Privilegiranje rubova; intervencije i prilozi feminističkoj epistemologiji (uredila Ankica Čakardić). Centar za ženske studije / Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2010.

U svom Sumraku idola Nietzsche u obliku aforizma iznosi univerzalnu tvrdnju o literarnoj (obrazovanoj) ženi kao jalovoj u srcu i u utrobi, definirajući je imperativom koji "šapuće iz dubine njezine organizacije", svodeći je na vječni izbor između djece i knjiga. "Što sam sve mogla postati i kroz koje sam sve ekstaze mogla proći", uzdiše Nietzcheova literarna žena kao da se već odlučila na prihvaćanje reprodukcijskog usuda. Jer žudnju njezine utrobe teško je zatomiti.

Univerzalni registri znanja predstavljaju moć proizvođenja stalne diskriminacije neukalupljenih, nedovoljnih, nedostatnih i samim tim inferiornih, a ovaj Nietzscheov citat samo koristimo za ilustraciju navodne inferiornosti žene koja je ukorijenjena u cjelokupnoj zapadnjačkoj tradiciji mišljenja. Nietzche nije prvi došao na genijalnu zamisao da se ženu uopće ne može promatrati kao razumno, autonomno biće/subjekt. Zapadni filozofi, od Aristotela, Hegela, Wittgeinsteina ili Otta Weiningera nisu joj uopće davali tu mogućnost, dapače, trudili su se dokazati da žena, kao takva, nema baš nikakve veze s razumom, kao takvim. Time je žena stavljena s onu stranu razuma, na njegov suprotni pol - prirodu, u smislu neduhovnog, ili bar ne dovoljno duhovnog, svedena na svoju materijalnost. Ničim iznimna, osim u materijalnom smislu održavateljice, žena je posljedično tome nedovoljna da bi se ustoličila kao povijesno biće jer ona tu povijest ne proizvodi. Ona je, dakle,  nepovijesno, nedovršeno, nepolitičko biće. U tome leži suština nasilja univerzalnog koje u sebi stalno perpetuira podjele na svoje partikularne, neravnopravne cjeline.

privilegiranje.jpg

Prvi dio posvećen je radovima autorica čiji tekstovi progovaraju o pitanjima feminističke i socijalne epistemologije, pitanju osjećajnog i spoznaje, analize oralnog izražavanja, tjelesne spoznaje, propitivanje radikalnosti ženskostudijskog obrazovanja i uopće politike spoznaje. Drugi dio kvalitativno analizira trideset i dva dubinska intervjua s polaznicama različitih generacija studentica Ženskih studija u Zagrebu, vođenih u razdoblju od 2006. do 2008. godine, u kojima one iznose svoja viđenja sudjelovanja u ovakvoj vrsti neformalnog obrazovanja.

Feministička teorija odbacuje spolno/rodnu različitost kao princip uređenja svijeta, tumačenja odnosa, poretka stvari, ukratko, predstavljanje znanja kao muške filozofije općenito

Kakve diskriminacije, podčinjenosti i nasilja proizvodi univerzalno, izvedeno iz opreka priroda/kultura, muško/žensko, privatno/javno, sažima urednica zbornika Ankica Čakardić kada piše: "Stvar je upravo u tome što se spolno/rodnoj razlici u kontekstu zapadnog mišljenja pridaju atributi prirode, koji potom nužno uvjetuju ili jednostavno zahtijevaju prevladavajući odnos temeljen na dominaciji." I naglašava: "Da stvar tu ne završava ukazuje činjenica da se odnos dominacije- i to je ono najproblematičnije- tumači kao priroda po sebi." Razni oblici feminističkog otpora takvom prevladavajućem mišljenju pokušavaju ukazati da ovakva forma mišljenja koju čovjek ima o spolnoj različitosti nije forma njezine "prirodnosti" već samo oblik njezine kulturno specifične definicije na kojoj se ona zapravo temelji. Još je Simone de Beauvoir u Drugom spolu ženu proglasila "Drugim" i ukazala na sve posljedične oblike neravnopravnih odnosa moći. "Muško" se gledište pobrkalo sa "ljudskim", "žensko" se svelo na nedostatnu drugost iz koje se ne rađamo nego postajemo ženama, uvjerena je bila de Beauvoir.

