Prošle subote prisustvovali smo protestnom skupu na Cvjetnom trgu u organizaciji zagrebačkih glumaca i aktivista akcije Pravo na grad, Zelene akcije i drugih. Skup je pokazao što misle prisutni građani i podgrijao je nadu u pojavu građanske svijesti. Pitanje je mogu li takve građanske akcije, koje se planiraju i u vezi monstruoznog projekta sjeverne tangente i tunela kroz Medvednicu, spriječiti njihove realizacije? Dosad se to činilo mogućim, ali...

Gospođa Vera Petrinjak-Šimek ipak se poklonila kapitalu. Učinila je to istupom u emisiji: Post scriptum (II. program HTV, subota 27. siječnja 2007., voditelj Petar Štefanić). Pokazala je da je prihvatila paradigmu društvenog konsenzusa, odnosno društveni dogovor, kojim je kapital-odnos postavljen na pijedestal jedino mogućeg pokretača napretka. Takvim je opredjeljenjem svim znanim i neznanim lešinarima dala upravo ono što im je trebalo. Prihvatila je onu istu falš logiku na kojoj je zasnovana cjelokupna aktivnost hrvatskih sindikata i obespravljenih radnika – logiku potrage za poštenim, narodnim kapitalizmom. Stvar je međutim u tome što svi ti tragači (u koje se uvrstila i gospođa Petrinjak-Šimek) za takozvanim poštenim, odnosno pravednim kapitalizmom ne uzimaju u obzir, da se tu radi samo i jedino o prihvaćanju životarenja u horizontu bitka u kojem je kapital odnos reificiran i stavljen na pijedestal apsolutne istine. Radi se o prihvaćanju paradigme liberalne demokracije o konačnom pronalaženju optimalnog modusa egzistiranja čovječanstva u vidu svođenja cjelokupne ljudske prakse u horizont vlasnika kapitala i njhovih servisera i služnika.

Bit kapital-odnosa

Cijeli taj problem s uništavanjem grada i Medvednice leži zapravo u samoj biti kapital-odnosa. On pokazuje da kapital funkcionira po svojoj logici koje se mora držati, jer inače i ne bi bio kapital. No onda nije stvar u više ili manje nemoralnim ili moralnim kapitalistima, nego u samim fundamentima na kojima je kapital-odnos baziran, to jest na principu privatnog interesa koji se ostvaruje uvijek i jedino - nasiljem. Tu moralne kategorije ne igraju nikakvu ulogu, pak se po njima i ne može suditi u sustavu u kojem se sve svodi na princip koliko novaca – toliko prava. O pravdi se, dakako ne može ni govoriti, jer je u takvom sistemu pojam pravde contradictio in adjecto.

U subotu, 27. siječnja 2007. smo prisustvovali protestnom skupu na Cvjetnom trgu u organizaciji zagrebačkih glumaca i aktivista akcije Pravo na grad, Zelene akcije itd, kako bi se eventualno spriječio kulturocid što ga priprema sprega egomanije zagrebačkih vlastodržaca, servisera i slugana krupnog kapitala. Skup je pokazao što prisutni građani misle i ujedno podgrijao nadu u pojavu građanske svijesti.

zg_vidic_txt.jpg

Međutim stvar baš i nije tako blistava, kako bi se nekom moglo pričinjati. Treba, naime, biti oprezan, pa postaviti pitanje: mogu li ta i slične akcije, koje se planiraju u vezi monstruoznog projekta sjeverne tangente i tunela kroz Medvednicu spriječiti njihove realizacije? Nadao sam se da je to moguće, barem u principu, dok nisam čuo i vidio nastup Vere Petrinjak-Šimek u već spomenutoj emisiji Post scriptum, a u kojoj je učestvovao i Zvonimir Milčec, još jedan od apologeta Horvatinčićeva poduhvata. Gospođa Petrinjak-Šimek je svojom izjavom u spomenutoj emisiji uspjela degradirati svu vjerodostojnost i iskrenost poziva svim građanima da se pridruže ili daju podršku akcijama spašavanja grada i Medvednice. Kako i čime? Pa tako i time što se je i sama u spomenutoj emisiji ipak – poklonila kapitalu.

