Foto: SemanaFoto: SemanaAlexis López Tapia, nepopravljivi nostalgičar za vremenima Pinochetove diktature.

U posljednje vrijeme pažnju latinskoameričke, a posebno kolumbijske javnosti privlači jedan čileanac sumnjivog intelektualnog i političkog "beckgrounda". On je u ovom trenutku najpoznatiji popularizator  teorije "Raspršene molekularne revolucije" ("Revolución Molecular Disapada" - RMD). Njegovo ime je Alexis López Tapia i bivši je aktivist čileanske pronacističke ultradesnice . Direktor je Radio y Televisión de Santiago. Ovaj nepopravljivi nostalgičar za vremenima Pinochetove diktature ovih dana je ponovo doputovao u uzavrelu Kolumbiju u kojoj se masovno nezadovoljstvo građana razlilo ulicama najvećih  gradovima na što je desničarski predsjednik Iván Duque reagirao žestokim nasiljem kolumbijskog  vojnog i policijskog represivnog aparata što je do sada dovelo do najmanje 50 mrtvih, 520 "nestalih", 600 ranjenih i 1430 uhapšenih kolumbijaca.

Kolumbija je došla u fokus svjetske javnosti kada je 2016.g. u Havani došlo do potpisivanja sporazma o miru između vlade tadašnjeg Ne treba nikada zaboraviti da se desnica u višenacionalnim i ratom istraumatiziranim društvima poput našeg najbolje snalazi u radikaliziranom ambijentu koji se namjerno proizvodi manipulacijama s dobrim dijelom iracionalziranog, lošije obrazovanog i lako zavodljivog pukakolumbijskog predsjednika Manuela Santosa i predstavnika najstarije latnskoameričke gerile, pokreta FARC (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia). Predsjednik Santos je dobio Nobelovu nagradu za mir koju, što je krajnje licemjerno, s njim nije podijelio i predstavnik FARC-a Rodrigo Londoño  Echeverri poznatiji kao komandant Timoleón Jiménez "Timochenco", supotpisnik istog sporazuma. Tako je 50-godišnji građanski rat u Kolumbiji formalno završio. Ali u Kolumbiji se stanje i dalje nije smirivalo iako je čak 13 000 boraca FARC-a položilo oružje a FARC postao parlamentarna politička stranka. Naime, desničari su nastavili ubijati svoje "neprijatelje" a posebno nakon dolaska na vlast ultradesnog Ivána Duquea koji je samo produžena ruka "vladara iz sjene",  šefa svih kolumbijskih desnica, bivšeg predsjednika Álvara Uribea. Tako je od trenutka potpisivanja sporazuma o miru pa do sredine 2019.g. ubijeno 250 bivših FARC-ovih gerilaca, 975 "socjalnih lidera", boraca za prava domorodaca itd. Zbog toga se dio bivših FARC-ovih gerilaca opet digao na oružje. Trenutno stanje je alarmantno  jer je Duqueov desničarski režim na mirne prosvjede građana odgovorio nevjerojatnom količinom državne represije.

"Najdraži gost" kolumbijske vrhuške postao je upravo kontroverzni promotor teorije "Raspršene molekularne revolucije" Alexis López Tapia. U manje od dvije godine López je bio dva puta pozvan na La Universidad Militar Nueva Granada (na kojem se obućava kolumbijska vojna elita). Pozvao ga je rektor ovog vojnog sveučilišta general Luis Fernando Puentes da kolumbijskoj vojnoj eliti tumači teoriju RMD prema kojoj su recentne mobilizacije građana diljem svijeta (od Black Lives Metter u USA nakon ubojstva Georga Floyda, preko Čilea pa sve do Kolumbije) u stvari "posljedica pomno razgrađenog plana radikalne ljevice da okonča s demokracijom". Po njemu, glavni cilj mobilizirane ljevice je destabilizacija vladajućih režima simultanim (istovremenim)  raspršenim manifestacijama.  Te su manfestacije su  prvidno "bez vidljive glave" što je samo smišljena lukavost kako bi ispalo da se tobože radi o "revoluciji bez lidera" a ne o pomno isplaniranom, dirigiranom pokretu. Ta "revolucija" djeluje horizontalno i zbog toga ju je teško kontrolirati kao i prozrijeti njen krajnji cilj a on je: "razaranje demokracje i njenih institucija".

