H-Alter
 Dojam je da ugledni književni nakladnik i njegovih šestero kolegica i kolega, koji godinama obavljaju funkciju vrhovnih nadzornika elektroničkih medija, ne bi odali sadržaj koncesijskih ugovora za TV djelatnosti niti da im netko kožu odere. Što se krije u tim ugovorima, a što nitko osim nekolicine iniciranih ne bi smio znati?

Zašto Vijeće za elektroničke medije uporno odbija objaviti ugovore o koncesijama za emitiranje televizijskih programa na nacionalnoj razini? Ti ugovori sklopljeni su s četiri televizijske kuće (RTL, Nova TV, Kapital Net i Autor d.o.o.) za ukupno šest TV programa. Kada bi bili poznati javnosti, to bi  vjerojatno rasvijetlilo mnoge nejasnoće koje su posljednjih tjedana izbile na površinu u vezi "sukoba" na relaciji RTL - Vijeće za elektroničke medije.

Neobjavljivanjem tih ugovora VEM sustavno krši zakon. Potpisnik ovih redaka još je u srpnju prošle godine tražio od VEM-a da mu dostavi njihove fotokopije. Vijeće na čijem je čelu Zdenko Ljevak nije se udostojilo ni na koji način ogovoriti, čime je počinilo prvi u nizu prekršaja Zakona o pravu na pristup informacijama. Uslijedilo je, naime, višemjesečno natezanje: VEM smatra da koncesijski ugovori ne smiju biti javni dokument, pozivajući se na vlastitu odluku iz 2004. godine o proglašavanju ponuda pristiglih na javni natječaj za dodjelu koncesija poslovnom tajnim u vremenu od pet godina od njihova otvaranja, a ponude da su sastavni dio ugovora o korištenju koncesije. Držeći se takvog stava, VEM je u paketu odbio dostaviti fotokopije čak i onih ugovora koji su sklopljeni prije više od pet godina - a među njima je upravo i ugovor s RTL-om!

Koncesijski ugovori za radio i televiziju moraju biti javni zbog toga što je u njima, pored Vijeća i Agencije za elektroničke medije s jedne strane, te privatnih nakladnika s druge, prisutna i treća strana, a to je javnost

Agencija za zaštitu osobnih podataka, koja funkcionira kao tijelo kojem se čovjek može požaliti u predmetima vezanim uz pravo na pristup informacija, još je 30 prosinca prošle godine, rješenjem u kojem ističe čitav niz protupropisnih radnji Vijeća za elektroničke medije, od njega zatražilo da u roku od trideset dana riješi zahtjev za dostavljanjem fotokopija koncesijskih ugovora onako kako bog zapovijeda, ali premda je otada prošlo više od dva mjeseca, VEM se nije nikako oglasio.

Na popisu prekršaja zakonskih odredbi koje reguliraju ustavno pravo na pristup informacijama koje je AZOP ustanovio kod VEM-a, nalazi se, recimo, i taj da VEM nije čak ni AZOP-u dostavio koncesijske ugovore, kako bi ovaj mogao ocijeniti radi li se o osnovanosti žalbe. Naime, postoji zakonska odredba po kojoj bi tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za informacijom trebalo omogućiti pristup informaciji koja je klasificirana stupnjem tajnosti, "ako je takvo postupanje u interesu javnosti i nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe te razmjerno cilju koji treba postići". K tome, zakon predviđa da se, ako tražena informacija sadrži podatak klasificiran stupnjem tajnosti, njezini neklasificirani dijelovi moraju učiniti dostupnim. AZOP ističe da VEM nije uzeo u obzir niti činjenicu da je za "određeni ugovor" (čitaj: s RTL-om) prošao period od pet godina, na koji se odnosi odluka VEM-a.

"U postupku prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi činjenice i okolnosti  koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak", poučava AZOP  Ljevkovu ekipu. "Međutim, prema ocjeni ove Agencije, u ovom slučaju činjenično stanje nije u potpunosti, a niti pravilno utvrđeno, jer činjenice koje se nalaze u spisima ovog predmeta nisu argumentirane odnosno potkrijepljene odgovarajućim dokazima."

ljevak.jpg
ljevak.jpg

Kako VEM nije postupio po nalogu Agencije za zaštitu osobnih podataka, koja se u hrvatskoj birokratskoj žabokrečini ponaša kao da je tu upala s neke druge planete, i u roku od 30 dana riješio stvar, Zdenko Ljevak izlaže se prekršajnoj tužbi i tužbi Upravnom sudu. Međutim, gotovo da je nemoguće oteti se dojmu kako ugledni književni nakladnik i njegovih šestero uglednih kolegica i kolega, koji već nekoliko godina obavljaju funkciju vrhovnih nadzornika elektroničkih medija, mada su na svoje pozicije imenovani protivno zakonski utvrđenim kriterijima za izbor članova Vijeća, ne bi odali sadržaj koncesijskih ugovora niti da im netko kožu odere. Jasno je da taj dojam dodatno intrigira: što se krije u ugovorima o TV koncesijama, a o čemu nitko osim njihovih potpisnika i mentora ne bi smio ništa znati?

