Benoît Delépine, suredatelj filma "Mamut": Iako nismo politički aktivisti, radimo protiv sistema. Pokušavamo prikazati da nije sramota biti star, nezaposlen, siromašan i da tome nije kriv netko drugi, a pogotovo ne oni odozdo. U tom smislu zaista jesmo politički angažirani, tim prije što je trenutno desnica na vlasti.

Neobična filmska rješenja, apsurd i bizarni humor karakteristke su zajedničkog filmskog rada francuskog dvojca koji čine komičari i aktivisti Benoît Delépine i Gustave de Kervern. Zajedno su režirali četiri filma, a posljednji u nizu, Mamut, trenutno se prikazuje u zagrebačkom kinu Europa. U filmu koji po ničemu ne spada u mainstream kategorije, glavnu ulogu nosi jedan od najpoznatijih francuskih glumaca Gérard Depardie. Sad već ostarjeli proslavljeni glumac savršeno se uklopio u ulogu Mamuta, radnika gorostasne veličine i težine, koji je u trenutku odlaska u mirovinu prisiljen po Francuskoj tražiti potvrde od bivših poslodavaca da je uopće bio zaposlen. Putem, naravno, pronalazi ljubav i smisao svom "malom životu". Jednog od redatelja, Benoîta Delépinea, zagrebačka je publika dobila priliku upoznati prošlog vikenda na premijeri filma, a mi smo dobili priliku popričati s nekovencionalnim redateljem čiji je nezavisni film u Francuskoj do sada pogledalo više od milijun gledatelja.

Kakav je osjećaj prezentirati film radničke tematike na "europskoj periferiji"? Koliko mislite da mu je tema bliska ovdašnjoj publici s obzirom da kroz groteskni lik radnika koji je upravo otišao u mirovinu dajete prikaz stanja radničkih prava u Francuskoj?

Mamut ima temu koja je prepoznatljiva svugdje pa čak i u Hrvatskoj jer prikazuje današnju stvarnost Francuske koja se može usporediti s onom koju imate ovdje. I kod nas je sve manje solidarnosti, kapitalizam je sve više divlji, a glavni glumac se ne zove samo Mamut po motoru koji vozi već i  po tome što je Gerard Depardieu arhaični lik koji se ne uklapa u društvo, dapače, potpuno je otkačen od tog društva. Ide u penziju, pogubljen je, živi u prošlosti, u svojim idealima iz '68. Definitivno se u svemu tome može pronaći paralela.

Glavni lik, Mamut, primjer je potpune otuđenosti koja se prikazuje kroz apsurd?

Mislim da je alternativni sistem uistinu moguć jer postoje zajednice koje funkcioniraju potpuno izvan društva

Da, ne samo da je apsurdan nego se i potpuno ne uklapa u društvo odnosno radi se o potpunoj alijenaciji. Ne spada nigdje. Na poslu se ne snalazi s kolegama, čudno izgleda, ima dugu kosu, smatraju ga otkačenim debilom jer je velik i nespretan. Nije sličan ničem u svojoj sredini, ne snalazi se ni u svom braku, poslu, na cesti, nigdje. Pa čak ni u ljubavi iako je ovo zapravo film o ljubavi. Iako je u braku i voli svoju ženu, još uvijek žudi za svojom prvom ljubavi. Jedino gdje se uspijeva naći je u primitivnom umjetničkom izrazu, u čemu mu pomaže nećakinja. Upravo iz tog razloga smo izabrali za glavnog glumca Gerarda Depardieua jer je on upravo takav karakter. Potpuno je instiktivan, izgleda kao velika zvijer, ne da se kontrolirati, ne dopušta da se njime upravlja. S obzirom kakva je osoba i koliko se ne uklapa u društvo, komotno bi mogao završiti u zatvoru. S jedne strane je intelektualac, s druge potpuno instiktivan, a njegova je umjetnost primitivnog porijekla. Jednostavno je divlja zvijer. Možda je dovoljno dati primjer kako funkcionira. Posjeduje kuću u kojoj sakuplja blago i mramorne skulpture i koja mu služi za pokazivanje, a istovremeno živi u stanu velikom desetak kvadrata. Jednom je netko ispred tog stana parkirao BMW zbog čega nije mogao izaći van s motorom. U trenutku dok se ta osoba parkirala, mjerio si je tlak,i s tim je tlakomjerom izašao van i potpuno rasčetvorio, bacio, uništio auto, koliko je bio bijesan.

Glavni lik je bizarne pojavnosti i iskarikiran, ali može li se reći da je u isto vrijeme tipičan radnik - nedovoljno obrazovan, nedovoljno efikasan...?

Ne, on po ničemu nije tipičan, praktično predstavlja katastrofu od radnika. Ne možemo reći da je neefikasan, nedovoljno obrazovan, on je strastven u svom poslu. Meso je bila njegova ekspertiza dok je bio mesar. Jednostavno je divljak i po ničemu tipičan.U filmu se vidi da je dobar radnik jer se praktički zaboravi u svom poslu, predaje mu se do kraja i upravo je zbog toga totalno prošvikao u trenutku odlaska u penziju.Ostao je bez modusa življenja i zbog toga pokušava naći nešto jednostavno što bi mogao raditi i u čemu bi bio jednako dobar kao i prije.

