H-Alter
Vjekoslav Skledar/CROPIxVjekoslav Skledar/CROPIxAndrea Zlatar, autorica nedavno objavljene knjige "Rječnik tijela", za H-Alter govori o odnosu književnosti i književne teorije spram tijela, o starosti i bolesti kao najvećim "neprijateljima", o sustavu estetske, farmakološke i medicinske kontrole, o književnosti kao strategiji otpora, o feminističkom pristupu analizi teksta...

...o prikrivanju rodne neravnopravnosti u našem društvu, o studentskom pokretu za pravo na obrazovanje.

rjenik_tijela.jpg

U knjizi se bavite pojmovima vezanim uz tijelo kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje i autodestrukcija, i načinima uz pomoć kojih se identificiramo putem tijela. Čemu taj odabir, odakle inspiracija?

Temom tijela počela sam se baviti pred nekoliko godina, pripremajući kolegij Tekst i identitet gdje se traumatizirano tijelo nametalo kao tema u literaturi svjedočenja, posebno onoj koja se bavi Holokaustom. Levi, Kertesz, Améry  s književne strane, a Agamben i Foucault s teorijske. Svaka knjiga vodila je nekoj drugoj, od filozofije i  antropologije, do povijesti umjetnosti i socioloških analiza. Doista sam u jednom trenutku imala dojam da nitko ne piše ni o čemu drugom nego  o tijelu. Da ne spominjem popularnoznanstvene studije  o neurološkim vezama tijela i svijesti, koje  argumentiraju  ono što umjetnosti pretpostavljaju - da duša i tijelo  nisu odvojeni.  "Mi jesmo tijelo" je točan iskaz, a ne "mi imamo tijelo", što pretpostavlja neko "mi", ili "ja", koje je odvojeno od tijela. Napredak transplantacijske medicine i genetički istraživanja dovode nas do radikalnih pitanja: kako mijenjamo svoj identitet? Transplantacijom? Transfuzijom?  Genetičkim intervencijama?

Napredak transplantacijske medicine i genetički istraživanja dovode nas do radikalnih pitanja: kako mijenjamo svoj identitet? Transplantacijom? Transfuzijom?  Genetičkim intervencijama?

Istovremeno, razvoj izvedbenih umjetnosti, koje u različitim oblicima performansa, plesa, novih oblika cirkusa pokazuju kako tijelo nije "samo" instrument izvedbe, ili medij, već mjesto, prostor, izvedbe, subjekt izvedbe. Ta umjetnička iskustva sasvim su u suprotnosti s konzumerističko-kapitalističkim sustavom u kojem je tijelo podvrgnuto  normiranju i standardiziranju. Ne radi se tu jedino o onome o čemu se najčešće piše - a to je normiranje  ženskog tijela  kodovima privlačnosti i ljepote koji su, uzgred budi rečeno - i povijesno i kulturalno promjenljivi. Radi se o cijelom sustavu estetske, farmakološke i medicinske kontrole u čijem je središtu apsolutni imperativ da se vječno bude zdrav i mlad. Zašto, s kojom svrhom? Rekla bih - da bi društveni stroj što bolje mogao iskoristiti ljudski stroj. Što se događa s ljudskim strojevima koji više ne rade dobro ili su pohabani, estetski ne zadovoljavaju norme - kao da je riječ starim vešmašinama ili kaučevima. Te se posljedice strahovito osjećaju u tzv. trećoj dobi, naime u društvenom mehanizmu marginaliziranja, ponižavanja (od ekonomskog nadalje), odbacivanja starijih ljudi kao «onih koje više ne trebamo»  jer nisu u stanju proizvoditi nego samo stvaraju trošak. Opterećenje za budžet. Tu se postavlja pitanje - kada naše tijelo prestaje biti naše tijelo, ili što bi jedan liječnik rekao: što sve moramo transplantirati da naše tijelo izgubi svoj primarni identitet? Je li on čuvan u genetskom kodu pa je u tom smislu sasvim svejedno kako on površinski izgleda?  Ili je transplantacija lica nešto što  sigurno u socijalnom smislu mijenja naš identitet, iako ne i našu genetsku šifru? 

