Lepa Mlađenović, ugledna beogradska feministkinja: Država nije odlučila da raščisti s nasleđem srpskog fašizma devedesetih. Nije provedena denacifikacija, niti adekvatna reforma obrazovanja i sudstva koja bi mogla dovesti do defašizacije i dekorupcije institucija. Nema ni društvenog izvora novog sistema vrednosti.

Lepa Mlađenović poznata je aktivistikinja ženskih i LGBTIQ prava u Srbiji, ali i cijeloj regiji. Jedna je od začetnica tih pokreta u Jugoslaviji, dobitnica brojnih međunarodnih nagrada za promicanje ženskih ljudskih prava.  Nakon nemilih događaja, koji su pratili prvu održanu beogradsku Povorku ponosa, razgovarali smo o cjelokupnoj atmosferi u srpskom društvu s obzirom na minule događaje te se prisjetili početaka feminističkog pokreta i početnih akcija te beogradske Parade iz 2001. u kojem je naša suogvornica sudjelovala kao jedna od organizatorica.

Kako tumačite ovogodišnju Paradu ponosa?

Zbog ogromnih pretnji neonacista - a u jednom saopštenju se nazivaju "pešadija paravojnih formacija" - policija je u potpunosti očistila javni prostor od javnosti kako bi lezbejke, gej muškarci, trans i queer osobe imali svoj javni prostor. Nije bilo ulice u smislu kojem želimo - da proslavljamo ljubav zajedno sa građankama i građanima.  Građani su mogli ili da uđu na određeno mesto i dobiju značku da su "unutra", ili nisu mogli biti tu. Dakle, "to nije bilo to", i moja radost je imala ogromnu zadršku. Bile smo kao u toru, u javnom prostoru bez javnosti. A s druge strane kordona specijalaca, mali rat.

Je li svo to nasilje bilo usmjereno direktno ka LGBTIQ populaciji ili je Pride bio tek povod za iskazivanje općeg nezadovoljstva stanjem u državi?

gej_parada.jpg

S druge strane, to znači da imamo hiljade i hiljade muškaraca kojima nasilje prekida kontakt sa telom. Oni su sada dobili poruku da su jači od države, jači od policije. Zamislite šta će biti kada se vrate kući. Oni funkcionišu po formuli moć i kontrola. Mi koje se bavimo nasiljem nad ženama znamo da su oni autistični, da ne umeju da se dogovaraju, ne umeju da čuju druge, nisu deo lokalnih zajednica, nego sami donose odluke i sprovode ih silom. To je poražavajuća slika društva i neće se moći brzo mnogo promeniti pa i da ih sve pozatvaraju. A to  bi moralo sada da se uradi, zbog drugih koji dolaze. 

Znači li to da je, kad se sve zbroji i oduzme, Parada ponosa ipak trebala biti održana?

Feministička analiza Beograd Pride 2010. treba da uveže od ličnog do međunarodnog.  To znači da je Srbija na međunarodnom planu dobila jedan plus - održana Parada Ponosa, i jedan minus - nasilje protiv države. Lezbejke i gej muškarci su isto tako dobili jedan plus, jer je država odlučila da će štiti LGBT prava, što je veliki pomak, pa makar i zbog Evrope. I jedan minus, jer se strah od neonacista ovim nasiljem nije smanjio, već se većini lezbejki i gej muškaraca povećao.

beograd_pride_2.jpg

Da li LGBTIQ osobe onda uopće imaju koristi od takve Parade budući da na vani izlazi slika da se sve to radi zbog Europske unije?

Imaju, zato što se puno posla uradi u međuvremenu. Da nema institucija Evrope koje će reći: "Parada mora da se desi", o Paradi se uopće ne bi govorilo, niti bi je uopće bilo. Juče sam čula komšinicu u parku, dok je izvela kucu, kako priča drugima da je u njenoj kancelariji pre 30 godina bio jedan gej. Dakle, ona je sada dobila hrabrost da priča nešto što nije mogla onda, tek sada ima društveni prostor da o tome govori. To je uspeh. Moja želja je da podsećam javnost da je postojanje lezbejki, gej i trans u političkom prostoru zahtev za slobodu na ljubav i građanska prava koja slede.  I da je lepo pričati o ljubavi.

Ne čini li vam se da pritisak Europske komisije ustvari stvara još veći otpor kod onih koji odbijaju prihvatiti ili se suočiti s činjenicom da postoje ljudi koji su drugačiji od njih samih? Uostalom, taj zahtjev Komisije dio ljudi u Srbiji povezuje s osamostaljenjem Kosova.

Da, točno. Nacionalistički blok je protiv Evrope, protiv lezbejki i hoće fantazam "tla i krvi" koje vezuje za Kosovo. Tako da je svejedno da li Evropa pravi pritisak ili ne, jer su oni već u otporu.  Ali, za nas je ključno pitanje kako se otpor ispoljava. Dakle, jedno je stav građana, a drugo je nasilje kojim se stav sprovodi. Država mora da se pobrine da svi koji nasiljem krše ljudska prava, moraju biti procesuirani i kažnjeni.

Nakon posjeta San Franciscu u medijima ste izjavili da će se sljedeća LGBT Parada ponosa u Srbiji održati kada većina građana i građani odluči da je vrjednije slaviti ljubav nego smrt. Da li je napokon došlo to vrijeme?

lepa3.jpg

Kako komentirate toleriranje fašističkih skupova od strane policije i mogućnost djelovanja stranka i organizacija koje u svojim programima sadrže fašistička obilježja?

