Foto: Horror.com<br>Foto: Horror.com
Mislav Pasini: Hrvatska Igra prijestolja ovisi o izdavačima.



Malo se koji hrvatski autor može pohvaliti da se po njegovim pričama snimaju TV-filmovi na engleskom, a kanadski producentski studio Divisn.Inc nedavno je Mislavu Pasiniju javio da kreće u pretprodukciju dviju njegovih priča. Mislav Pasini dobro je poznat ljubiteljima SF-a i fantastike, ali široka publika mogla bi ga prije upoznati na engeskom nego na hrvatskom. Zašto je domaćoj publici još nepoznat i je li ulazak Milene Benini u uži izbor za nagradu T-portala znak da se kod nas u odnosu prema fantasyju i SF-u nešto mijenja - pitamo književnika, inače profesora hrvatskog jezika, koji je svakodnevno u kontaktu sa svojim čitateljima. Mislav, naime, predaje hrvatski jezik na jednoj od srednjih škola na Braču.

Kako su Kanađani otkrili Mislava Pasinija?

Život je čudan. Neke stvari dolaze onda kada im se najmanje nadaš i kada na njih posve zaboraviš! No kada se konačno dogode, na njih moraš Naša država ne daje novac za žanrovske filmove, jer se oni unaprijed smatraju šundombiti spreman, bez obzira bile one dobre ili loše!

Kao dijete bio sam lud za knjigama, čitao sam stvarno sve što mi je došlo pod ruku, a u kina sam zalazio još i više. Kod pokojne bake u Supetru na Braču, gdje sam proveo dobar dio svog djetinjstva, upoznao sam vršnjaka Dinu Harambašića, koji je kod nje ljetovao. Otada smo zajedno visjeli u supetarskom ljetnom kinu, razmjenjivali stripove i guštali u filmu i stripu onako kako su to samo djeca ondašnjeg vremena znala. Kad je došao rat na žalostan način izgubili smo sve kontakte.

No pred neku godinu dogodilo mi se nešto posve nenadano, stranac kojeg nisam odmah prepoznao pokucao je na moja vrata. Učinio mi se poznat, činilo mi se da prepoznajem to lice, i nakon punih 28 godina shvatih da ispred mene stoji Dino, danas filmski producent u usponu, sa studijem Divisn.Inc s kojim se stalno kreće po Toronto film festivalu i s diplomom filmske režije u San Franciscu. Uz bevandu smo obnovili prijateljstvo, Domaći etablirani izdavači i dalje od fantasyja bježe kao vampir od tamjanaprisjetili se starih dana i dao sam mu neke svoje knjige. Prošlo je dosta vremena, a onda je stigao mail: "Ja i moj jaran Kerim ulazimo u pretprodukciju tvojih priča i na to ćemo biti spremni 110%...“ Zvuči kao dobra sapunica, zar ne?

Kakav je naš fantasy u usporedbi sa stranim? Je li razlika u popularnosti razmjerna razlici u kvaliteti? Može li kod nas zastupljenost na tržištu biti mjerilo kvalitete?

Naš fantasy u usporedbi sa stranim… pa ni nema ga. Domaći etablirani izdavači i dalje od ovog žanra bježe kao vampir od tamjana. Mislim da bi izdavači konačno trebali doći k sebi pa si priznati da bi bilo vrijeme da se otvore vrata i domaćim žanrovskim autorima. Što je uostalom bio Harry Potter? O Igri prijestolja svaka šuša misli da sve zna, a do jučer je George R.R. Martin bio nepoznat.

Objavljivanje romana za široku publiku stvar je izdavačke orijentacije. S druge strane, čini se da hrvatske književnike široki krug čitatelja ne zanO Igri prijestolja svaka šuša misli da sve zna, a do jučer je George R.R. Martin bio nepoznatima, zato imamo knjige koje kod kritike zablistaju, a kod publike ne prolaze. Pa što fali fantasyju! On se čita, zar ne?! Nadam se da će moj novi avanturistički fantasy roman koji sam upravo završio doći do publike, jer riječ je o priči koja je u meni rasla od djetinjstva.

Od 2004. godine objavili ste tri romana u razmaku od po tri godine – Blackout, Točka dezorijentacije i Sumrak razbijenog uma. Kako se u tom razdoblju razvijala hrvatska fantasy scena?

Jedno vrijeme bio sam zaluđen horror žanrom i u svemu oko sebe sam pronalazio priču. Priče su jednostavno izvirale iz mene i pisao sam ih bez razmišljanja o tome hoću li ih ikada objaviti, a to je najbolji mogući osjećaj u radu, pogotovo ako se usudiš pisati roman.

