Foto: KONTEJNERFoto: KONTEJNERAna Peraica, teoretičarka umjetnosti i autorica knjige Kultura selfija: "Za razliku od klasičnog dualizma filozofskog koji govori o dvije ekstenzije, tijelu i duhu, suvremeno društvo forsira dualizam slike tijela i podataka o njemu. Privatnost je valuta današnjeg vremena. Sve što kupujemo danas košta nešto plus privatnost. Selfie jest paradoksalan žanr, on dok se bavi sobom zapravo negira sebe ozbirom se koriste uhodane forme i taktike koje svaku individuu svode na istu ili sličnu nekoj drugoj. Autor je generički - jednak mnogim drugima koji zauzimaju jednaku grimasu ili pozu."

Ana Peraica kao kustosica i likovna kritičarka djeluje već gotovo dvadeset godina, i to u periodu 2003-2010 sa priznatim statusom u Kraljevini Nizozemskoj, te od 2010.  sa priznatim statusom samostalne umjetnice u Republici Hrvatskoj. Autorica je kulturalnih projekata poput Žena na raskrižju ideologija (2006), Victims Symptom – PTSD and Culture (Amsterdam, 2007), te koautorica Smuggling Anthologies (Rijeka, Trieste, Idrija, 2013-2014) koji osim izložbenih djelatnosti uključuju i konferencije, simpozije, te uređene zbornike.

Redovno objavljuje, uglavnom u međunarodnim časopisima, a njeni članci prevođeni su na gotovo sve europske jezike - njemački, francuski, poljski, talijanski, bugarski, ruski, te se koriste kao službena studijska literatura na mnogim fakultetima, tako i na University of California. Tekstovi, originalno objavljeni u časopisima kao što su Springerin, Documenta magazine, Pavilion, Art and Education Papers, kao i zbornicima u izdanju Afterimage, Loecker Verlaag i P.A.R.A.S.I.T.E, kompilirani su u publikaciji Sub/versions, objavljenoj 2009. u izdanju Revolvera (hrvatsko izdanje očekuje se u 2018. godini).

Osim neredovno na hrvatskim fakultetima, Peraica od 2008. godine redovno predaje povijest medijske umjetnosti na Sveučilištu Danube u Kremsu (Austrija), čija je i članica odsjeka. Ove godine je u izdanju Institute for Network Cultures iz Amsterdama, objavljena njena knjiga Kultura selfija: Samopredstavljanje u suvremenoj vizualnoj kulturi (orig. Culture of the selfie: Self-representation in Contemporary Visual Culture) koja je u cijelosti (na engleskom jeziku) dostupna online.

U izdanju Institute for Network Cultures iz Amsterdama nedavno je objavljena vaša knjiga Kultura selfija (Culture of the selfie). Kada ste počeli rad na knjizi i kakav je bio proces istraživanja?

Rad sam započela neke četiri godine prije objave. Krenula sam od vlastitog područja, povijesti medijske umjetnosti u šire područje povijesti Selfie jest paradoksalan žanr, on dok se bavi sobom zapravo negira sebe ozbirom se koriste uhodane forme i taktike koje svaku individuu svode na istu ili sličnu nekoj drugojautoportreta, te istodobno radila na povijestima područja o kojima sam manje znala, primjerice; psihijatrije koja se rađa sa suvremenim subjektom u literaturi i slici, te psihoterapije, koja nastaje upravo u vrijeme krize subjekta. Istraživanje je trajalo dugo obzirom, kako nisam stalno zaposlena na nijednom fakultetu ili istraživalačkoj instituciji, nemam prava pristupa istraživalačkim fondovima, te sam ga u cijelosti morala financirati sama, radom u obrtu. Veliku pomoć imala sam jedino od MIT-evog časopisa Leonardo, koji mi je davao prioritet pri odabiru knjiga za recenzije.

Kako je skovan pojam selfie i kada je postao toliko proširen?

Riječ se koristila na online platformama zajedno sa rastom korištenja suvremenih mreža poput Twittera, Facebooka i Instagrama, no kao i kod većine portmanteaua, povijest pojma puna je kontraverzi, te je možda bolje ne zalaziti raspravu koja naknadno autorizira izum pojma. 2013. godine je zbog velike frekvencije korištenja termin i službeno uvršten u Oxford English Dictionary.

Žanr kao takav se širio u valovima, najviše u velikim gradovima Zapada, ipak sve do Olimpijskih igrama u Soći, logike njegove distribucije bile su lokalizirane. Tek od Selfie Olympics na kojima mnogo individua sudjeluje šaljući svoje kreacije možemo reći da se stvara i selfie community.

U knjizi iznosite povijesno-umjetničku analizu autoportreta, ukazajući na povezanost selfija s analognim autoportretima - na kontinuiranost samopredstavljanja kroz fotografiju. Kakva je ta veza? Što je zajedničko selfiju iz 2017. godine i autoportretu iz 1936. godine?

