Sándor Fülöp (foto: M. K.)Sándor Fülöp (foto: M. K.)Sándor Fülöp, ugledni stručnjak za okolišno pravo i prvi mađarski pravobranitelj za buduće generacije: Za prošle generacije je bilo prirodno da ne ostave dugove svojim potomcima. Danas, međutim, trebamo odvojene institucije za intergeneracijsku pravdu kako bismo ostavili barem istu količinu resursa generacijama koje slijede.

Buduće se generacije ne mogu same braniti, pa zato mora postojati netko drugi tko će se zalagati za njihova prava.

Sándor Fülöp, jedan od najuglednijih europskih stručnjaka za okolišno pravo, sudjelovao je prošloga tjedna na seminaru o korupciji u prostornom planiranju koji su u Zagrebu organizirali "Zelena akcija", "Pravo na grad", "Zelena Istra", "Art radionica Lazareti", "Multimedijalni institut" i "Heinrich Boell Stiftung". Fülöp je danas predsjednik udruge "Environmental Management and Law Association" (EMLA) sa sjedištem u Budimpešti. Od 2008. do 2012. obavljao je dužnost pravobranitelja za buduće generacije, institucije koja je u Mađarskoj oformljena nakon duge kampanje nevladinih organizacija.  On je također jedan od autora teksta Aarhuške konvencije, međunarodnog dogovora koji garantira građanima pravo na pristup informacijama o okolišu, na sudjelovanje u odlučivanju u okolišu te na pristup pravosuđu. O pravima budućih generacijama, važnosti neovisne institucije koja se brine za ta prava, sudbini mađarskog pravobranitelja i provedbi Aarhuške  konvencije, Sándor Fülöp govori za "H-Alter".

Bili ste prvi mađarski pravobranitelj za buduće generacije. Vaša misija je bila osigurati održivost okoliša. U čemu je važnost postojanja ovakve institucije?

Osvještavanje mogućnosti života u miru s našim neposrednim okolišem, suzdržavanje od onečišćivanja, proizvodnja okolišno zdrave energije, potraga za rješenjima upravljanja otpadom... To su obećavajući napori za stvaranje novog načina života

Ono što smo naslijedili od naših predaka i što možemo ostaviti svojoj djeci  je dio našeg identiteta. Za prošle generacije je bilo prirodno da ne ostave dugove svojim potomcima. Danas, međutim, trebamo odvojene institucije za intergeneracijsku pravdu kako bismo ostavili barem istu količinu resursa generacijama koje slijede. Buduće se generacije ne mogu same braniti pa zato mora postojati netko drugi tko će se zalagati za njihova prava.

Koliko je važno da je ovakva institucija neovisna?

Svi prioriteti i vrijednosti vlada uglavnom su kratkoročni jer vlade gledaju samo do sljedećih izbora. Rijetko si mogu priuštiti da se bave tako dugoročnim projektima kao što su prava budućih generacija jer riskiraju gubitak izbora i pozicije. Ako je pravobranitelj preblisko vezan s vladom, postoji opasnost da se dugoročna perspektiva izgubi iz vida.

Međutim, danas ni Mađarska više nema ovakvu instituciju. Zašto je došlo do ukidanja pravobranitelja za buduće generacije?

Bila je to zanimljiva borba za opstanak. U nacrtu novog Ustava izbačeni su svi specijalizirani ombudsmani, a to su u Mađarskoj uz pravobranitelja za buduće generacije bili i ombudsmani za manjine i zaštita podataka. U tom je nacrtu ostavljen samo jedan ombudsman koji je trebao pokrivati sva prava. Međutim, institucija specijaliziranih ombudsmana dobila je široku javnu potporu pa se parlament odlučio za kompromis. Tako sada imamo poseban vladin ured za zaštitu podataka te dva zamjenika ombudsmana, od kojih jedan zamjenik pokriva manjine, a drugi buduće generacije. Iako ovi zamjenici nemaju neovisne resurse, oni obavljaju prilično dobar posao. Institucija nije u potpunosti ista, ali ipak je to nastavak našeg prijašnjeg posla. 

Kakav je položaj okoliša unutar sadašnje mađarske političke situacije?

Ne čujete često da se održavaju debate o klimatskim promjenama, da se političke kampanje vode oko pitanja održive proizvodnje energije i slično. Naši masovni mediji šute o ovim galopirajućim problemima

Godine 2010. nekoliko je ministarstava ukinuto, a među njima i okolišno. Sada imamo samo državnog tajnika za okoliš s ograničenim resursima i utjecajem, a taj resor je svrstan u Ministarstvo ruralnog razvoja. Postoje i tijela na nižoj razini koja su zadužena za okoliš, ali također imaju slabašne resurse. Za nekoliko će godina postati vidljivo kakve su posljedice ovakve politike prema okolišu.

Neke druge europske zemlje, Finska primjerice, imaju slične institucije. Vi ste međutim zagovornik ideje da bi morala postojati i takva institucija na razini Ujedinjenih naroda. Koliko smo daleko od toga?

