaca, utabanih misaonih puteva i stereotipa bez kojih bi politička komunikacija bila nemoguća. Izraz "ekstremna desnica" funkcionira kao polemička etiketa koja je predodređena da diskvalificira protivnika, a predstavlja zbunjujući pojam. Nije produkt rigoroznog promišljanja dobro definiranog političkog fenomena nego sumnjiv izraz, dobiven u naslijeđe i preuzet bez kritičkog rezoniranja. Analizirajući ga, postaje jasno da taj pojam funkcionira skoro kao sinonim za "fašizam", sa varljivom pretpostavkom da je fašizam nešto što je inherentno desnici ili po trenutno pomodnom klišeju "na desnicu desnice". One koje se percipira kao neprijatelje, iz automatizma se proglašava fašistima, to koriste nacionalisti za antinacionaliste, islamisti za antiislamiste, itd. Riječ je stavljena u sve kontekste i uopće ne osvjetljava fenomene koje želimo stigmatizirati. To je ušteda teških intelektualnih napora na povijesnim i političkim kategorizacijama i implicira odustajanje od polemičkog diskursa. Ne radi se o tome da se treba riješiti riječi "fašizam" zbog njezinih loših primjena, radi se o tome da je pojam potrebno rigoroznije definirati, znajući da ne možemo udovoljiti svima pa tako ni "antifašistima" (koji, što se njih tiče, misle da sve znaju o tome).

Možemo reći, ako preuzmemo teorijske kriterije, da se radi o nacionalizmu revolucionarne orijentacije, anti-liberalnom, autoritarnom i etatističkom (ili intervencionističkom), koji slavi socijalizam u granicama nacije, s totalitarnim tendencijama i sposoban je uzeti različite povijesne forme. Ako fenomen fašizma pozicioniramo na "desno", to nam ne dopušta njegovo lakše definiranje, upravo suprotno. On se više čini patološkim produktom koji dolazi od revolucionarne ljevice kada se ona ukrštava sa nacionalističkim strastima. To je u svakom slučaju ono što sugerira Mussolinijev intelektualni i politički put. Sigurno je to da je u izrazu "ekstremna desnica" pridjev "ekstreman" lišen jasnog i nepromijenjivog značenja. Radi se o slici koju je moguće interpretirati na različite načine. To je dovoljno da je njegova primjena diskutabilna i izvor nesporazuma.

Kako onda sada klasificirati Marine Le Pen?

Nepovoljna reputacija koju FN ima njihov je simbolički kapital kojim se razlikuju od drugih. Bez svoje luciferske dimenzije ne bi bili toliko zavodljivi

Radi se uvijek o nacionalističkoj stranci koja ističe pitanja suvereniteta i identiteta, dakle antieuropeističkoj, "antiglobalizacijskoj" i antiimigracijskoj stranci čija se predsjednica profilira kroz populistički stil, pozivajući se na narod, kult naroda i odbacivanje ustoličenih elita.  Prije trideset godina predložio sam termin "nacional-populistički" i mislim da je ta etiketa i dalje najmanje loša. Ipak, treba voditi računa o velikoj transformaciji programa te stranke, čiji je ideološki sadržaj modificiran integracijom tema koje su posuđene od republikanske ljevice (npr. sekularnost,) ili antikapitalističke ekstremne ljevice (prokazivanje neoliberalizma). U tim je uvjetima ponovno potrebno, uz dozu odglumljene naivnosti, postaviti jednostavna pitanja: zašto nastaviti pozicionirati Nacionalni front na radikalnu desnicu? U čemu mogu biti ekstremisti? Što je ekstremizam? Što je "ekstremna desnica"? U knjizi O vragu u politici upirem se u odgovaranje na ta pitanja koja politički leaderi i komentatori ne postavljaju. Maglovito su svjesni da ne mogu jasno i jednoznačno odgovoriti na njih.

Pričate o "stranci straha" ali čitajući vas, ispada da igranje na kartu straha nije monopol FN-a?

