H-Alter
"We are leftovers", Twitter"We are leftovers", TwitterMožda nas, za razliku od "Ostavljenih", ne čeka neki nadnaravni Iznenadni Odlazak, već jedan vrlo konkretni Očekivani Dolazak. Dolazak novih virusa i potresa, novih izazova klimatskih promjena, novih oblika eskalacije ekološke krize. Ponukani neefikasnošću državnog aparata, ali i poučeni time koliko je solidarnost presudna i vrijedna, možda bi bilo pametno da počnemo birati onu političku opciju koja solidarnost ima upisanu kao integralni dio političkog programa.

"Otpor uvidima zastrašujuće raste s veličinom i blizinom opasnosti" - piše Ulrich Beck. "Ljudi koji su najviše dirnuti situacijom često su ti koji u potpunosti negiraju njeno postojanje, a moraju je negirati da bi mogli nastaviti živjeti."1 Dramska serija Ostavljeni (The Leftovers) postulira nadnaravni Iznenadni odlazak (Sudden Departure) - globalni događaj koji je rezultirao nepredvidivim i neobjašnjivim nestankom 2 posto svjetske populacije. Iako počinje od misteriozne znanstveno-fantastične premise, serija zapravo vrlo precizno psihološki analizira načine ljudskog nošenja s traumom te dublja egzistencijalistička propitivanja do kojih čovjek dolazi kada je suočen sa apsurdom. Tako serija u grubo razaznaje tri tipa ljudi. Prvi se odnosi na one koji preko traume ne mogu preći, utjelovljene u vidu nihilističke sekte Preostali grešnici (Guilty Remnant), koji se smatraju "živim podsjetnicima" na Iznenadni odlazak. Druga skupina obuhvaća one u kojima se javila potreba za religijom, budući da traumatični događaj koji je u svojoj srži besmislen mora biti objašnjen nekako, pa makar nadnaravnim silama i praznovjerjem. Treća skupina je ona najveća: Čak i najveći etatisti izgubili su vjeru u pomisao da je krizni stožer tehnokratske naravi, naročito nakon što su krenuli sa sludim pričama i propisima o regulaciji vlakića na svadbama i sl., ili nakon što je postalo jasno da ovaj disciplinirani virus uporno zaobilazi mise, katoličke skupove i sve one silne desničarske pseudo-religijske svetkovine, blagdane i mimohide… tiče se ljudi koji jednostavno ignoriraju ili potiskuju činjenicu da je svijet zadesilo nešto apsurdno i tragično - oni nastoje nastaviti sa životima kao da se ništa nije dogodilo.

Suočeni s događajima 2020. godine, nevjerojatno je koliko je gornja kategorizacija zapravo analogna našoj stvarnoj situaciji. Dio ljudi koji se predao očaju i nihilizmu odražava spoznaju koja je u Ostavljenima odlično sažeta u izjavi jedne od protagonistica, članice Preostalih grešnika, koja se osvrće na neobjašnjivi nestanak dva posto čovječanstva i kaže: "Toga dana postalo je neizmjerno jasno da možemo izgubiti bilo koga u bilo kojem trenutku". Nijedna spoznaja, kako u slučaju potresa tako i u slučaju pandemije, ne odzvanja jače od ove. Također, većina ljudi se, uz više ili manje negodovanja, privikla na "novo normalno" - onaj veliki dio kojem sama ta fraza ima smisla (pretpostavljajući da je ono prije bilo neko "staro normalno"). Ne manjka nam niti zadnje skupine, one možda najproblematičnije: snažnog anti-racionalnog pokreta u figuri teoretičara zavjera i religijskih fanatika.

Iako su nas obje traume duboko potresle, one su kvalitativno različite. Dok je potres elementarna nepogoda, nad čijim odigravanjem nemamo apsolutno nikakvu kontrolu, pandemija koronavirusa izazvana je ljudskom intervencijom u okoliš. Sam virus zapravo predstavlja prirodnu pojavu nad čijim smo širenjem i rezultatom ipak imali određenu razinu kontrole, u vidu odgovornog ponašanja i prevencije širenja, u iščekivanju cjepiva. Potres je umnožak nasumičnosti i moći. Virus je rezultat konfliktne prirode neobuzdanog ekonomskog rasta i okoliša, a nošenje s pandemijom samo je rasvijetlilo kontradikcije kapitalističkog poretka koje su cijelo vrijeme već bile prisutne u pozadini.