Policija radi šta joj država kaže. Država nije donela odluku da raščisti s nasleđem srpskog fašizma devedesetih. Dakle, nije urađena denacifikacija, nikakva tranzicija niti adekvatna reforma obrazovanja i sudstva, koja bi mogla dovesti do defašizacije i dekorupcije institucija. U isto vreme nema društvenog izvora novog sistema vrednosti.  Nekoliko puta je u Srbiji pokrenuta inicijativa da se ukinu neofašističke organizacije, no očito nije bilo dovoljno političke volje i političkih razloga, pa se sve završilo samo na suđenju jednom neofašisti iz Novog Sada. Trenutno je tužba protiv par organizacija u Ustavnom sudu, i vidjećemo šta će biti s time nakon ove istorijske Rat Parade.

Koliko se na osobnoj razini danas lakše izjasniti kao lezbijka ili gej? Da li su se stvari u tom pogledu promijenile?

Prije trideset godina nije bilo neonacista i u tom smislu nitko nije mogao da te lupi po glavi iza svakog ćoška, što sada može da se dogodi. Policajci i DB su tada pravili tako zvanu policijsku gej-listu, i država je širila strah. To se promenilo, i zadnjih deset godina uspeli smo se izboriti za zakonske osnove uz pomoć kojih je, na primjer, osuđen muškarac, koji je 2008. godine u Zagrebu pokušao baciti Molotovljev koktel na Paradu ponosa. To je bila velika stvar za čitav region. Važno je kazati da lezbejke i gej muškarci još uvek žive u strahu. Jedna dimenzija straha se odnosi na javne prostore i neonaciste, kojih je danas mnogo više. Druga dimenzija straha je strah od odbacivanja od strane prijatelja i rodbine. Ali, svakako sada ima puno više društvenog i emotivnog prostora za lezbejke, gej muškarce, trans i queer osobe nego pre trideset godina. Da bi se razvila lezbejska žudnja, koja je protiv svih patrijarhalnih vrednosti, mora prvo postojati politički prostor unutar kojeg ona može da se izrazi.

Što se zapravo dogodilo 2001.?

beograd_pride_082.jpg

Što reći danas o  feminizmima i lezbijskom aktivizmu u Srbiji? Koliko se oni razlikuju i koliko su napredovali od vremena kada ste se vi počeli baviti tim pitanjima?

Feministički pokret je zajednički počeo pre trideset godina, u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu.  Pokret je živ i prisutan u nama feministkinjama i u društvu. Pored toga, zadnjih godina su se neke od feminističkih teza i ideja institucionalizovale. To je ono šta smo zapravo i htele - da s jedne strane, imamo pokret koji će stalno ispočetka da pokreće nove teme, radi na ukidanju diskriminacija teorijom i praksom, a s druge strane,  da vrednosti, prava i principe pokreta uvede u državu. Na primjer, u Beogradu već devetnaest godina imamo Centar za ženske studije.

Je li to formalni studijski program?

Odgovor je - malo jeste, malo nije. Fizički je unutar Sveučilišta, a magistarski studij Ženskih studija i formalno spada u dio Sveučilišnog programa. Pored toga postoji Alternativni kurs.  Ove godine se prijavilo oko sto žena za ovaj kurs, a prima se samo 30. To je ogroman uspeh ženskog pokreta i samih Studija. No, uočljiv je veliki pomak, jer recimo unutar katedre za etnologiju studentice i studenti koji se prijave na Ženske studije dobivaju poene za praksu.

Pored toga imamo centre za rad sa ženama koje su preživele nasilje. To su servisi koji su izašli iz pokreta i traže da ih država finansira, ali da se ne meša u njihov rad i feminističke principe rada.  Tu smo na početku puta. Ima primera dobrih praksi da država tu i tamo daje jednokratnu finansijsku podršku.

Mogu li u Beogradu, kao u Zagrebu, Ženske studije pohađati samo žene, i koliko je uopće dobro da se jedan takav studijski program ograniči samo na ženski rod?

Ovde ga mogu pohađati i muškarci. U početku sam  bila za opciju da studij, kao i u Zagrebu, bude samo za žene, budući da sam zagovaračica jedne drugačije vrste edukacionog sistema. Draži mi je radioničarski pristup procesu učenja u kojeg osobe ulaze sa sopstvenim životnim iskustvom. Ako se u takvu grupu prime samo žene, moguće je stvoriti siguran prostor u kojem nema suđenja, već žene govore iz svog tela i svog iskustva i mišljenja, i slušaju jedne druge - i tako emotivno rastu. Na taj način je kroz obrazovanje moguće promeniti ne samo misli već menjati emotivne i iskustvene mape.

Budući da na feminističkoj sceni djelujete od kraja sedamdesetih godina, kako je bilo biti aktivistkinja svih tih desetljeća?

Na početku je bilo jako uzbudljivo jer nismo imale modele po kojima smo mogle djelovati. U decembru slavimo trideset godina od otvaranja prve Sigurne kuće u Zagrebu. To je bio historijski događaj budući da su feministkinje upale u prazan stan i skvotirale ga za sklonište za žene koje su preživele nasilje. U to vreme tema nasilja nad ženama je bila potpuna nepoznanica u društvu. Kada smo izašle na ulicu s transparentom "Učinite nasilje vidljivim", ljudi nisu znali šta to znači. Dakle, prvo smo javnost morale upoznati sa terminima, što je muško nasilje nad ženama i što to znači da je nasilje društveni problem.  Mi smo tih godina napravile ogroman pomak koji se prelamao preko naših tela, mi smo skvotirale, demonstrirale, pisale, živele pod javnim optužbama. Ali smo uvijek znale da smo u pravu, da patrijarhat ustvari krnji mala grupa aktivistkinja.

<
Vezane vijesti