Po njemu Kolumbija je paradigmatičan primjer nastavka građanskog rata "drugim sredstvima".  S aspekta nositelja (desničarske) vlasti glavni neprijatelj postalo je "civilno društvo" a s druge strane, za ljevicu, Kolumbija je drastičan primjer i potvrda kako dominantni projekt vladajuće desnice nije vladavina zakona nego tzv "projekt preoblikovanja domovine". Glavni cilj tog projekta je postizanje "stanja nacionalne sigurnosti" ("Estado de Seguridad Nacional") što podrazumijeva suzbjanje, ako treba i najbrutalnijom represijom, svakog oblika (makar i mirnog) suprostavljanja Nabijanje radikalnih ideoloških predznaka ispred mirotvornih, ekoloških, političkih ili bilo kojih drugih stranaka i pokreta danas su uočljivi i kod nas a posebno je zabrinjavajuće ukoliko tome pridodamo općeprisutno  toleriranje klerikalizacije sveopćeg društvenog ambijentapostojećem političkom režimu. Taj koncept iziskuje i rad na stvaranju sasvim specifične "kulturološke konstrukcije" koja za cilj ima oblikovanje svijesti građana u smjeru prihvaćanja vrijednosti tzv "protupobunjeničkog društva" kao prihvatljive i poželjne stvarosti. Mnogi analitičari taj koncept smatraju fašizacijom kolumbijskog društva "na mala vrata" jer je krajnji cilj tog projekta legitimiranje  stanja stalne upotrebe državne represije (i paramilitarnih desničarskih snaga) a sve pod firmom eliminiranja "unutarnjeg neprijatelja". Za potrebe propagandno-ideološkog obračuna s njima sklepan je i novi neologizam: "vandal-terorizam" - koji bi trebao slikovito dočarati djelovanje i posljedice "Raspršene Molekularne Revolucije".

Razgovor o RMD (Revolución Molecular Disapada) daleko je od bilo kakve teorijske ili filozofske rasprave iako se López (kao na inspiratore) poziva na grupu francuskih filozofa a posebno na Félixa Guattarija (1930-1992)  koji je bio jedan od filozofa koji je uveo pojam "dekonstrukcije" (Guattari je 1977.g. objavio knjigu pod naslovom Molekularna revolucija) i na milenijsku kinesku igru Weiqi koja je na Zapadu poznata pod imenom GO. Ovaj čileanski neonacist naime savršeno dobro zna da dio latinskoameričke ljevice, za razliku od europske, nije u potpunosti odbacio "ratnu strategiju" kao metodu osvajanja vlasti. Dakle, taj dio latino-jevice i dalje prihvaća oružanu borbu kao metodu ostvarivanja svojih političkih ciljeva (rušenje neooliberalnog kapitalizma, patrijarhalne, mačistčke, rasističke, aporofobićne, ksenofobićne itd vlasti) ali i kao metodu zadržavanja vlasti. Zbog toga López uvjerava kolumbijsku vlast kako ona ima legitimno pravo da se "brani svim mogućim sredstvima". Doduše, ovaj "čovjek rata" (kako ga naziva dio medija) uvjerava vođe desnce da nikada ne smiju izložiti pogibelji sami sebe. Politički protivnici s ljevice ih zato nazivaju kukavicama koji su se spremni boriti "sve do smrti svog zadnjeg sluge". Lópezu nije važno hoće li njegova teorija biti koherentna. Ona ima mobilizatorski karakter jer je najbitniji brz, efikasan (pa i najokrutniji) odgovor na bilo kakvu ugrozu vladajućeg režima. A u Kolumbiji upravo traju masovne manifestacije i demonstracie građanskog nezadovoljstva. Zato je Alvaro Uribe 3. svibnja putem twittera svesrdno preporućio prihvaćanje Lópezovih ideja odnsono njegovog zahtjeva  za jačanje oružanih snaga, poništavanje Sporazuma o miru s FARC-om kao i svih odluka "La Jurisdicción Especial para la Paz" nadležne za provođenje Sporazuma. Ovu sudbenu inUsporedbe Latinske Amerike s Europom ili s nama donekle su zaista upitne ali odgovori koje domaća desnica nudi na jačanje suvremenih progresivnih, antikonzervativnih pokreta i stranaka u Hrvatskoj u najmanju ruku nas pozivaju na oprezstancu također treba ukinuti. Nužno je detektirati ekstremni terorizam ljevice, uočiti socijalne probleme i oduprijeti se Raspršenoj Molekularnoj Revoluciji kao preduvjeta za uspostavu "stanja normalnosti".