Pred ekološkom katastrofom ljudi se u pravilu povlače, a poriv za povlačenjem tim je snažniji što je situacija potresnija. Virus je ultimativna figura strave iz nekoliko razloga. Prvenstveno, virus je zbog svojih mikro-dimenzija nevidljiv oku - može biti posvuda, a nigdje nije očit. Kao duh ili utvara, prisustvo ovog "nevidljivog neprijatelja" je nematerijalno, ali ima fizičke efekte: ne možeš ga percipirati, a odjednom si bolestan. Nadalje, virus po samoj svojoj čudnovatoj prirodi stoji na razmeđi živog i neživog svijeta. Dok se u živom organizmu napaja životom, van njega poprima formu kristala. Poput spilbergovskog ne-mrtvog, virus je ambivalentni leš, sama živa forma smrti ili mrtvi oblik života. Zadnje, a možda i najdramatičnije, ako je inteligencija definirana sposobnošću tijela da filtrira informacije iz okoliša i shodno tome prilagođava vlastito ponašanje, virusi odgovaraju sklopu ove vrste. U svojoj mogućnosti da mutira, pokazuje inteligentnu sposobnost samog života da evoluira i samog sebe nadilazi, poradi vlastitog opstojanja. Virus je, dakle, utvara inteligentnog zombija. Što je strašnije od toga?

Upravo je ova hororistička priroda virusa otvorila put frakciji anti-znanstvenog pokreta, utjelovljenog u vidu takozvanih korona poricatelja i Zelena tranzicija zahtijeva određeni stupanj prisilnog upravljanja naftnim kompanijama koje su do sada učinile sve što je u njihovoj moći da bi se odgodile i blokirale regulacije usmjerene ublažavanju klimatskih promjena"antivaxera". Uz proliferaciju pojava kao što su lažne vijesti ili Flat Earth Society, već neko vrijeme je jasno kako klizimo prema stanju društva u kojem je sam status znanstvenih istina i činjenica duboko kompromitiran. Postmoderno stanje u kojem se razum okreće protiv samog sebe pa, u izostanku velikih narativa i objektivne istine, otvara put raznoraznim pričama post-istine. Faktograf tako vodi live-blog vezan za dezinformacije o koronavirusu, a od početka pandemije do danas locirali su ih čak preko tristo! Opasnost ovog stanja nije toliko u tome što dovodi do razilaženja u mišljenjima, već do gubitka same podloge na temelju koje se uopće možemo razilaziti. Ono predstavlja, drugim riječima, gubitak minimalnog trenja sa objektivnom stvarnosti. Tako se bilo kakvo razilaženje u mišljenjima, u starom smislu te fraze, doima čak romantično - budući da pretpostavlja da počivamo na podlozi razuma, na zajedničkom tlu znanstvene spoznaje…

Mnoge postmoderne teorije dijele stajalište prema kojem je moderna kultura bila zaražena uskim tehno-racionalizmom i naivnom vjerom u progres, a upravo se ekologija, kako tvrdi George Myerson, postavlja kao kraj ovog postmodernog stanja. Postmoderno je stanje neprihvatljivo i za Jurgena Habremasa, koji svoju kritiku temelji na neuspjesima modernog društva da ostvari svoj istinski racionalni potencijal. Za njega je postmodernizam, u tome smislu, "pesimističko poricanje racionalnih potencijala" i "odustajanje od mogućnosti utemeljenja istinski legitimnog političkog i društvenog poretka"2. Postmodernizmom je potkopan projekt društva koje je, makar u teoriji, utemeljeno na "racionalnom sporazumu"3.

Znanost mora ponovno legitimirati samu sebe, kao i moderni pristup, time što stremi globalnim vizijama i rješenjima. S time u vidu, upravo zato što je ekologija novi veliki narativ, u smislu svojeg univerzalizma i dosega, ona otvara put novog optimizma prema samome znanju i tako nas vraća ujedinjenoj pripovijesti moderne. Lyotardova je postmoderna vizija informacije bila u vidu pukog raspolaganja podacima, izvan bilo kakve Kroz zatvaranje granica, stavljanja nacije na prvo mjesto i poticanje ksenofobije, pandemija koronavirusa je ojačala i konzervativne političke mitove, tako da se postavlja i problem nastavka političkog života jednom kada se kriza korona-virusa napokon stavi pod kontroluobjedinjujuće vizije ili jedinstvene teorije. Informacije kao zbira podataka koji nam ne pričaju priču, već ostaju fragmentirani popisi činjenica. Jedini snažni narativ, koji sintetizira masu podataka u jednu priču, koji se proteže i na svakidašnjicu i na povijesno, na dijagnozu i recepturu, jedini koja potkopava ovu spomenutu Lyotardovu postmodernu viziju informacije, onaj je o globalnoj klimatskoj promjeni.