Starost i bolest se nadaju kao najveći "neprijatelji" ženskog tijela koji nastaju kao posljedica društvenih normi i imeprativa. Kako se to onda odražava u djelima koja analizirate?

U hrvatskoj književnosti imamo za paradigmu temu bolesti romane Slavenke Drakulić  - Holograme straha  i  Fridu Kahlo.  Osnovni temati Holograma straha povezuju strah, bolest, život i smrt. Tematizacija bolesti u romanu ima socijalan aspekt, budući da bolest, koja figurira kao  nadosobni "lik" u Hologramima,  s jedne strane junakinju čini drugačijom od okoline, izolira je, a s druge, utemeljuje njezinu unutarnju integraciju.  Frida Kahlo je, pak, modelska priča o tome kako se iskustvo bolesnog tijela pretvara ne samo u predmet već i u oblik umjetničkog. Za temu starosti - tu je - bez konkurencije - Baba Jaga  je snijela jaje Dubravke Ugrešić. Dok u prvom dijelu piše na (auto)biografski način o starenju vlastite majke, u drugom - koji se odvija u posttranzicijskim toplicama dolazi do izražaja njezin spisateljski talent za parodiju i ironiju.  A završnica, kao kulturalna i etnografska analiza mitske figure Babe Roge - Babe Jage, te naše stare žene/vještice kojom se plaše mala djeca, može se čitati i ironijski, ali i kao poziv na radikalni prosvjed protiv takvog sustava  u kojemu stara žena biva prikazana s kandžama umjesto noktima, pticolika, grbava. Zla. Ona koja jede djecu.

Nadaju li se vaše književne kritike i analize kao strategije otpora društvenom normiranju tijela?

Radi se o cijelom sustavu estetske, farmakološke i medicinske kontrole u čijem je središtu apsolutni imperativ da se vječno bude zdrav i mlad. Zašto, s kojom svrhom? Rekla bih - da bi društveni stroj što bolje mogao iskoristiti ljudski stroj

U književnosti se, bez obzira da li pisci bili istraživači ili oni koji pišu intuitivno, kao i u dugim umjetnostima,  oblikuju strategije otpora. Usudila bih se kazati da je umjetnost u cjelini oblik otpora postojećemu - glazba protuslovi buci, golo tijelo u performansima izaziva nelagodu, uznemiruje i prolaznike i policajce i političare jer destabilizira stvarnost, onu stvarnost za koju mislimo da je jedina moguća. Književni tekstovi upravo govore suprotno: postoje i drugi svjetovi osim ovoga u kome živimo. I zbog toga sam u analizama romana vrlo brzo iz analize autoreferentnog identificiranja tijela prešla na načine na koje tijelo konstituira osobnost i kako ta različita tijela odnosno osobe, uspostavljaju komunikaciju s drugima oko sebe, jer tu tijelo pokazuje svoja mjesta ranjivosti, osjetljivosti ili svoju snagu. U odnosima ljubavi, seksualnim vezama, u partnerskim vezama, u odnosima majka-kći ili sin-otac... Svi ti odnosi se prelamaju u obiteljskim situacijama, gdje postaje vidljivo kako je tijelo  istovremeno kodirano i socijalizirano različitim  normama. S druge strane u nekim  romanima,  poput roman Bolna točka Marka Haddona,  tijelo postaje radikalan subverzivni materijal zbog kojega se na kraju cijela obitelj raspada.  Ne samo da je obitelj isto jedno "tijelo", već je i država "tijelo koje čine građani" i jasno je da metaforika tjelesnog prisutna na mnogim razinama u književnosti i društvu u cjelini.