Koje su osnovne postavke "raspršene molekularne reolucije"? López smatra da ukoliko se neki proturežimski ideološki proces ne zaustavi odmah kada se pojavi, dakle dok je još na najnižem nivou, ne može se onda očekivati da će ga se kasnije uspijeti zaustaviti kada on već dobije javnu podršku i svoju javnu legitimaciju. Tada je već kasno. Dakle, borba se treba odviti i dobiti odmah, dok je proces na najnižen nivou ili ste izgubljeni. Ovaj "guerrero postmoderno" smatra kako  RMD djeluje globalno i da se zato treba povesti "kontrarevolucionarni rat" u kojem ne postoje klasični borci i neborci. Prostor na kojem se on (kao i "ljevičarska revolucija") odivjaju globalan je ali njemu su u fokusu USA i Latinska Amerika. Cilj kontrerevolucije je eliminacija "izdajnika domovine" odnosno eliminacija "castrochavizma" ili "vandalo-terorizma". U Čileu su domoljubi poraženi, u USA je RDA također na djelu, u Kolumbiji je treba zaustaviti ! On smatra kako se s "teroristima" nema šta raspravljati jer je riječ o planiranoj revoluciji lukavog neprijatelja koji djeluje "raspršeno" kako se "revolucionarne molekue" ne bi moglo detetirati i međusobno povezati. Teško znati je protiv koga se uopće treba boriti. Naizgled nema centralne koordinacije nti vertikale rukovođenja  iako su svi oni koordinirani. Teško ih je zato slijediti jer se radi o namjernoj "dekonstrukciji". Na svom predavanju na Universidad Mlitar u srpnju 2020.g. López, govoreći o RMD kaže : "Ne postoji hijerarhijska struktura. Na djelu je funkcionalna anarhija. Kao što sam već rekao, oni koji izdaju naređenja i koordiniraju (lijeve militante) nemaju formalnu strukturu ("iregularni su") pa ih je nemoguće identificirati. Taktički, imaju dinamične ciljeve (ali) su im jedinice mobilne . Zašto ? Zato jer zauzimaju (strateške) zone utjecaja. Riječ je o gerilskom ratu s prepadima, zasjedama, opsadama, prepadima i sabotažama. Rječ je o pravim bitkama".