Myerson tako nudi koncept ekopatologije, koja nam se otkriva kao radikalno modernistička time što sadrži iduće tri postavke: 1) Stajalište koje drži da je ekspertiza potrebna kako bi otkrila stvarno značenje svakodnevnih sitnica; 2) Uznemirujuću ideju da ne shvaćamo učinke vlastitih akcija ili namjera; 3) Negativan primjer principa samozavaravanja: loše su posljedice pojačane jer nisu priznate. Nismo u mogućnosti kontrolirati ono što odbijamo uočiti.4 Ukupan učinak suvremene ekopatologije sugerira da postoji mnogo više značenja nego što smo uopće mogli pretpostaviti, zato što uvijek postoji mnoštvo novih povezanosti, mnogostrukost veza i odnosa. Ekopatologiju odlikuju "klasične karakteristike modernog prosvjetiteljstva, u najradikalnijim izdanjima".5

Veza između virusa i klimatske krize izazvane nekontroliranom intervencijom kapitala u prirodna staništa nije niti slučajna niti neočekivana. Dr. Mladen Domazet s Instituta za političku ekologiju objasnio je kako su, zbog svoje nepristupačnosti, donedavno ne baš dostupni i propusni tropski krajevi, koji obiluju kako bioraznolikošću životinjskih vrsta tako i širokom paletom virusa i patogena, sve više nagrizani kapitalističkom ekspanzijom. Zbog konstantne potrebe širenja tržišta i ekonomskog rasta ovi krajevi sve su potrebniji zbog svoje biomase, širenja pašnjaka i uzgajališta egzotičnih biljnih kultura. Ova nas invazija u tropska prirodna staništa neupitno dovodi do rizika od prelijevanja patogena kakva nas je zadesila te je za pretpostaviti kako je, daleko od nekakve nasumičnosti, ovakav scenarij bio pitanje vremena.

Naravno, Donald Trump je taj koji je možda najviše inzistirao na nazivu "kineski virus", time dajući pandemiji lažan nacionalni predznak (pa tako  Pandemija se globalno odigrava prema scenariju vrlo sličnom globalnom zatopljenju, utoliko što najveći teret krize i patnju snose pripadnici radničke klase, a naročito ne-bijele populacije globalnog jugai krivnju), dok bi poanta pandemije trebala biti - upravo suprotno - kako je virus produkt premreženosti i međuzavisnosti globalnog kapitalističkog tržišta. Wuhan nije tek jedan kineski grad koliko je zapravo globalna tvornica. Pandemija, koja je došla prelijevanjem iz bazena divljih životinja u tropskim krajevima, prva je ove vrste koja je zadesila i zapadni svijet. "Imali smo epidemije i prije, samo što nisu pogađale Pariz, London, New York…"6.

Pandemija koronavirusa tako je bacila Zapad na koljena, a kapitalizam je direktno odgovoran za nju. Upravo to što je pandemija pogodila bogate zemlje, i to iznenadno, već u ranoj fazi širenja, predstavljalo je fizičku prijetnju upravo onih koji pokreću proizvodnju i potrošnju u samom centru globalnog kapitalizma. Virus ne vjeruje u naše društvene konstrukte. On je pošten u svojoj ravnodušnosti prema tome kojoj klasi pripada ljudsko tijelo. S druge strane, naše nošenje sa zarazom, kako po pitanju zdravstvene skrbi tako i same privilegije izolacije, nije.

Andreas Malm također upućuje na postojanje mnogih uzročno-posljedičnih veza između krize koronavirusa i one klimatske. Trendovi globalnog zatopljenja i globalnog razbolijevanja čine dvije strane jedne te iste kovanice rastuće prijetnje ekološke katastrofe. Pandemija se globalno odigrava prema scenariju vrlo sličnom globalnom zatopljenju, utoliko što najveći teret krize i patnju snose pripadnici radničke klase, a naročito ne-bijele populacije globalnog juga. Bogati, u pravilu, dramu promatraju izolirani u svojim vilama i vikendicama, uz dostupnost njima priuštivog Pandemija  je bacila Zapad na koljena, a kapitalizam je direktno odgovoran za nju. To što je pogodila bogate zemlje, i to iznenadno, već u ranoj fazi širenja, predstavljalo je fizičku prijetnju upravo onih koji pokreću proizvodnju i potrošnju u samom centru globalnog kapitalizmaprivatnog zdravstva. Ipak, napominje Malm, postoji jedna bitna razlika, a tiče se razbolijevanja bogatih i to u ranoj fazi pandemije: upravo zato jer kapitalisti, poznate ličnosti i politički vođe češće lete od siromašnih, a za razliku od utjecaja globalnog zatopljenja, prijenos korona-virusa odvijao se primarno putem avio-prometa.