A vaše osobne strategije otpora? Je li to možda odbijanje pokoravanju brzini života u vidu nepodvrgavanja turističkom imeprativu obilazaka, koji opisujete prilikom posjete New Yorku? U knjizi pišete o tom svom posjetu u "centar svijeta", kako se naziva New York, gdje se zatvarate u hotelsku sobu sa Siri Hustvedt i njenom knjigom Žena koja se trese.

Nijedan grad, kad u njega dolazite na kratko, ne možete osvojiti u potpunosti. Obično se dogodi da se za nešto zakačite, kao što je neki kvart gdje se osjećate dobro ili  nađete svoj kafić u kojemu makar u pet dana  simulirate da u njemu živite.  Ali New  York je meni doista bio problem, nisam nikako mogla  pronaći neku točku identifikacije pa sam se povukla u prostor sigurnosti - prvo u knjižare, a onda s kupljenim knjigama, u hotelsku sobu. Blesavo, ha? I još sam naletila na novi naslov Siri Hustvedt - Žena koja se trese.  Pa to mi je bilo prvo putovanje "preko velike vode" i tko zna kad će biti sljedeće.

Centar za ženske studije u Zagrebu primjer je iznimne kvalitete rada koja nije našla svoje mjesto unutar akademskih institucija

Ni inače ne mogu funkcionirati kao standardni turist.  Ne podnosim pritisak obaveznih obilazaka, naročito kad su u pitanju kilometri avenija ili muzeja. A imate nekoliko sati ili dana na raspolaganju.  Brzinu i veličinu New Yorka doživjela sam kao agresiju - grad je proizvodio agresiju. A ja sam bila objekt te agresije, ne sudionik gradskog života. Osim toga, kad dođete sa slikama pokupljenim iz televizijskih serija, Central Park  snimljen odozgora, glave ulice s glavnim junacima,  doček Nove godine na Time  Squareu... Ne, to nije onaj grad u koji dolazite.  Za mene je Central Park jedan njegov ugao i kafić u kome sam s američko-hrvatskom prijateljicom pojela sendvič u pauzi između predavanja. Kad sada mislim o tome, kao da bi mi više odgovarao boravak u nekom od kaotičnih velegrada južnoameričkog kontitenta, tamo gdje su obitavali važni pisci, LLosa, Cortazar, Borges. Kaos, toplina, mirisi. Knjige sigurno.

U proslovu knjige ste napisali kako je riječ o autobiografskoj književnoj kritici i na taj način preduhitrili probleme sa njenim žanrovskim određenjem. No što ta oznaka znači i kako ove tekstove kao cjelinu pozicionirati u odnosu na gotovo nepostojeću književnu kritiku danas?

Knjiga je  tipom slova podijeljena u dvije vrste tekstova. Kurzivom su pisani tekstovi koji su intimistički i narativni, a običnim tipom slova su pisani tekstovi koji su esejistički i pripadaju književnokritičkom diskursu. Pridjev autobiografski sam dodala, ne toliko zbog ovih drugih dijelova koji su u igri zbog kurziva, nego upravo zbog toga što sam se pri pisanju o  knjigama vodila pojedinim kriterijima. Možda bi točnije bilo označiti  te tekstove  autorskom književnom kritikom jer nisam analizirala sve razine tekstova, već one na koje sam se koncentrirala - vezane uz teme tijela. Primjerice, kad sam pisala o romanu Silovanje  Joyce Carol Oates, nisam se bavila svime što taj roman znači u kontekstu njezina opusa, što govori o karakteristikama  provincijskog američkog gradića.  Intrigantan je bio naslov Silovanje u odnosu prema podnaslovu Ljubavna priča. Znam da takvi književnokritički tekstovi ne mogu funkcionirati u novinama ili časopisima kao kritika, jer ne ispunjavaju osnovne kriterije "potpune informacije" o tekstu. A to što književna kritika danas jedva da postoji, problem je za književnost u cjelini jer se gube i kriteriji i kontinuitet evaluacije.