A sve je počelo zbog "slabe situacije u provođenju javnog reda".  Štrajkovi su dirigirani i teško ih je kontrolirati a oni generiraju građanski neposluh i porast nasilja koje se kanalizira prema temeljima sustava kojeg se želi slomiti. Zato po njemu i Uribeu kolumbijska vojska i policija moraju prihvatiti teoriju raspršene molekularne revolucije. Ona je temelj kontinentalno pokrenutih socijalnih nemira iza kojih se kriju "revolucije" 21. stoljeća. U poznatom dnevnom listu El Espectador u svojoj redovitoj kolumni ovu teoriju širi utjecajni poduzetnik, šurjak ex predsjednika  Álvara Uribea i bivši savjetnik predsjednika Duquea, Carlos Enrique Moreno. On piše kako se "modus operandi (revolucionara RMD) temelji Jedan od glavnih ljudi kolumbijske policije, voditelj Colegio Coroneles  de la Policía Nacional, Pérez Castillo tvrdi kako se zadnjih mjeseci u Kolumbiji ne radi o provali bunta građana i socijalnog nezadovoljstva nego da je riječ o "kamufliranoj gerili"na horizontalnim revolucionarnim akcijama koje se postupno  svakodnevno razvijaju i šire".  Cilj im je dokidanje "stanja normalnosti" i pokušaj rušenja  "dominantnog sustava". Kako bi to postigli oni "generiraju kaos" i "izazivaju stanje napetosti i neprestane krize". S druge strane Alexis López rabi ratni riječnik kako bi objasnio neviđenu socijalnu mobilizaciju u Kolumbiji koja je po njemu prešla u građanski rat zbog čega je nužno pribjeći moći i snazi vojske i policije kako bi se zaštitio red i poredak koji su dovedeni u ospasnost. On u svom izlaganju na Vojnom Sveučilištu zato kaže: "Producira se stanje horizontalnog i molekularnog raspršenog građanskog rata". Po njemu kolumbijski vojni zapovjednici ovo moraju shvatiti i poduzeti sve kako bi se spriječilo ono što se desilo u Čileu gdje je ljevica u usponu pa je čak za gradonačelnicu Santiago de Chilea  po prvi put u povijrdti izabrana članica KP Čilea Iraci Hassler (funkciju preuzima 28. lipnja).

Jedan od glavnih ljudi kolumbijske policije, voditelj Colegio Coroneles  de la Policía Nacional, Pérez Castillo tvrdi kako se zadnjih mjeseci u Kolumbiji ne radi o provali bunta građana i socijalnog nezadovoljstva nego da je riječ o "kamufliranoj gerili". A s gerilcima se uspješno može obračunati jedino snažna državna sila. Po njemu u Kolumbiji nije riječ o opravdanom izlijevu gnjeva naroda nego su svakodnevni mirni prosvjedi građana samo fasada za "ilegalnu revoluciju". Tako za vojsku i policiju "unutarnji neprijatelj" više nisu samo klasični naoružani gerilci nego je to postao i svaki najobičniji ulični manifestant, ulični prosvjednik. Pa i onaj "najmirniji". Za njih jedini pravi odgovor na ova zbivanja je "kontrarevolucija" koju mora provesti Država nemilosrdnom primjenom sile jer se jedino tako mogu spasiti "dosegnute demokratske vrijednosti". Tako se u ime obrane demokraciji opravdava neskrivena fašizacija ovog podneblja.

Usporedbe Latinske Amerike s Europom ili s nama donekle su zaista upitne ali odgovori koje domaća desnica nudi na jačanje suvremenih progresivnih, antikonzervativnih pokreta i stranaka u Hrvatskoj u najmanju ruku nas pozivaju na oprez. Ne treba nikada zaboraviti da se desnica u višenacionalnim i ratom istraumatiziranim društvima poput našeg najbolje snalazi u radikaliziranom ambijentu koji se namjerno proizvodi manipulacijama s dobrim dijelom iracionalziranog, lošije obrazovanog i lako zavodljivog puka. Nabijanje radikalnih ideoloških predznaka ispred mirotvornih, ekoloških, političkih ili bilo kojih drugih stranaka i pokreta koji se zalažu za jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koje razlike među njima danas su uočljivi i kod nas a posebno je zabrinjavajuće ukoliko tome pridodamo općeprisutno  toleriranje klerikalizacije sveopćeg društvenog ambijenta. Za vrijeme upravo održanih lokalnih izbora mogli smo bjelodano svjedočiti takvim pojavama pa zato, na žalost, neke zabrinjavajuće paralele između latinoameričke i naše desnice i naše društvene prakse ipak nisu sasvim isključene.