Pa zapravo malo toga, više sličnosti ima između selfija i ranih autoportreta, primjerice Van Eyckovog para Arnoflini, nego li sa modernističkim redukcijama. U ranom autoportretu, upravo slično današnjim selfijima, pojavljuje se objektivan svijet o kojem subjekt izvještava, no taj se svijet redovno nalazi ispred autora, za razliku od selfie izvještaja o realnosti. Modernistički portret, pak, usmjeren je na subjekta u formalnom pogledu, redefiniranjem identiteta, ili njegovim predefiniranjem, što u krajnju ruku dovodi i do Postmodernog labilnog identiteta.Privatnost je valuta današnjeg vremena. Naime, sve što kupujemo danas košta nešto plus privatnost. Software je ne moguće kupiti i registrirati bez osnovnih osobnih podataka, mobiteli traže sve više podataka o vlasniku

Selfiji su, ako ih usporedimo sa Modernim i Postmodernim odnosom prema identitetu, post-identitetni obzirom oni ne teže prikazati autora kao jedinstvenog, niti njegovo raspadanje, već naprotiv – selfie pokazuje autora kao generičkog, jednakoga mnogim drugima koji zauzimaju jednaku grimasu ili pozu.

Pišete kako se sa selfijima, osim fokusa, perspektive, i ciljane publike, izmijenila i kvaliteta i kvantiteta fotografija. Selfije se uglavnom okida u serijama i brojne fotografije odmah bivaju izbrisane, a izabrane odmah bivaju objavljene. Možete li reći više o tim promjenama?

Da, osim kvalitete postoji i kvantitativna odlika selfija. Selfie, per definitia, jest samo ona slika koja postoji na mreži. No iza svakog selfija postoji serija neuspjelih fotografija, koji se umnažaju ne samo stoga što je subjekt nesiguran, već i zbog tehničkih predispozicija medija, koji je jeftin, dostupan i u krajnju ruku – lagan i prenosiv. No, kako raste nesigurnost u sliku sebe, upravo ovim generičkim definiranjem, tako raste i broj neuspjelih slika sebe, definirajući dijalektički prostor između slika i neslika kakav je prije u fotografiji bio rezerviran za negativ.

Nakon tisuća godina, sa razvitkom mobilne tehnologije po prvi puta u povijesti alati za samorefleksiju, samopredstavljanje i samopromociju dostupni su milijunima ljudi, i svim društvenim slojevima. Može li se iz te perspektive selfije promatrati kao iskaz demokratičnosti - naspram prijašnjeg elitizma?

U smislu u kojem su društvene mreže kao sustav distribucije zasigurno da, no u smislu forme gledanja i bilježenja sebe, demokratizacija se dogodila već pojeftinjenjem proizvodnje ogledala u doba Renesanse. Autoportret i inače nije bio nekakav elitan žanr, obzirom je autoportret u velikom broju slučajeva bio tek vježba stila na sebi, uvjetovana nedostatkom sredstava za plaćanje modela, za razliku od recimo portreta kraljevskih obitelji.

Stoga on nije nikada ni bio nekakav atraktivan kolekcionarski žanr, te su kolekcije autoportreta uistinu rijetke. S druge strane i fotografija je već od devetnaestog stoljeća ispunila želju za samoreprezentacijom koju su nekada uspijevali realizirati tek rijetki. No, ono što selfie pruža jest jedan drugi vid samoreprezentacije, onaj u pidjami koja postaje službeno odijelo, te u intimi vlastite kupaone, koja postaje fotografski studio, postajući radikalno intimističkim izvještajem.

kultura_selfija.jpg

Analizirate i povijest stajanja pred ogledalom, fenomena "narcističkog gušta". On je na neki način doveden do vrhunca u procesu okidanja selfija. Kako se kultura selfija uklapa u postmodernu opsesiju sebstvom? "Ja" postaje alat za istraživanje i objašnjavanje, ali i opsesija, kavez. Pišete kako se prostor za predstavljanje drugih i drugoga smanjuje u kulturi selfija, a subjekt se povlači u sve manji manji svemir.

Selfie jest paradoksalan žanr, on dok se bavi sobom zapravo negira sebe ozbirom se koriste uhodane forme i taktike koje svaku individuu Selfie je prvenstveno nestabilan. On funkcionira kao signal o postojanju i sličnosti na univerzalnom jeziku slikesvode na istu ili sličnu nekoj drugoj. S druge strane, obzirom su selfiji danas dominantan žanr i u običnoj, vernakularnoj, fotografiji, kako obiteljskoj tako i turističkoj, doveli su i do promjene percepcije realnosti.