Postojanje žena (ili bar onih koje se takvima smatraju) u potrazi za vlastitim glasom "opravdavanje" je postojanja Centra za ženske studije kao mjesta protukoncepta, autonomnog slobodnog prostora za aktivizam i radikalnost i  takav je pokušaj legitiman ukoliko se osvrnemo na socijalni kontekst i prihvatimo njegov realitet kroz stvarnu materijalnu i kulturnu podređenost žena.

Time nam postaju jasne potrebe za samo "ženskim" prostorom koje će uvijek iznova povećavati mogućnost davanja glasa "utišanom", onom što je ispod površine konvencionalnog znanja i čije mikrofizike moći treba stalno osluškivati. Međutim, privilegiranje rubova u smislu očuvanja autonomnog prostora za takva iskazivanja margine i marginalnosti ostaju upravo tamo gdje jesu-na margini/periferiji, bez neke vizije društvene promjene ili političkog djelovanja. Da li je time neformalno obrazovanje koje već godinama omogućuju Ženski studiji samo davanje prostora za nalaženje skupine žena koje se međusobno "osnažuju" raznim psihološkim mehanizmima ili se stvarno radi o prostoru otpora propisanom, akademski ukalupljenom znanju, nedostatnom da zadovolji interese druge (bolje) polovice čovječanstva? Privilegiranje rubova pokušava dati odgovor na to pitanje na razne načine i iz različitih uglova.

feminism_by_fraggan.jpg

Korana Simonović u tekstu Osjećajuće spoznavanje dovodi u pitanje referentne okvire patrijarhalne znanosti i uopće njezine metode spoznaje. Polazište je da su patrijarhalne vrijednosti ugrađene u temelje većine akademskih disciplina (objektivnost i racionalnost) dok je žensko mišljenje označeno kao emotivno, intuitivno i subjektivno, dakle, neadekvatno za znanstvenu spoznaju. Znanje ovisi o stajalištu, a niti jedno nije superiorno pa stoga nema ni osnova za stvaranje objektivnog znanja, poučava nas postmoderna, i možda je vrijeme da priznamo da su osjećaji dio procesa razmišljanja i spoznavanja. Ili riječima Korane Simonović: "Treba se usuditi. A to nam nude feminističke teorije."

Biljana Kašić propituje integraciju ili autonomiju Ženskih studija, odbacujući prigovore da se radi o spolnom separatizmu i tražeći pozicioniranje feminističkog subjekta kao mogućeg pronositelja dekolonizacije spoznaje. Spolni separatizam nikog ne muči kad je u pitanju npr. nogomet, a Ženski studiji ostaju prostor novih kolektivno-spoznajno-političkih projekata za žene, a studentice i predavačice nositeljice novih epistemologijskih prostora. "Otkrila sam kako može biti epistemološki legitimno ono što percipiram ja kao ja", zapisala je u evaluaciji jedna od studentica.

To nas sve ne razrješava dvojbe da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati samo ženskim niti nešto što bi se moglo nazvati samo muškim, a u tom identitetskom smislu rod ostaje (ipak) samo društvena konstrukcija. Upravo u tom procjepu nemogućnosti pronalaska nekog identiteta koji uspostavlja stabilni ženski subjekt nalazi se i najveći dio feminističke teorije koja se ne može složiti što je to što čini kategoriju žene stabilnom kategorijom. Vjerojatno najslavnija feministička teoretičarka, Judith Butler,

blackbrown_feminism__38a.jpg blackbrown_feminism__38a.jpg
Ključne riječi: feminizam, feministička teorija
<
Vezane vijesti