Kroz zatvaranje granica, stavljanja nacije na prvo mjesto i poticanje ksenofobije, pandemija je nažalost ojačala i konzervativne političke mitove, tako da se postavlja i problem nastavka političkog života jednom kada se kriza korona-virusa napokon stavi pod kontrolu. Za vjerovati je kako nas čeka nastavak političkog trenda uspona krajnje desnice, upravo zato jer je s tim trendom politička priča stala prije izbijanja korona-virusa. Ovakva situacija nameće potrebu za pronalaskom strategije rješavanja klimatske krize i to na način da ujedini otpor krajnjoj desnici s borbama za ekološku pravdu i radničku klasu simultano. Rasvijetljen je i problem socijal-demokracije koji je, kao što primjećuje Malm, taj što ona nema koncept katastrofe, već polazi od predodžbe da je povijest "na našoj strani", dajući nam dovoljno vremena na raspolaganje. Zbog te zablude ideja kretanja postepenim koracima prema socijalističkom društvu postaje upitna i neopravdana.

Andreas Malm tako postulira koncept "ekološkog lenjinizma" pozivajući se na socijalističko nasljeđe državne regulacije kao jedinog adekvatnog za rješavanje problema izazvanih klimatskim promjenama. "Ne vidim kako bi išta drugo osim državne moći moglo izvesti potrebnu tranziciju koja će nužno zahtijevati prinudni autoritet nad onima koji žele zadržati status quo". 7 Rješavanje klimatske krize i sprječavanje životinjskog prelijevanja zahtijeva hitnu akciju usmjerenu transformaciji ekonomije (što je, naravno, u suprotnosti sa interesima izrazito moćnih frakcija unutar vladajuće klase). Makar se to ne sviđalo pripadnicima dominantne klase, upravo ratni komunizam, na kojeg se u nedavnim intervjuima poziva i Slavoj Žižek, pruža model brze transformacije proizvodnje i regulacije ekonomije vođene državom, jer zelena tranzicija zahtijeva određeni nas Invazija u tropska prirodna staništa neupitno nas dovodi do rizika od prelijevanja patogena kakva nas je zadesila te je za pretpostaviti kako je, daleko od nekakve nasumičnosti, ovakav scenarij bio pitanje vremena.stupanj prisilnog upravljanja naftnim kompanijama koje su do sada učinile sve što je u njihovoj moći da bi se odgodile i blokirale regulacije usmjerene ublažavanju klimatskih promjena. Malm je ovdje, naravno, oprezan i svjestan opasnosti koje iz te ideje slijede:

"Ovakvo jačanje državne vlasti sa sobom nosi opasnost od birokratizacije i autoritarnosti. I već postoji trend u ovom smjeru, na primjer, u Mađarskoj, gdje se pandemija koristi za potkopavanje demokracije i jačanje državne prisile. Ipak, ako energetsku transformaciju izbore narodne snage odozdo, a društveni pokreti budu imali premoć nad državnim tijelima koja upravljaju tranzicijom, tada se ta opasnost može kontrolirati."8

Prirodno je da nam se na sam spomen države diže želudac, naročito u Lijepoj Našoj, poučenoj traumatičnim i frustrirajućim iskustvom našeg nesposobnog političkog stožera. Čak i najveći etatisti izgubili su vjeru u pomisao da je stožer tehnokratske naravi, naročito nakon što su krenuli sa sludim pričama i propisima o regulaciji vlakića na svadbama i sl., ili nakon što je postalo jasno da ovaj disciplinirani virus uporno zaobilazi mise, katoličke skupove i sve one silne desničarske pseudo-religijske svetkovine, blagdane i mimohide… Nažalost, ovo je bio donekle očekivani scenarij u jednoj zemlji koja toliko pati od deficita demokracije i premreženosti korupcijom. Međutim, državu i njene institucije morat ćemo gledati još dulje vrijeme, tako da ova situacija ne bi trebala biti opravdanje za njeno odbacivanje ili razlog za pad u očaj, već proaktivni poziv za njenim dubinskim restrukturiranjem i demokratizacijom.

„Trijumf smrti“ – Pieter Brueghel stariji, 1562.
„Trijumf smrti“ – Pieter Brueghel stariji, 1562.