Mislite li da ste izostavili neke suvremene književne tekstove hrvatske produkcije?

Pamtim po iskustvu svoje generacije da su nas šezdesetih godina  roditelji odgajali - kako god različitog socijalnog porijekla bili - kao ravnopravne, ili barem pod egidom: sve možeš, ako ćeš to sama napraviti

Sigurno jesam. Nisam pisala detaljno o autoricama o kojima sam se bavila prije, poput Slavenke Drakulić, Irene Vrkljan, Daše Drndić, Dubravke  Ugrešić. Zadnja knjiga koja je ušla je autobiografija Mani Gotovac Fališ mi objavljena na proljeće. Da sam rukopis zaključivala kasnije,  onda bi sigurno ušla Olja Savičević Ivančević  s romanom Adio kauboju, i to zbog odnosa muškoga i ženskoga tijela u pubertetu, idejom muškoga tijela kao krinke koja je potrebna zbog socijalnog funkcioniranja. Njezina prva oznaka, koju ima u romanu, da je ruzinava, tj. crvenkaste kose upravo je tjelesna karakteristika  - a to je  provodni motiv romana.

Da sam tekst pisala još kasnije, iz romana Nade Gašić  Voda, paučina uzela bih za analizu  onaj moment radnje kad glavni ženski lik  (majka) pljusne dječaka jer je zakasnio  kući i otišao spavati, a da se nije svukao. Dječak kroz roman nesretno stradava, a majka na kraju svoju  ruku  gleda kao jedan zasebni dio tijela i kažnjava je. Ona ju prži, stavlja u posudu s vrelim uljem.  To je ona vrsta  literarnog postupka kada se jedan dio tijela  osamostaljuje (sjetimo se  Gogoljeva Nosa) i postaje sam subjekt radnje.

U prostoru analize ljubavnih i seksualnih odnosa u izboru romana bio bi roman Nekoliko dana kolovoza Mirjane Dugandžije zbog toga što ona na poseban način prikazuje subverzivnu figuru ljubavnice. Roman nije konstruiran kao klasična subverzija braka, već  ljubavnica uspijeva destruirati čak i ljubavnički odnos jer je - po mnogim osobinama - neposlušna, neuklopljiva. O Slađani Bukovac i Ivani Simić Bodrožić pisala sam iz jednog drugog iskustva - iskustva rata i posttraumatskih posljedica, ali to ne pripada ovoj knjizi.

U jednom dijelu knjige elaborirate neke od termina koji se koriste uz pisanje koje je, recimo to tako, na neki način vezano za žene. Pavao Pavličić je za  vašu knjigu Veliko pospremanje napisao da to nije žensko pismo. Koju od mogućih etiketa (ženski, feminini, feministički ili pak neki drugi) bi najbliže zalijepili svojim tekstovima pa tako i ovoj knjizi?

Pratim kako ljudi reagiraju na upotrebu termina ženskog pisma ili ženskog pisanja. Taj termin je osamdesetih godina, kad je ušao u uporabu zahvaljujući autoricama i kritičarkama poput Ingrid Šafranek, operirao kao žanrovska oznaka i kao poetički zajednički nazivnik s nježno upisanim predznakom feminizma. Ali se prvenstveno radilo o istoj poetici - uglavnom sljedeći praksu francuske i njemačke "ženske" proze. Zatim je došlo do potiskivanja veze između ženskog pisma kao poetike i  feminizma

andrea-zlatar.jpg andrea-zlatar.jpg

 

Potpisujem  mišljenje teoretičarke Elizabeth Grosz koja paralelno upotrebljava termine "feminističkih tekstova", "ženskih tekstova"  i "feminilnih tekstova" -  to su oni koji su "napisani sa stajališta ženskog iskustva i u stilu kulturno obilježenu kao feminilan". Upravo ovo potonje, stajalište "ženskog iskustva" i kulturna simbolizacija, jasno govore da se ne radi o tradicionalnoj razlici između spolova, nego odabiru  pozicije iz koje se piše, iz koje govori.