Važno je naglasiti da bi koncesijski ugovori po prirodi stvari morali biti javni dokument*. Tijela javne vlasti sklapaju ugovore s privatnim osobama u javnom, a ne u privatnom interesu. To je posebno važno u medijski-nakladničkim djelatnostima, budući da se one odnose na informiranje javnosti. Zakon o elektroničkim medijima već na samom početku navodi "interes Republike Hrvatske u području elektroničkih medija". Koncesijski ugovori za radio i televiziju moraju biti javne informacije zbog toga što je u njima, pored Vijeća i Agencije za elektroničke medije s jedne strane, te privatnih nakladnika s druge, prisutna i treća strana, a to je javnost, u čijem interesu se sklapaju koncesijski ugovori. Važnost objavljivanja tih ugovora tim je veća ima li se u vidu stanje u hrvatskom javnom prostoru, pa tako i u elektroničkim medijima.  Umjesto obavljanja svoje javne funkcije informiranja i educiranja građana o relevantnim događajima, u čemu se sastoji njihova javna funkcija, privatni TV programi daleko se češće svode na različite oblike zabave, pa se lako može pretpostaviti da zanemaruju svoje ugovorne obaveze; ili su možda koncesijski  ugovori sklopljeni tako da pogoduju nakladniku, a na uštrb javnoga interesa; ili pak VEM svoj nadzornički posao, za koji je jako dobro plaćen, obavlja površno i arbitrarno.

Važni poslovi odvijaju se i dalje u tajnosti, i oko toga vlada konsenzus g. Ljevka, g. Zulla i njihovih pretpostavljenih

Dok te očigledne činjenice ne budu prihvaćene, stvari će ići onako kako idu. Pojedini mediji prošloga su tjedna najavljivali da će VEM oduzeti koncesiju RTL-u već ovoga tjedna, "na sat, dan, tjedan, do čak možda dana", ali to se dosad ipak nije dogodilo. Razlog za oduzimanje koncesije navodna je promjena programske sheme u odnosu na ugovorenu. Do nje je došlo, čini se, s jedne strane zato što je RTL suspendirao emitiranje srpskih serija, nakon što je pak VEM inzistirao na posve apsurdnom zahtjevu da one budu titlovane na svima razumljiv hrvatski jezik; s druge strane, VEM je, po svemu sudeći s višegodišnjim počekom, ustanovio da RTL šverca sponzorirane emisije pod informativni program, pa mu je te emisije odbio priznati u ugovorenu kvotu informativnog programa. Predsjednik RTL-ove uprave Johannes Zull vjerojatno je u pravu kad upozorava da se na RTL-u iz nekog razloga sada vježba strogoća, mada on nije gori od drugih komercijalnih televizija; bilo bi ipak zanimljivo čuti zašto je na piku upravo RTL, i o kakvoj se ucjeni tu radi. Da ne bude zabune, potpisnik ovih redaka stoji na čvrstom stanovištu da je RTL-ov program, kako informativni tako i zabavni, u bitnome jednako smeće kao i programi ostalih komercijalnih televizija.

VEM je u zadnje dvije godine uputio RTL-u desetak opomena ili prekršajnih naloga, uglavnom zbog emitiranja neprimjerenih sadržaja u neprimjereno vrijeme, bez one brojke 12 u kružiću, koja bi najbedastije roditelje trebala upozoriti da sitnu djecu otjeraju od ekrana. Važni poslovi odvijaju se i dalje u tajnosti, i oko toga vlada konsenzus g. Ljevaka, g. Zulla i njihovih pretpostavljenih. 


P.S. 7. ožujka 2012:

Ljevak tužio AZOP Upravnom sudu!

Potpisnik ovih redaka jučer je dobio obavijest od Upravnog suda da je Agencija za elektroničke medije podigla protiv Agencije za zaštitu osobnih podataka upravnu tužbu. U tužbi se navodi da je AZOP, rješavajući u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama - koncesijski ugovori za emitiranje televizijskog programa na nacionalnoj razini, počinio bitne povrede odredbi postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. AEM inisistira na tome da se "u postupku davanja koncesija koje provodi (AEM) ne primjenjuju odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama... pa (AZOP) nije stvarno nadležan za donošenje osporenog rješenja".

U tužbi, AEM ni na koji način ne objašnjava na osnovu čega odbija dati objelodaniti čak i koncesijski ugovor s RTL-om, koji je potpisan još 2004. godine, pa se stoga na njega ne može odnositi ni famozna "Odluka" kojom je Vijeće za elektroničke medije proglasilo sve koncesijske ugovore tajnima na rok od pet godina. Izgleda da je AEM-u, u pogledu RTL-a jedini cilj tužbe - kupovanje vremena.

Na potezu je sada Upravni sud. On se dosad već iskazao nekim briljantnim presudama, koje su očito išle za zaštitom netransparentnog i nakaradnog načina rada državne uprave, a ne za nadzorom zakonitosti njezina rada - da zaštitu načela vladavine prava niti ne spominjemo.


*Zahvaljujem GONG-u na pomoći oko elaboracije ovoga dijela (op. a.)

<
Vezane vijesti