I vaš prošli film ima radničku tematiku. Negdje sam pročitala da se radi o osveti proletarijata?

mammuth_le_film.jpg

Dakle, ipak se radi se o kritici sistema?

Cijeli sistem je ispervertiran. Iako nismo politički aktivisti, radimo protiv sistema. Da idemo niz dlaku sistemu bili bismo u svim kinima i zarađivali bismo lovu. Da želimo uspjeti na takav način lako bio otišli u tom smjeru, međutim, mi smo izabrali slobodu. Ipak, nemam ništa protiv kapitalističkog sistema u kakvom živi Gerard Depardieu. On je uspješan glumac, ali živi na svoj način. Nisam protiv kapitalizma a priori, volim kapitalizam u kojem su ljudi slobodni, u kojem mogu riskirati, birati. Mamuta smo snimili bez ijednog centa, glumcima nismo ništa platili dok nije otišao u produkciju odnosno distribuciju po svijetu i dok nije počeo donositi profit. Poznata glumica Isabella Adjani je sve što je zaradila dala u humanitarne svrhe. Dakle, takav kapitalizam nam se sviđa.

Ali u tom slučaju je više naglasak na slobodi pojedinca, a ne na slobodi koju pruža kapitalizam?

Naravno. Ali to je već drugo pitanje kojim ćemo se baviti u sljedećem filmu. Ali da odgovorim neposredno na vaše pitanje. Nedavno sam pročitao u časopisu Libération razgovor s jednim ruskim znanstvenikom koji je povukao paralelu između Černobila i Fukušime i rekao da komunizam kao eksperiment naravno nije uspio, ali je u vrijeme katastrofe u Černobilu unutar njega bilo moguće naći 600 tisuća ljudi koji su bili voljni dati svoj život kako bi ga zatvorili i spasili živote drugih. Da li je danas, u liberalnom kapitalizmu moguće naći toliki broj ljudi koji bi se žrtvovali? Svatko mora biti odgovoran za sebe i za svoje djelovanje. Mislim da je alternativni sistem uistinu moguć jer postoje zajednice koje funkcioniraju potpuno izvan društva. U današnjem društvu svi smo povezani preko interneta i sve je moguće.

Nalazimo se u jednom od rijetkih art kina u Hrvatskoj koji je naravno na rubu preživljanja, kako art kino scena funkcionira u Francuskoj?

EU bi na načelnoj razini trebala funkcionirati na bazi solidarnosti, ali nažalost ne vidim da se to događa

U Francuskoj definitivno postoji art publika koja gleda art filmove i ide u art kina, ali kao i ovdje, takvih kina ima malo. Naši filmovi idu doslovno u sve gradove i sela, prikazuju se za pet ili dva gledatelja, nekad u multipleksima, nekad u malim lokalnim dvoranama. Ipak ne računam na tu zaradu, niti se uspijevam pokriti s njom. U mom rodnom gradu moji filmovi su često prisutni iako nemaju bog zna kakvu prođu. Međutim, mi ni radimo filmove zbog zarade niti nam je to cilj.

Kako se onda financirate a da svejedno možete raditi filmove čiji je cilj ostati van mainstreama?

Na početku našeg rada na filmu snalazili smo se kako smo znali. Jednom smo pisali poznatom belgijskom autoru kojem se svidio naš scenarij i koji nam je samo zbog toga dao 150 tisuća eura. U drugim situacijama znalo se dogoditi da naši poznati glumci "žicaju" novce po velikim studijima za naše filmove na kojima bi onda radili besplatno. Ali kako postajemo poznatiji, tako ćemo i mi napokon morati početi plaćati glumce. S druge strane, u Francuskoj imamo sreću što postoji sustav u kojem je domaći film u prednosti pred stranim. Svaki put kad se prikazuju strani filmovi, pogotovo američki, dio cijene od karata odlazi za francusku kinematografiju. Ponekad možemo dobiti novac samo iz razloga zaštite domaće kinematografije, ali dalje se moramo snalaziti sami.

Kakv je odnos Europske unije prema takvom protekcionističkom sistemu?

EU bi na načelnoj razini trebala funkcionirati na bazi solidarnosti, ali nažalost ne vidim da se to događa. Bilo bi dobro kad bi se francuski sistem na neki način dalje izvozio kako bi se poticale nacionalne kinematografije. Potreban je također nekakav odbor koji bi to sve financirao. Zahvaljujući takvoj metodi u Francuskoj se snimi 200 filmova godišnje, dok se u drugim zemljama snime dva ili tri. Na žalost, lobi koji ne dozvoljava solidarnost je i dalje vrlo jak.

<
Vezane vijesti