Ima li u hrvatskoj književnosti  ženskog pisma, što ono znači i kakav je odnos ženskog pisma i feminizma?

Problem odnosa ženskoga pisma i feminizma danas nije prvenstveno pitanje književnosti ili sociologije književnosti, već socijalnog pozicioniranja feminizma.  I jedno i drugo su područja koja traže posebne analize. Posebno me smetalo ranih devedesetih, kada je na djelu bio taj oštri kulturalni prekid u odnosu na nasljeđe feminizma, pa su mnoge mlade umjetnice - pjevačice, glumice, spisateljice - na naoko provokativno pitanje "jeste li  feministica", cure većinom odgovarale: "Ja nisam feministica, ali sam emancipirana". Na društvenoj razini u cjelini postoji zazor prema feminizmu kao pokretu, nepoznavanje feminizma kao teorije. Takvim formulacijama autorice pokazuju  strah da bi im vezivanje uz feminizam i žensko pismo moglo škoditi time da ih marginalizira. To je posljedica procesa repatrijarhalizacije našeg društva, kao i direktnog osobnog progona svih naših "vještica" - iz književnosti, novina, televizije.

U knjizi kažete da je feministička scena danas izvan političkog mainstreama i to u smislu da je slabo prisutna u medijskom prostoru. Gdje onda feminizam  danas funkcionira? Na Ženskim studijima?

Patrijarhalni oblici žive na mnogo načina - jedni pružaju ženi mogućnost napredovanja ako ispuni one tradicionalne uvjete dopadljivosti, snishodljivosti, udvornosti. Nije tome zajednički nazivnik "ljepota

Centar za ženske studije u Zagrebu primjer je iznimne kvalitete rada koja nije našla svoje mjesto unutar akademskih institucija.  Naravno da mi je posebno krivo (ili osobno krivo?) što je uključivanje Rodnih studija u akademski sustav propalo upravo  na mom matičnom fakultetu, na Filozofskom. Argumenti "kontra" bili su različiti: od toga  da nema dovoljno kvalificiranih nastavnika i nastavnica u zvanjima, do onih glupavih šala: A mi to nećemo moći upisivati, jel'da?", iz usta muških govornika. Pa ipak, kada biste pobrojali sve kolegije na FF-u kojima se govori o rodnoj problematici i feminističkoj teoriji, saldo nije loš - ali ne postoji usustavljen program, čak niti kao diplomska interdisciplinarna razina, koju bi bilo najlakše organizirati.

Kako se takvi stavovi i politike odražavaju na položaj žene u našem društvu?

Deklarativna ravnopravnost danas je najveći  problem. Ne znam zašto, ali pamtim po iskustvu svoje generacije da su nas šezdesetih godina zbilja  roditelji odgajali - kako god različitog socijalnog porijekla bili - kao ravnopravne, ili barem pod egidom: sve možeš, ako ćeš to sama napraviti.  I ako su pazili do kad tko ostaje vani, da slučajno ne bi bilo seksa prije "nego što je red", vrednovali su školski uspjeh. A mi štreberice, petice, pa na fakultet.

Naše društvo danas ima različite mehanizme prikrivanja stvarne neravnopravnosti. U političkom životu postoje kvote koje bi trebale garantirati barem udio žena na stranačkim listama, ali na kojem su one mjestu i koliko visoko će završiti to je drugo pitanje. Vidjela sam jednu listu gdje je od pedesetak kandidata bila samo jedna žena i to na posljednjem mjestu. I zato ima samo 5 posto žena u tijelima lokalne samouprave. Tomu je usporediv i sustav napredovanja u akademskim i drugim institucijama: koliko god da je u postocima više žena studentica, u zvanja, pa onda u izvršne funkcije, idu u vrlo visokim postocima muškarci. A o podjeli kapitala da se ne govori: i najbanalnije brojke govore o tome kako kapital (skupa s muškarcima) bježi iz radnih područja u koja su, u većem broju, ušle žene.  Školstvo, zdravstvo, novinarstvo - bila su tri prva polja devedesetih "evakuacije love i moći" nakon neočekivane imigracije žena. Sada su u igri usponi u menadžerskim hijerarhijama.