U krajnjoj ozbiljnosti trebali bismo uzeti hipotezu Brune Latoura koja kaže kako je sve što smo proživjeli prošle godine bila tek "generalna proba" za veće katastrofe koje nas čekaju u vidu manifestacija ekološke krize. Ona svima nama postavlja izazov reorijentacije životnih uvjeta, do najmanjih detalja svakodnevice. Latour iznosi u svojem popularnom eseju: "Prva lekcija koju nas je naučio koronavirus ujedno je i najviše zapanjujuća: zapravo smo dokazali da je moguće u nekoliko tjedana obustaviti ekonomski sustav svugdje u svijetu, onaj sustav za kojeg su nas uvjeravali kako ga je nemoguće usporiti ili preusmjeriti."9

Bio je ovo test u globalnoj ko-operaciji i trenutnim sposobnostima internacionalne komunikacije. Zdravstvena kriza nas potiče na pripremu za klimatske promjene koje dolaze, koliko god bismo ih voljeli ignorirati i praviti se da nisu na pomolu. Test smo možda pali prošle godine, po prvi puta suočeni s globalnim eventom ovog razmjera. Teško je izdvojiti lekcije 2020. godine i kategorički tvrditi što smo naučili, ali možemo biti sigurni da 2021. pred nas postavlja zadatak trijezne i detaljne analize, te razvoja taktika i strategija za restrukturiranje poretka u kojem smo se zatekli, a koji se ispostavio nedostatan za suočavanje sa najgorim.

Možda nas, za razliku od Ostavljenih, ne čeka neki nadnaravni Iznenadni Odlazak, već jedan vrlo konkretni Očekivani Dolazak. Dolazak novih Invazija u tropska prirodna staništa neupitno nas dovodi do rizika od prelijevanja patogena kakva nas je zadesila te je za pretpostaviti kako je, daleko od nekakve nasumičnosti, ovakav scenarij bio pitanje vremenavirusa i potresa, novih izazova klimatski promjena, novih elementarnih nepogoda, novih oblika eskalacije ekološke krize… Kako kroz korona-krizu tako i kroz potres: mnogi mitovi pali su u vodu. Uz opću nesposobnost države, narod se gotovo instinktivno oslonio na vlastite humanitarne resurse. Odjednom je solidarnost postala sve što imamo: ista ona solidarnost koja te inače u stanju tržišne utakmice "starog normalnog" ne čini baš najuspješnijim poduzetnikom… Ipak,  "čovjek je čovjeku vuk" - podučava nas neoliberalizam. Izgleda kako od  "nevidljive ruke", u ovakvim situacijama, nigdje niti malog prsta, a zato smo se i vratili na onaj puno drevniji zadrugarski  "kad se male ruke slože".

I tako ponukani neefikasnošću državnog aparata, ali i poučeni time koliko je solidarnost presudna i vrijedna, možda bi bilo pametno da počnemo birati onu političku opciju koja solidarnost ima upisanu kao integralni dio političkog programa. Koja solidarnost vidi kao elementarni dio društvene infrastrukture, a ne kao iznimku. Bio bi to pametan korak prema društvu koje solidarnost prakticira i ostalih dana u godini. Ta razina suočavanja sa društvenom i ekološkom stvarnosti je, u najmanju ruku, ono što dugujemo svima onima koji su nas u prošloj godini napustili, kao i onima koji su oštećeni i izdani. We are the leftovers. We are the living reminders.


 

CITATI:

1 - Beck, Ulrich: Ecological Politics in an Age of Risk; Polity Press; Cambridge, 1995
2 - Myerson, George: Ekologija i kraj postmoderne; Jesenski i Turk; Zagreb, 2002.
3 - Habermas, Jurgen: Legitimation Problems in the Modern State, iz Communication and the Evolution of Society (1976), u William Outhwite (izdavač), The Habermas Reader (Cambridge: Polity Press, 1996), str.248.
4 - ibid.2.
5 - ibid.2.
6 - Domazet, Mladen: "Imali smo epidemije i prije, samo što nisu pogađale Pariz, London, New York"; YouTube; N1; 2.11.2020. / https://www.youtube.com/watch?v=to0oPTwKDY0&fbclid=IwAR2UsID6KBa8fGSquUdV2M2AcXH-q2pxsudXa_YQFgDP7pgPgsegZ05rZek
7 - Malm, Andreas: Ekološki lenjinizam može zaustaviti klimatske promjene; Centar za Politike Emancipacije; 8.12.2020. /
https://cpe.org.rs/osvrti/andreas-malm-ekoloski-lenjinizam-moze-zaustaviti-klimatske-promjene/
8 - ibid.
9 - Latour, Bruno: What protective measures can you think of so we don "t go back to the pre-crisis production model?; originalno objavljeno u AOC, 29.3.2020.
/ http://www.bruno-latour.fr/sites/default/files/P-202-AOC-ENGLISH.pdf
<
Vezane vijesti