Nepoželjna mišljenja

Gospođa je, naime, sasvim staloženo izvoljela izjaviti kako sve te akcije nisu uperene protiv kapitalizma, te da smo se svi na izborima opredijelili za sistem kapitalizma. Sad pak odmah treba pitati gospođu Petrinjak-Šimek: a tko smo to svi mi, i odakle zna da smo se baš svi opredijelili za kapitalizam? Naime, pouzdano znam da, u najmanju ruku četiri osobe, koje su bile oko mene i sudjelovale na skupu, smatraju da su privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i kapital-odnos uzroci svog zla na svijetu, da se kapitalizam ne da popravljati, već da ga treba podvrći najradikalnijoj kritici, odnosno - dokinuti. Sasvim je izvjesno da te četiri osobe nisu bile jedine osobe na Cvjetnom trgu s takvim mišljenjem.

rasprodajabandic.jpg

Možda su udruge civilnog društva stvarno provele čistku među svojim aktivistima po kriteriju ideologije. Možda. No, ipak nisu mogli podvrći provjeri cijeli skup na Cvjetnom trgu, kako bi gospođa Petrinjek-Šimek sa sigurnošću mogla tvrditi da smo se svi tamo prisutni opredijelili za kapitalizam. Također neće moći podvrći ideološkoj provjeri niti eventualne tisuće potpisnika peticija protiv uništavanja Cvjetnog trga i Medvednice, a bez čijih potpisa neće moći uvjeriti vlastodršce da se građani protive tim i sličnim projektima.Ta ocjena o kolektivnom opredjeljenju za kapitalizam je, dakako, najobičnija insinuacija u funkciji eliminacije, odnosno zabrane nepoželjnih mišljenja (dankverbot). Gospođa Petrinjak-Šimek, dakako, može misliti što god hoće. To je njezino pravo. No, to pravo mora priznati i drugom čovjeku. Kad se radi o obrani javnog, odnosno zajedničkog interesa nitko nema pravo vršiti cenzuru mišljenja, jer se time dovodi u pitanje ne samo osnovno pravo čovjeka, da slobodno izražava svoje mišljenje, nego i samo poimanje demokracije (Naravno da iza toga stoji namjera dovođenja u pitanje i slobode mišljenja samog, što je naravno besmislica, jer neslobodno mišljenje i nije mišljenje). Dovodi se, dakako u pitanje i sama mogućnost realizacije otpora nakaradnom i štetnom zahvatu u zajednički životni prostor na koji imaju jednako pravo svi građani. Eto o tome je tu riječ.

Na vezi s Butkovićem

Zašto se gospođa Petrinjak-Šimek ipak poklonila kapitalu? Ja to ne znam. No znam da se to nekako kosi s njenim prijašnjim izjavama. Ima li to veze s kolumnom Davora Butkovića (Jutarnji list, subota 27. siječnja 2007., Komentari i mišljenja) pod naslovom: Protiv kapitalizma, koji je gospođu – možda uplašio pak je pomislila, da bi za uspješno odvijanje akcije trebalo barem malo sagnuti šiju i izraziti lojalnost? Ako je stvar u tome, onda treba reći da se radi o tekstiću-pamfletiću kojim se na uobičajeno vulgarizirani način tobožnjom kritikom domaćeg kapitalizma hoće dokazati (a bez valjanih dokaza) kraj povijesti – to jest, da je konačno pronađena optimalna organizacija ljudskog društva. Ako pak stvar nije u Butkovićevom komentaru, onda je gospođa Petrinjak-Šimek sve one, koji se nasuprot glavnoj struji, usuđuju koristiti umom umjesto razumom - naprosto povukla za nos. Naime, već je dugo vidljivo to cenzorsko i samocenzorsko stanje duha u hrvatskom društvu. Hrvatska očito nikad i nije izašla iz jednoumlja. Ona je na jednoumlje osuđena. Nije stvar u tome što je jedna ideološka paradigma zamijenjena drugom, nego je stvar u tome što je u hrvatsko stanje duha duboko ugrađena koliko perverzna, toliko i banalna potreba za dodvoravanjem kvazi-kolektivističkom načinu egzistencije i razmišljanja, kako bi se nekog povuklo za nos i uspjelo na tuđoj grbači ostvariti svoj poseban interes. Otuda ta masovna zaluđenost pripadnošću (dakako formalnom i većinom potpuno povšrnom) Crkvi, a također i taj kolektivni napor kako bi se iskazala lojalnost kapitalu, makar i protiv vlastitih interesa. Čak i grlica zna gdje je njen vlastiti interes. Građanin Republike Hrvatske to još nije dokučio, pa ga onda, sasvim prirodno svatko može vozati.