Ali patrijarhalni oblici žive na mnogo načina - jedni pružaju ženi mogućnost napredovanja ako ispuni one tradicionalne uvjete dopadljivosti, snishodljivosti, udvornosti. Nije tome zajednički nazivnik "ljepota". Ali sva ta količina kuhanja kava (u kojima sudjelujem) i visokih peta (u čemu ne sudjelujem iz sasvim osobnih razloga), to je taj naš procijep uspjeha i neuspjeha. A kad vidim da je neka komisija, neko povjerenstvo, sastavljeno po principu "treba nam jedno žensko, pa ako je lijevo, tim bolje, riješena su dva problema....

Podaci o rodnoj strukturi nezaposlenih, prije umirovljenih, s nižim mirovinama, s nižim stupnjem obrazovanja, svi ti podaci govore - brojka po brojka - o tome da nas ženske kvote ne rješavaju stvarne situacije. Kvote nisu realitet. Uvijek nas je više u lošijim i slabijim skupinama.

Kad zahtjev za rađanjem usporedite s novim zakonom o oplodnji koji upravo na ženu svaljuje teret "ponavljanja pokušaja" - e, onda vidite društvo u kojem živimo. Licemjerno, nepravedno

I ono što mi je najteže reći - taj direktni pritisak na žene da moraju rađati "dovoljno" da bi pridonijele rastu nacije. Ne, dvoje djece nije dovoljno, to je samo reprodukcija, gdje su nam nove tisuće? Kad taj zahtjev usporedite s novim zakonom o oplodnji koji itekako otežava mogućnosti vanmateričnog začeća i upravo na ženu svaljuje teret "ponavljanja pokušaja" jer zabranjuje zamrzavanje zametaka- e, onda vidite društvo u kojem živimo. Licemjerno, nepravedno.

Kolika je tu onda odgovornost pojedinca - pisca od odustajanja od borbe za ženska prava barem u simboličkom smislu kroz odbijanje vezivanja uz sve što je makar na indirektan način vezano uz žensku borbu kao što je to spomenuti slučaj sa ženskim pismom?

Razumijem da  termin "ženskog pisma" nervira i  ženske i muške pisce. Vjerojatno je sve to posljedica te iluzije o ravnopravnosti, koja kao socijalnopolitička mantra lebdi nad našim javnim prostorom, a znamo da ne funkcionira. Od jednoga muškog autora dobila sam i komentar da dijelim književnost na menstrualnu i kurčevitu. Rječnik podjele je naprosto nefunkcionalan, kad bi samo to bile razlike među ljudima, život bi bio vrlo jednostavan.

Fenomen većega broja ženskih spisateljica s kvalitetnim tekstovima nije posljedica opredjeljenja prema feminizmu ili ženskom pismu kao poetici, to je fenomen sociologije književnosti, književnoga polja na koje utječu i autori/ce i čitatelji/ce, i mediji, i institucije obrazovanja, modusi kanoniziranja. Jednim dijelom ispada da je i "književno žensko"  socijalna novina, pa se medijski promovira iz tog razloga. Jer je jasno, a sad to već ponavljam, da Ivana Sajko, Ivana Simić Bodrožić, Olja Savičević i Nada Gašić, da nabrojim samo neke spisateljice, ne dijele istu spisateljsku poetiku.

U knjizi spominjete studente i njihov prodor u javni prostor sprege medija i kapitala. Što je od toga ostalo u ovom trenutku i koliko su zaslužni za dovođenje javne rasprave o tri zakona koja se odnose na sveučilišta i znanstvenu djelatnost u centar pozornosti i rasprave?