U to vrijeme bio sam vrlo aktivan, žanrovski poglavito. Pisao sam za filmski magazin Hollywood i za neke tada aktualne revije. Pokrivao samČini se da hrvatske književnike široki krug čitatelja ne zanima, zato imamo knjige koje kod kritike zablistaju, a kod publike ne prolazeisključivo žanrovske teme, pisao predgovore za stripove, koji su moja posebna ljubav, pisao sam priče za novine, prevodio i uz to pisao knjige. Tada je i jedan kanadski filmski sajt, JoBlo.com, objavio vijest o jednom od mojih romana i entuzijazam mi je stalno rastao. Zato je i nastao toliki broj knjiga u kratkom vremenu.

Tu ne računam zbirku Mrtva straža za koju sam dobio prvu nagradu za razvoj filmskog scenarija na temelju adaptacije priče. Scenarij je došao je u ruke Kristijanu Miliću i - tu je priča stala. Naša država, odnosno Ministarstvo, ne daje novac za žanrovske filmove, jer se oni unaprijed smatraju šundom. Ne znam, u zemlji tolike kulture, kultura ti mora izlaziti na uši…

Danas na sve malo drugačije gledam. Napisao sam nežanrovski roman koji čeka objavu kod gospodina Ivana Sršena i njegovog nakladnika Sandorf, dok sam se s druge strane vratio samom sebi i napisao fantasy storiju koja je cijeli moj život čekala da bude ispričana.

Ljubitelji fantasyja vas već godinama dobro poznaju. Zašto ste nepoznati široj javnosti? Tko kod nas treba otkriti pisca – publika ili izdavači?

To je pitanje koje uvijek učenicima u razredu pokušavam približiti. Tko o kome ovisi - kultura o društvu ili društvo o kulturi? Mi smo se kulturno toliko uvaljali da naše kulturne knjige skoro pa nitko ni ne čita. Nema tržišta, svi žele stupiti nogom (knjigom) na to kulturno tlo, stvarajući pritom Mi smo se kulturno toliko uvaljali da naše kulturne knjige skoro pa nitko ni ne čitanetržišne knjige koje nisu pisane za publiku i time guše scenu ionako prezasićenu domaćim autorima, koji, ruku na srce, baš i nemaju osjećaj za priču.

Dosta je više tog čemera i jada, razmišljanja o Jugoslaviji i Domovinskom ratu. Pa valjda postoje i neke druge teme?! Ako se ikada kod nas snimi SF film s radnjom iz 2099. godine, scena kojom bi započeo bio bi zid s natpisom "Tito je bio vampir“. Tu nema pomaka. Pisci već po tko zna koji put našu stvarnost promatraju iz rakursa gdje smo i što smo. Zapravo knjigama daju nepotrebnu težinu, toliku težinu da ti je takvu knjigu teško odnijeti na plažu.

Kod nas bi se konačno trebali probuditi izdavači. Kopiramo američku svijest, kupuje se američki Top 10 za prevođenje, dok popis najčitanijh domaćih pisaca završava sa Zagorkom i Jankom Matkom. Naši izdavači trebali bi se konačno početi ponašati kao strani, umjesto da se stalno vraćaju u povijest, zbog čega smo za suvremenim svijetom i dalje u zaostatku za stotinjak, ako ne i više, godina. Svaka čast stvaranju novih andrića, ali stani malo - dobar dio života proveo sam u radu po školama i tužna je istina da se Andrića izbjegava, lektire se ne čitaju. Proizvedite nešto što će u prvom redu ovog našeg čovjeka vratiti knjizi!

Kako komentirate izbor T-portala, koji je fantastični roman Milene Benini Svećenica mjeseca uvrstio u uži izbor svoje književne nagrade za roman godine. Je li to znak da i kod nas dolaze bolji dani za fantasy?

Milena Benini? Pa ja se pred njom moram sakriti, kao i bilo tko drugi iz branše. Milena Benini je autoritet, dugo radi i ovaj uspjeh plod je njezinog rada. Ja sam sazrijevao na njenim pričama i njenim prijevodima u našem Monolithu i mislim da je za samu scenu veliki plus što se ona sa Svećenicom mjeseca našla u užem izboru T-Portala. Dolaze li bolji dani u tom slučaju za žanr? Pa dolaze utoliko što će šira publika čuti da tako nešto i kod nas postoji.

Ključne riječi: hrvatska književnost, književnost
<
Vezane vijesti