ernstbloch2.jpg

Građanima svijeta, a pogotovo građanima Republike Hrvatske, moćne sile korporativnog kapitala, služeći se svim sredstvima ispiranja mozga, uspješno su ogadile utopijsko mišljenje, pa su ih time i ostavile bez nade. Prisiljava ih se na oproštaj od one konkretne utopije, koja nema nikakve veze s pukim wishfull thinking i koja je u samoj srži ljudske biti. Kažimo zajedno s Blochom kako poziv na oproštaj od utopije postaje poziv ideologije, koja se samo ne želi izraziti. Samo puževi nisu imali, nemaju i neće imati utopiju. Od puževa se ne može očekivati ni onaj glavni sadržaj, koji je zajednički utopiji i prirodnom pravu, naime: uspravni hod i ortopedija uspravnog hoda. Ako se za uzor uzme pužev hod, onda se, sasvim napušta ljudskost. A ovaj oproštaj sad znači da ni u pogledu bliskih ciljeva ne uspjeva ništa, ukoliko tu nema nikakvih dalekih ciljeva. U svakom slučaju: ništa se u bliskom periodu ne može dogoditi bez nekog dalekog cilja, kako u subjektivnom faktoru – u kojem mora biti nečeg što zadire u fantaziju, tako da se čovek napreže i posjeduje neku moralnu osnovu koja mu to naprezanje čak pretvara u postulat – tako i u teoriji. Pri tom, daleki cilj sprječava da svaki neuspjeh u takozvanoj sadašnjosti ponovo ne izazove novu rezignaciju, da uopće nema ničeg što vrijedi, da se sa očajanjem i s dubokim, nepopravivim, prezrelim, već smrti sličnim pesimizmom gleda u budućnost. (Ernst Bloch, Oproštaj od utopije?, Izdavački centar Komunist, Beograd 1986.).

Citoyen je nestao

Parola Sloboda, jednakost, bratstvo iznikla je u velikoj Francuskoj revoluciji. No, revolucija je polučila samo jedno: citoyen je nestao, a iz njega je proizašao bourgeois, jer je zbog ekonomskih prilika na dnevni red došla buržoazija. Velika parola, dakako, stremi mnogo višoj sferi nego što je 1789. moglo biti ne samo realizirano, nego i zamišljeno – toliko daleko da ni do današnjeg dana nije nikada i nigdje realizirana. Ovdje to nećemo posebno izvoditi, nego ćemo reći samo to da ta parola stremi ka ozbiljenju kategoričkog imperativa: postupaj svagda tako da maksima tvojih postupaka svagda može biti princip općeg zakonodavstava. Međutim, citirajmo Blocha : To je neostvarivo u jednom antitetičkom društvu. Ako zavisan, podređen čovek postupa tako da bi to istovremeno moglo biti princip opšteg zakonodavstva za preduzetnike, onda on postupa protiv samog sebe, protiv dobra svoje dece, protiv interesa svoje klase; on postaje izdajnik klase. Ono što je maksima postupka jednog sluge ne može biti isto što i maksima postupaka njegovog gospodara, sjedinjeno u principu opšteg zakonodavstva; i obrnuto, za gospodara važi isto. Ostvarenje kategoričkog imperativa pretpostavlja postojanje besklasnog društva (dakle, društva bez privatnog vlasništva; opaska autora), u kojem umesto antiteze, umesto konkurencije i umesto razlike između gospodara i sluge vlada puna solidarnost, dakle, prevladana je ova prethistorija. Zato je kategorički imperativ prognoza, zahtev, signal, veličanstvena, moralna formulacija koja je besmisao tu gdje se nalazi; on ne može biti ispunjen. Ali taj je besmisao ujedno najdublji smisao ako na njega gledamo kao na anticipaciju; on je prosto-naprosto socijalističko-komunističko načelo (Ibid).

Ključne riječi: pravo na grad, cvjetni trg
<
Vezane vijesti