Ulica ili ne ulica? U kojem broju? To mi je teško procijeniti jer po logici iskustva ispada da naše društvo ne razumije ili čak odbija svoje pravo na prosvjed

Studentski pokret se oblikovao u ovih godinu-dvije od prvih prosvjeda. Mogu govoriti samo o osobnom iskustvu, na FF-u, koje svjedoči o pomacima. Ti pomaci nisu jako vidljivi u medijima, u korporativnim  medijima uglavnom uopće nisu. Kad je EPH na te prosvjede kao novinare slao "one koji su studirali na FF-u i bave se kulturom", shvatila sam koliko politički omalovažavaju ono što se događalo. Po bliskosti problema, jasno je da je studentski pokret više vezan uz FF, pa PFZ, ali primarno uz FF, čiji posao zapravo i jest da obrazuje mlade ljude kako da kritički misle o društvu u kojem žive. Studentska inicijativa, sada koncentrirana na analize novih prijedloga zakona, radi intenzivno uspoređujući postojeće europske modele s "novim" hrvatskim. Presudno je važno da ta generacija mladih intelektualaca / intelektualki  vodi računa o učincima i posljedicama zakona. Ne, oni ne misle na sebe, oni razmišljaju sustavno i o sustavu, ne za sebe nego za naredne godine.

Barem na minimalnoj razini komunikacije - mejlovima - uspostavljena je diskusijska grupa u kojoj sudjeluju studenti, nastavnici, istraživači iz različitih institucija. Budući da javni prostor u akademskim strukturama uglavnom funkcionira kao jednokratna fikcija, ta mi se - iako ograničena - komunikacija čini velikim dobitkom. Naravno da sam razočarana relativno malim udjelom nastavnika u tim diskusijama, ali u cjelini se razina, temeljni prag podignuo. Prije dvije godine itekako se moglo dogoditi da na Vijeću studenti budu upućeniji od nastavnika u prijedloge zakona. Sada barem postoji jedna vrsta etičke obaveze nastavnika da moraju biti upoznati s prijedlozima zakona i drugim odlukama o kojima odlučuju. Pa i u najgorem defetizmu, tipa "ionako će odlučiti oni gore", postoji odgovornost i obveza da se kaže ono što mislimo, makar znali da se ne može ništa promijeniti.

Koji će, prema vašem mišljenju, biti ishodi rasprave i što je potrebno mijenjati?

U Zakonu će, i nakon prihvaćanja dijela amandmana, sigurno ostati sporno pitanje školarine, koje se po novome  nazivaju upisnine. Naravno da će studenti inzistirati na ukidanju svakoga oblika financijskog uvjetovanja. Ulica ili ne ulica? U kojem broju? To mi je teško procijeniti jer po logici iskustva ispada da naše društvo ne razumije ili čak odbija svoje pravo na prosvjed. Ministarstvo pokazuje spremnost da odustane od direktnog ulaska političara u upravna tijela sveučilišta. Ali školarine i te takozvane "kvote" upisa koje su usklađene s takozvanim tržištem - od toga ne kane odustati. Kad tržište ne bi bilo fikcija, još bi se o tome dalo raspravljati. Ali bez obzira na realnost gospodarstvenih procjena, mislim da svatko ima pravo probati studirati arheologiju i cijeli život raditi izvan struke. Planski gospodarstveno studiranje nije funkcioniralo niti oko 1950. U ovoj ekonomskoj situaciji, u kojoj od strane vlasti nema ni analize ni strategije kamo idemo, govoriti o potrebama tržišta kao ključnom ekonomskom faktoru upisnih kvota na studijske grupe, sasvim je besmisleno. Osim toga, svatko ima apsolutno pravo upisati što god hoće. Polagati maturu s pedeset i više. Pa zašto već cijelo desetljeće govore o zemlji znanja i cjeloživotnom obrazovanju?

<
Vezane vijesti