Politika straha je implicitna norma u režiji političkih sučeljavanja. Najkontradiktorniji strahovi dominiraju političkim pejzažom a polimorfni osjećaj nesigurnosti obojio je društveni imaginarij. Tako npr. na strah od masovne imigracije odgovara onaj od masovne ksenofobije. Strah od gubitka nečega daje opći ton. Gubitak nacionalnog identiteta nasuprot gubitku socijalnih stečevina. Zbog straha od izlaska iz igre, politički akteri demagoški koriste strah umjesto snova. Jedni igraju na strah od slabljenja eura, drugi na strah od izlaska iz eurozone a treći, pak, na strah od negativnih efekata te valute. Strah od ekstremizma i ekstremne desnice je strast koju hrane i održavaju oni koji imaju vlastitu izrabljivačku korist. Novi su demagozi označili Francuze koji imaju strah kao masu malih hedonista, bez uvjerenja i planova, ranjive i bez hrabrosti, vođene kontradiktornim strahovima i oscilirajuće između djetinje naivnosti i nemoćnog skepticizma. Prezir prema građanima direktni je efekt korupcije demokracije koju vode elite koje su izabrane zahvaljujući njihovim demagoškim talentima, a vladaju uz mješavinu strahova i nada.

le_pen_europe1.fr.jpg le_pen_europe1.fr.jpg

Dijabolizacija se ne dotiče samo FN-a nego bilo kojeg "skretničara" sa puta političke korektnosti. Kontinuirana informacija ubrzava mehanizam dijabolizacije i svaki tjedan nam se nudi novi medijski vrag, jedan dan Zemmour, drugi Finkielkraut ili nedavno zastupnik Thierry Mariani. Hoće li se po vama taj fenomen proširiti?

Neoantifašistička dijabolizacija nacije je kontraproduktivna u času u kojem većina Francuza više ne sniva europske snove te većinski sumnja u prednosti eura

Od devedesetih godina prošlog stoljeća do desetih godina ovog, neoantifašistički je diskurs od "lepenizacije duha" postao "desnizacija" intelektualnih i političkih elita što je nejasna optužba koja omogućuje diskreditaciju bilo kojeg neprijatelja ili rivala. Intelektualni je terorizam privilegija ljevice i ekstremne ljevice koje mogu računati na podršku "umjerenih" s centra i oportunističke desnice. Što je više debatni prostor u znaku ideje minimalnog konsenzusa o dobrom funkcioniranju demokratskih institucija i pogodnosti EU, to se više razvija potreba za kreiranjem distinkcija, opozicija, alternativa. Ideološka uniformiranost je pozadinska buka koja dolazi u kombinaciji s tihom glazbom pokreta koji ističu suverenitet i identitet, a koji ostaju manjinski. No, reakcije branitelja jedinstvenog puta su žive. Najmanje rezerve o politički korektnim pozicijama koje se tiču Europe, imigracije ili manjina, smatraju se skretnicom u mišljenju tj. deliktom koji budi pojačanu odbojnost i sve češće dovodi do sudskih procesa. Javni je prostor prepun debata koje se odvijaju u razmjeni klišeja i banalnosti. Autocenzura postoji u društvu recipročnog nadgledanja. Slobodni se mislioci suzdržavaju od sudjelovanja u javnim diskusijama, prepuštajući mjesto grotesknim ili poluobrazovanim osobama, angažiranim zabavljačima ili političkim činovnicima koji operiraju uz pomoć uvrede ili provokacije. Kada slobodni mislioci riskiraju i uđu u arenu, neizbježno su predmet optužbi i difamacija. Prijetnja dijabolizacijom stvara strah i garantira promociju mediokriteta, samo bezlični "stručnjaci" marširaju krajolikom. Na taj se način ubrzava pad intelektualne Francuske.

Čitajući vas, dobiva se dojam da vidite politički život kao spektakl u kojem više ili manje talentirani komediografi grade karijeru na lažima i neodrživim obećanjima. Jesu li politički leaderi samo demagozi bez skrupula?

Ako su demagozi brojni, mediokriteti su još brojniji, bili oni demagozi ili ne. U modernim demokracijama, demagozi često uzimaju obličje lažnih proroka, obećavajući velike stvari i promjene. Kako se možemo ne brinuti o tome da se sviđamo drugima ako smo ušli u izborno natjecanje? Nužnost zavođenja biračkog tijela vodi u prevelika obećanja, puno laži i ocrnjivanje svojih protivnika. Danas se hrane općom anksioznošću koja je derivat multidimenzionalne krize, proroci sreće ili nesreće pojavljuju se u svim domenama, pogotovo u politici. Praktična mudrost sastoji se u tome da ih se ne uzme za ozbiljno. Najopasniji su proroci sreće koji u ime "Progresa" hvale i prodaju bilo koju budućnost, dok nepovoljno sadašnje stanje svjedoči o njihovoj nemoći i nekompetenciji. Treba  suditi političare po rezultatima njihovih političkih akcija, a ne na temelju njihovog osobnog šarma, dobrih namjera ili zavodljivih projekata.


Intervju je originalno objavio Le Figaro.  (op. ur.)

<
Vezane vijesti