Svjetsko vijeće za budućnost (World Future Council), mreža 50 individualaca koji se zalažu za intergeneracijsku pravdu, provelo je veliku kampanju za takvu instituciju na razini UN-a. Vijeće inače ima odlično članstvo, bavimo se nuklearnim razoružanjem, zaštitom okoliša, ženskim pravima, a imamo i podkomisiju za prava budućih generacija koja je u zadnje tri-četiri godine vodila kampanju za globalnu reprezentaciju budućih generacija. Na UN-ovoj konferenciji o održivom razvoju Rio +20 gotovo smo uspjeli. U finalnom dokumentu konferencije nalazila se i obaveza UN-a da oformi instituciju za predstavljanje budućih generacija. Ta je obaveza međutim, zbog otpora nekoliko članica grupe G77 zadnjeg dana izbačena iz teksta. Bilo je vrlo bolno za nas da tekst pod imenom "Budućnost koju želimo" ne spominje institucionalnu reprezentaciju te budućnosti. Vođe država su ipak preuzele odgovornost da će o ovoj ideji opet raspravljati. Također, glavnog tajnika UN-a se obvezalo da sastavi izvještaj o mogućnostima takve reprezentacije. Prije nekoliko mjeseci objavljen je vrlo progresivni izvještaj, pa postoji nada da će do formiranja institucije na globalnoj razini ipak jednom doći.

U intervjuu za Solution Journal prije nekoliko godina rekli ste da bi u najboljem slučaju ostvarivanje ciljeva pravobranitelja za buduće generacije značilo da većina ljudi živi u održivim lokalnim zajednicama. Znači li to da vidite lokalizaciju proizvodnje i potrošnje kao mogući izlaz iz sadašnjeg neodrživog stanja?

Lokalna razina je najvažnije mjesto gdje se može postići prilagodba za nadolazeće promjene u ekosustavu. Osvještavanje mogućnosti života u miru s našim neposrednim okolišem, suzdržavanje od onečišćivanja, proizvodnja okolišno zdrave energije, potraga za rješenjima upravljanja otpadom... To su obećavajući napori za stvaranje novog načina života. Kada bi se takve inicijative proširile i nastale brojne održive zajednice, imali bismo mnogo manje problema s budućnošću.

Na ovoj ste konferenciji već rekli da niste optimist u vezi ostvarivanja ovih ciljeva.

To je kao neki novi modni trend, skraćivati pravne procedure za određene investicije, a često je definicija tih investicija smiješno široka. Riječ je o gotovo potpunom isključenju javnosti iz politike prostornog planiranja

Nisam optimist jer se naše društvo i donosioci odluka, i kao potrošači i kao glasači, ne suočavaju s ovim problemom. Ne čujete često da se održavaju debate o klimatskim promjenama, da se političke kampanje vode oko pitanja održive proizvodnje energije i slično. Naši masovni mediji šute o ovim galopirajućim problemima.

Sudjelovali ste u pisanju teksta Aarhuške konvencije. Je li to jedan od alata koji pridonosi ovakvim promjenama?

Apsolutno. Konvencija pokazuje smjer prema lokalnim decentraliziranim rješenjima. Ne bismo trebali čekati vladu da riješi sve naše probleme. Aarhuška nam konvencija omogućuje da sami nešto učinimo. Lokalne zajednice ili skupine prijatelja mogu formirati vlastite neformalne grupe ili udruge, tražiti informacije i boriti se za svoja prava i prava okoliša.

Čitajući neke slučajeve u kojima je Europska komisija uskratila građanima informaciju, ne čini se da je pravo na informaciju u institucijama EU dovoljno razvijeno. Na primjer, Komisija je odbila objaviti imena tvrtki koje na tržište Unije stavljaju opasne kemikalije, što se ne čini kao nešto što bi trebalo biti tajna informacija. Kako ocjenjujete implementaciju Aarhuške konvencije na razini EU?

Pravo je komplicirana stvar i tu se uvijek sukobljava jako puno interesa, pa i oni tržišni i ekonomski. EU štiti sve njih i ponekad kolizija ovih interesa ne ide u našu korist. EU je učinila neke iskrene napore u pogledu implementacije dva prva stupa Konvencije, a to su pravo na informaciju i pravo građana na sudjelovanje u odlučivanju o okolišu. Značajno je promijenjen niz relevantnih direktiva kao i postupci donošenja odluka unutar EU sustava kako bi se uskladili s Konvencijom. Međutim, direktiva o pristupu pravosuđu, što je područje trećeg stupa Aarhuške konvencije, još nije usvojena. Nacrt je bio gotovo spreman, ali tu su se u nekim člancima države članice razilazile, rasprava je predugo trajala i nije joj se nazirao kraj pa je Europska komisija povukla ovaj prijedlog i najavila sastavljanje novog.

Mađarska ima zakon koji je sličan hrvatskom Zakonu o strateškim investicijskim projektima. Koliko su takvi zakoni koji favoriziraju pojedine projekte kršenje nekih od stupova Aarhuške konvencije?

Još neke zemlje imaju slične zakone. To je kao neki novi modni trend, skraćivati pravne procedure za određene investicije, a često je definicija tih investicija smiješno široka. Prije ili kasnije ovo će postati pravilo prije nego iznimka. Riječ je o gotovo potpunom isključenju javnosti iz politike prostornog planiranja.


Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.

<
Vezane vijesti