Selfie naime dvostruko medijalizra realnost, ozbirom se subjekt nalazi ispred nje promatrajući svijet kao Perzej, u ogledalnom mediju. Takva realnost, koju autor ne iskušava već mu stoji doslovno za vratom više nema svjedoka i fotografskog garanta, te ona je medijalizirana realnost drugog reda, obzirom je medijalizrala dvaput; dok je snimana u samom mobitelu i dok je percipirana kao selfie. Slično se događa i sa ljudima koji se nalaze iza... što je posebice zanimljivo kod morbidnih žanrova u selfiju; selfijima sa mrtvima, u bolnicama i slično. U njima ni mrtvi ni bolesni nisu subjekti, već medijalizirani objekti.

Objašnjavate kako suvremenu kulturu i dalje karakteriziraju slične preokupacije kao i klasičnu – u pogledu odnosa prema sebstvu. I dalje postoji interes za samoopservaciju, ali ne nužno i za samoznanje. Povezujući to s Foucaultovom konceptualizacijom tehnologije sebstva, tumačite kako selfie cilvilizaciju možemo promatrati kao pomak na brigu o sebi - koji ne uključuje znanje o sebi. Kultura selfija je prije svega vizualna, i primarno ahistorijska, nenarativna i nekritička...

Selfie je prvenstveno nestabilan. On funkcionira kao signal o postojanju i sličnosti na univerzalnom jeziku slike. Njegovo značenje je uvijek Dalo bi se reći da za razliku od klasičnog dualizma filozofskog koji govori o dvije ekstenzije, tijelu i duhu, suvremeno društvo forsira dualizam slike tijela i podataka o njemujednako – ono o istosti, a sva ostala značenja su izmjenjiva, obzirom selfie nema predvidljivu publiku. Stoga on može biti, a zbog konteksta mreže i prirode viralnosti to često i jest, neshvaćen po pitanju autorovih intencija, koje za razliku od recepcije. Iz svega se da zaključiti da je selfie autorski sasvim irelevantan, i uvijek latentan, u smislu mogućnosti njegova korištenja i interpretacije. Dakle, on je moguće kritičan.

U knjizi citirate McLuhanovu tvrdnju o "dobu anksioznosti" te Lascha, koji tvrdi da "narcisista novog doba ne goni krivnja, već anksioznost". Kako se anksioznost preklapa sa sveprisutnošću selfija?

Prvo tu moramo razlučiti status narcizma, kojega suvremena psihijatrija ne smatra bolešću, u smislu u kojem je promatrao Lasch koji ga koristi za dijagnozu društva, već pukim mogućim, naglašavam mogućim simptomom psihičkog oboljenja ili poremećaja. Dok s jedne strane indicira problem, narcizam je sastavni dio suvremenog društva, te uostalom i zdravog to jest socijaliziranog pojedinca na Zapadu, tim više što na njega cilja cijeli ekonomski mehanizam; od kozmetičke, farmaceutske, modne industrije, no i one sporta, zdravog življenja, pa i slobodnog vremena. Bez narcističkog pojedinca kapitalizam u suvremenom obliku je apsolutno nemoguć. Anksioznost, s druge strane, sredstvo je takvog društva koje postoji upravo između anksioznosti i narcističkog ushita ili impulsa. 

Naposljetku, važno je dotaknuti se pitanja privatnosti. Saul Williams jednom je prilikom rekao kako je Orwell propustio predvidjeti da ćemo sami kupovati kamere i da ćemo biti tužni ako nitko ne gleda. Kako u današnje vrijeme gledati na privatnost, kako se ona mijenja u i kroz kulturu selfija?

Privatnost je valuta današnjeg vremena. Naime, sve što kupujemo danas košta nešto plus privatnost. Software je ne moguće kupiti i registriratiSelfiji su, ako ih usporedimo sa Modernim i Postmodernim odnosom prema identitetu, post-identitetni obzirom oni ne teže prikazati autora kao jedinstvenog, niti njegovo raspadanje bez osnovnih osobnih podataka, mobiteli traže sve više podataka o vlasniku... Pa čak i kada kupujete u običnom dućanu, kako bi ostvarili pravo na popust morate skinuti sa sebe zaštitu vlastitih podataka. Taj data striptease kojega zahtjeva suvremena ekonomija preformulirao je privatnost, koja se donedavna odnosila gotovo isključivo na tijelo, na niz statističkih podataka o njemu.

Društvo selfiea djeluje kao epifenomen, naime dok prikazuje upravo tijelo i autora, ono ne daje više podataka o autoru, te je sasvim nemoguće, osim korištenjem biometrijskih softwarea i velikih databaza, pronaći autore mnogih poznatih radova. Dalo bi se reći da za razliku od klasičnog dualizma filozofskog koji govori o dvije ekstenzije, tijelu i duhu, suvremeno društvo forsira dualizam slike tijela i podataka o njemu. 

 

aem_copy86408.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti