Dekretom predsjednika Al-Asada, Sirija je uspostavila diplomatske odnose sa Libanonom i naloženo je otvaranju ambasade u Bejrutu.

4. DIO:

Otvaranje prema Siriji?

08/07/2008 -  Čitam na internet portalu dubajskoga Gulf Newsa o proslavi Dana Bastille u Parizu na koju je predsjednik Sarkozy pozvao niz državnika. Zbunjen sam, jer sam mislio kako se taj dan obilježava 14. srpnja, dana kada je srušena francuska monarhija..No, nisam se upustio u raščišćavanje datuma, već me je zanimalo prisustvo Bašara, koji je tamo doputovao u pratnji svoje mlade i elegantne supruge Asme. To je prvi puta u tri godine, od ubojstva libanonskoga političara Haririja, da mu se pružila prilika dospjeti u Europu. Portalov dopisnik je pratio taj događaj u Damasku. Kaže da su se Sirijci priljepili za TV prijemnike i s velikim zanimanjem pratili prijenos pariške fešte. Brojne kavane u centru grada su postavile velike plazma-ekrane, a gledaoci su aplaudirali na svaki Bašarov stisak ruke. Aplaudirali su još jače kada je Bašar izbjegao rukovanje s izraelskim premijerom Olmertom.

pariz.jpg

Kasnije je javljeno kako se Bašar u francuskoj prijestolnici prvi puta sastao sa novim libanonskim predsjednikom Sliemanom. Vodili su dug razgovor, poslije kojega je objavljeno da će dvije zemlje, prvi puta od kada su postale nezavisne - uspostaviti diplomatske odnose. Naime, Sirija sve do sada nije priznavala izdvajanje Bejrutskog (otomanskoga) sandžaka iz njezina "nacionalnoga" korpusa. Tu su podjelu dvadesetih godina prošloga stoljeća odradili Francuzi, kojima je tadašnja Liga naroda dodijelila upravljanje otomanskim vilajetom Velike Sirije.  

04/09/2008 - Damask je upravo bio domaćin summita četiri zemlje - Sirije, Francuske, Turske i Katara - koje su, kako je objavljeno, raspravljale o načinima smirivanja bliskoistočnih prilika. Ništa konkretnoga nije predloženo, ali je znakovito spajanje četiri sudionaka. Sarkozy, koji je popravio odnose svoje zemlje sa Sirijom, pokušava, u svojstvu predsjedavajućega Europske unije, odigrati ulogu bliskoistočnog mirotvorca (što se nikako ne sviđa Washingtonu). Turska je kooptirana, jer je svojevremeno posredovala u indirektnim razgovora Sirijaca i Izraelaca, a Katar, jer se odupro saudijsko-egipatskom pritisku da se distancira od palestinskoga Hamasa i Irana.  

Normalizacija sirijsko-libanonskih odnosa

14/10/2008 - Dekretom predsjednik Al-Asada, Sirija je uspostavila diplomatske odnose sa Libanonom i naloženo je otvaranju ambasade u Bejrutu.

24/03/2009 - Predsjednik Libanona Slieman je dao agreman sirijskom ambasadoru Abdul-Karimu Aliju. Još u prosincu prošle godine otvorena je libanonska ambasada u Damasku. Ambasadorov dolazak je najavljen za slijedeći mjesec.

Predsjednik vanjsko-političkog odbora američkoga Senata, demokrat John Kerry, obilazio je prethodnih dana Bliski istok. Stigao je i do Damaska, gdje je razgovarao sa sirijskim predsjednikom El-Asadom. Poslije toga je izjavio kako "postoje uvjeti za suradnju" i kako sirijska vlada „može pomoći u zbližavanju Hamasa i PLO/Fataha pri stvaranju jedinstvene palestinske vlade". Podsjećam, SAD su 2005. povukle svog ambasadora iz Damaska i praktično zamrzle bilateralne odnose, zbog navodne sirijske umiješanosti u ubojstvo libanonskoga političara Haririja. Sirija je optuživana i zbog podrške „teroristima" libanonskog Hizbulaha i palestinskpg Hamasa, te su joj zamijerane privilegirane veze sa Teheranom. Još 2007. je pojačan pritisak na Damask zbog njegova navodnoga nuklearnog programa. Nešto se mijenja u američkom pristupu, ali očajno pipkavo i sporo. .

14-20/12/2009  -  Ovih su se dana zaredale posjete libanonskih političara svih boja Damasku. Dolazili su izražavati sućut sirijskom predsjedniku u povodu smrti njegova mlađega brata Madžida, o čemu sam nešto više bilježio u svom libanonskom dnevniku.

Vrhunac je bio dolazak Saada Haririja, predsjednika libanonske Vlade nacionalnoga jedinstva. Dvojica su državnika - stoji u sirijskom priopćenju - "vodili iskrene razgovore" u toku kojih su "uspješno prevladane poteškoće koje su opterećivale odnose dvije zemlje". Potvrdili su potrebu unapređivanja bilateralne suradnje "radi sučeljavanja s regionalnim izazovima, posebno u odnosima arapskoga svijeta sa Izraelom". Za Haririja, koji je predvodio anti-sirijsku "Revoluciju cedrova" i koji još ne tako davno optuživao Sirijce za ubojstvo njegova oca Rafika, ovo je hodočašće Damasku moralo biti osobno teško. No, pomirio se sa realnošću. Izljubio se sa Bašarom. Sirijsko-libanonski odnosi su konačno normalizirani. Još jedan novi početak?

21/01/2010 - Bašar se treći puta u posljednjih par mjeseci sastao sa saudijskim kraljem Abdulahom, ovoga puta u Rijadu.  Zadržao se tri dana. Na dnevom redu njihovih razgovora su bili međuarapski odnosi, problem podijeljenosti Palestinaca i njihovih odnosa sa Izraelom, destablizacija Jemena i iranski dosije. Prema dobro obaviještenom komentatoru kairskoga Al-Ahram Weeklija, Ezatu, saudijski se suveren puno trudio smanjiti egipatsko-sirijske tenzije. Navodno pokušava upriličiti trojni sastanak sa Mubarakom i Al-Asadom. Prethodna dva kratka susreta ove dvojice predsjednika kojima je osobno kumovao prošle godine nisu urodili njihovim pomirenjem.

Egipatsko-sirijski odnosi

Egipćani se još uvijek ponašaju kao neupitni predvodnici arapskoga svijeta i odbacuju sve vrste kritika njihove vanjske ili unutrašnje politike. Strašno im smeta kada im zemlje kao što su Sirija, Katar, Alžir, Sudan, ili čak njihovi američki saveznici, nešto predbace. Damask im posebno ide na živce zbog njegovih veza sa Teheranom, direktne podrške palestinskom Hamasu i libanonskom Hizbulahu, i navodnoga miješanja u iračke unutrašnje poslove. To je sve bilo na liniji politike Bushove administracije prema Bliskom istoku i do nedavno usklađeno sa Saudijskom Arabijom. No, nešto se počelo mijenjati sa američkim pristupom ovoj regiji, iako još uvijek konfuzno. Umjesto Bushove "batine", kojom je vršen prisak na Siriju, sada Obamina ekipa prema Damasku sve češče maše "mrkvom". Saudijci su to shvatili, pa su se umjesto konfrontacije sa Damaskom odlučili na dijalog, koji je nedavno omogućio normalizaciju sirijsko-libanonskih odnosa. Osim toga, zbog ideoloških afiniteta, nikada nisu imali jednako odbojan stav prema islamističkom Hamasu kao Egipćani (posredovali su svojevremeno u sklapanju vlade nacionalnoga jedinstva Hamas-Fatah, no taj je sporazum bio kratkoga trajanja). Sada misle kako bi Damask mogao odigrati pozitivnu ulogu u zbližavanju ove dvije suprotstavljene palestinske organizacije. I doista, Sirijci su dali do znanja kako "podržavaju proces palestinskoga pomirenja", no oni ga različito shvaćaju od Egipćana. Dok Kairo očekuje od Damaska pritisak na Hamas kako bi ovaj potpisao egipatski tekst o palestinskome "ujedinjenju", Damask smatra da to nije realno i da treba tražiti kompromis. Očekuje u tome saudijsku pomoć.          

Uprkos lošim političkim odnosima Sirije i Egipta, dvije su zemlje sasvim dobro surađivale u oblasti energetike. Bez velikih je pompe tako izgrađen "Arapski plinovod" koji je preko Jordana doveo egipatski plin do Sirije. U listopadu prošle godine puštena je u pogon poslednja traka toga cjevovoda, tako da je egiptski plin počeo stizati i do libanonske luke Tripoli. Postoji mogućnost da se jednoga dana izgradi i produžetak tog prinovoda prema Turskoj, direktno preko sirijske granice ili zaobilazno od Tripolija  preko Cipra. Možda će i to pomoći popravljanju egipatsko-sirijskih odnosa? No, to ne ovisi o njihovoj dobroj volji, niti o volji Turaka, već prvenstveno od Europljana, koji se još nisu dogovorili od kuda će stizati plin za njihov projekat "Nabucco" cjevovoda, i Amerikanaca, koji im još ne daju zeleno svjetlo za preuzimanje plina od Sirije (i od Irana).     

Američko-sirijski "dijalog"

04/02/2010 - S nedavnom, trećom po redu posjetom američkoga izaslanika za Bliski istok Georgea Mitchella Damasku aktualizirano pitanje ponovog otvaranja mirovnih pregovora Sirije i Izraela. U Damasku su mu jasno stavili do znanja da mogu pregovarati samo o povratku okupiranih Golanskih visova.

Na to se iz Tel-Aviva oglasio kontraverzni izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman, s ratnim prijetnjama Siriji, samome Bašaru Al-Asadu i njegovoj obitelji, te izjavom kako Sirija mora zaboraviti svoje zahtjeve ua povratak Golanskih visova. Shvaćajući da je ministarski jastreb opet pretjerao, Netanyahuov je kabinet priopćio kako je Izrael spreman početi razgovore "bez ikakvih preduvjeta". 

avigdor_lieberman.jpg

Američki mediji pak javljaju da su SAD odlučile popuniti upražnjeno mjesto ambasadora u Damasku (prethodni je povučen poslije ubojstva Haririja 2005.) i da je Siriji već uručen zahtijev za njegov agreman.  

17/02/2010 - Robert Ford, dosadašnji američki ambasador u Alžiru, dobio je agreman i uskoro će stići u Damask. Tu je upravo sletio i  državni podsekretar William Burns. Washingtonu se žuri.  Američki komentatori nabrajaju što bi se sve htjelo od Sirijaca - od toga da prestanu podržavati Hizbulah i Hamas, koji su na washingtonskom spisku „terorističkih organizacija", preko „konstruktivnije podrške stablizaciji Iraka", do slabljenja suradnje Damaska i Teherana. Washington bi za uzvrat ponudio prestanak ekonomskih sankcija što su nametnute Siriji 2004. (kada je američki Kongres usvojio Syria Accountability Act), i ponovo otvaranje izraelsko-sirijskih indirektnih pregovora o mirru (uz tursko posredovanje, kao i prije 2008, kada su prekinuti zbog iyraelske inavazije Gaze).       

20/02/2010 - Al-Ahramov dopisnik iz Damaska tvrdi kako su sirijsko-iranski odnosi "zahladili". Razloge takvoga razvoja događaja vidi prvenstveno u približavanju Rijada i Damaska, a zatim u sirijsko-iranskim razmimoilaženja oko Iraka. Navodno su Sirijci kritični prema iranskom uplitanju u probleme Iraka. Nisam siguran, ali su Sirijci, poput Libanonaca, sposobni trgovci. To je dokazao već Bašarov otac Hafez, koji je nekih trideset godina uspjevao ploviti bliskoistočnim olujnim vodama i na kraju mirno umro u krevetu.   

25/02/2010 - Pogrešno - sirijsko-iranski odnosi nisu poremećeni. To je demonstrirano sa upravo završenom posjetom iranskoga predsjednika Ahmedinedžada Damasku koja je sigurno unaprijed pripremljena. Tu se Bašaru i Ahmedinedžadu pridružio i generalni sekretar Hizbulaha Nasralah. Na svečanoj večeri koju je Bašar priredio gostima - iranski mu je predsjednik, dakle počasni gost, sjedio sa desne strane, a Nasralah sa lijeve. Objavljeni fotos "šijtskoga" savezničkoga trilinga Irana-Sirije-Hizbulaha bio je jasna poruka Tel Avivu i Washingtonu. Ta je potencirana Ahmedinedžadovom izjavom da su veze Teherana i Damaska „bratske, duboke i dugotrajne", te s Bašarovom tvrdnjom kako dvije zemlje uspješno "surađuju u borbi protiv izraelskog terorizma".  

iran_sirija_show.jpg

28/02/2010 - U Washingtonu je ovih dana boravio izraelski ministar obrane Barak. Prema telavivskom dnevniku Haaretz, glavna se tema razgovora sa američkim dužnosnicima ticala Sirije, mogućnosti ponovnoga otvaranja indirektnih mirovnih pregovora sa Damaskom, te sirijske podrške libanonskom Hizbulahu. Izraelci očekuju američki pritisak na Damask kako bi ovaj prestao naoružavati ovu "terorističku organizaciju".

Danas je pomoćnik državne sekretarke Jeffrey Feltman prenio sirijskom ambasadoru u Washingtonu zahtjev, citiram prema Haaretzu - da Sirija "odmah prestane isporučivati oružje Hizbulahu". Iz State Departmenta pak javljaju kako je Feltmanov susret sa sirijskim ambasadorom bio - "nastavak redovitoga dijaloga između dvije zemlje". Baš su našli način!   

21/03/2010 - Turska, čija vlada vodi aktivnu politiku prema svim svojim susjedima, skopila je ugovore o bezviznom režimu sa Sirijom i Libanonon. U istanbulskom Hurriyetu je jučer objavljena simpatična reportaža novinarke toga lista o njezinim nedavnim iskustvima prolaska tih granica. Vozila je svoga oca, majku, sestru sa njezino dvoje djece, u privatnu posjetu trećoj sestri u Bejruta. Smijao sam se njezinu opisu birokratskih procedura pri ulasku i izlasku iz Sirije, maltretiranja na raznim šalterima, popunjavanju formulara, carinskim provjeravanjima prtljage, obaveznim dolarskim uplatama nekakvih taksi i polica osiguranja, što je svaki puta trajalo po par sati. Kada je prilikom jednog od ulazaka u Siriju njezin otac neoprezno upisao u formular da mu je kćerka po profesiji novinarka, pozvana je na poseban razgovor, što je dodatno produžilo gnjavažu, no sve zajedno nije trajalo više od tri sata. Veliki napredak, jer kada sam ja automobilom 1991. ulazio u i izlazio iz Sirije, procedura je trajala na prvom graničnom prijelazu pet sati, a na drugom šest! 


3. DIO:

Četiri knjige

lieve_joris_ea5.jpg

Prvo izdanje knjige je objavljano daleke 1996. Odonda se, pričali su nam u Alepu i Damasku - mnogo toga promijenilo. Kažu - na bolje. Slobodnije se diše. Mnogi su politički zatvorenici oslobođeni. Ozloglašena tvrđava-tamnica, Mezzeh, je zatvorena. Sirija se postupno otvara prema inozemstvu. Bašar bi navodno htio puno više, ali mu okolina ne dozvoljava brže reforme. No čuo sam također tvrdnju da bi na slobodnim izborima sigurno pobijedili sunitski fundamentalisti, na čelu sa Muslimanskom braćom, što bi moglo biti pogubno za brojne vjerske manjine. Zato je za njih, tvrdili su neki sugovornici, neizbježna alternativa baš Bašar.

syria_revolution_120.jpg

Dobro je opisan i sukob s Rifatom, Hafezovim bratom, koji je, kao komandant specijalnih jedinica, bio izgradio «državu u državi», alternativni centar vlasti. Zaradio je čitavo bogatstvo na švercu s Libanonom. Sirijska bi vlada, na primjer, dozvolila slobodan uvoz automobila na svega 24 sata. Rifat bi prije toga nagomilao deset tisuca «Mazdi» u Libanonu, koje su potom, naravno, legalno ušle u Siriju. I to se ponovilo nekoliko puta. Na sjeveru, negdje kod Latakije, izgradio je vlastitu luku, u koju državna carina nije imala pristupa. Pošto ga je Hafez odbacio, Rifat se skrasio u Francuskoj, odakle upravlja svojom mafijom i imovinom. Izdaje čak svoje novine. Iako mu u Damasku imputiraju sve moguće zločine i zloupotrebe, nikada nije bio formalno optužen, niti je za njim izdata potjernica. Nije tražena ni kontrola njegovih bankovnih računa. To bi, po svemu sudeci, bio preveliki zalogaj za Bašara. No Bašara su režimski baroni izabrali za očeva naslijednika, jer je, između ostaloga - bio brana omraženom stricu.  

Prema Hinnenbushu, BAAS-ove reforme su potpuno izmijenile socijalnu strukturu stanovništa. Od zemlje, čijim su gospodarstvom i politikom dominirale velike zemljoposjedničke obitelji, većinom sunitske, sa svojim mrežama klijenata, Sirija je postala zemlja sitnih i srednjih posjednika, koji su se udružili s birokracijom ruralnog porijekla. Drugi jedan analitičar, Volker Perthes, u knjizi starijeg datuma ("The Political Economy of Syria under Asad,» London I.B. Tauris, 1995), tvrdi da su promjene na selu bile «impresivne.» Obojica se slažu da je seljaštvo, pored državne birokracije, glavni stup režima. Hafez Al-Asad je k tomu uspio osigurati podršku damaskenske trgovačke buržoazije, kako preživjelih elemenata njezina tradicionalnog dijela, tako i novo-obogaćene grupe povezane s državnim sektorom. To mu je također pošlo za rukom u Alepu.

seal_ad5.jpg
van_dam.jpg

Američko-izraelski pritisci

 05/05/2003 - Amerićki ambasador pri UN-u  John Bolton je listi zemalja, koje Bush još u siječnju o.g. svrstao u „Osovinu zla", jer navodno podržavaju terorizam i pokušavaju se dokopati oružja masovnoga razaranja - Iraku, Iranu i Sjevernoj Koreji - pridodao još Siriju, Libiju i Kubu. Njihovi su režimi, po svemu sudeći, predviđeni za odstrijel, ili umjerenijim riječnikom - predviđeni za „regime change". 

 Sirija je stavljena na taj spisak, jer je Izraelci smatraju najopasnijim susjedom (dok su, uz američko posredovanje, sa Egištom i Jordanom sklopili mirovne ugovore). Damask vojno i politički kontrolira Libanon, a zajedno sa Iranom podržava i Hizbulah - najmilitantniju libanonsku stranačku miliciju. O tome sam više pisao na stranicama libanonskoga dnevnika.  

Palestinski izgnanici

10/10/2003  - Neki dan su izraelski avioni gađali jedan palestinski izbjeglički logor u Siriji. Tu se, prema tvrdnjama Tel Aviva, obučavaju «terroristi» Islamskog džihada. Ova je organizacija optužena za nedavni samoubilački atentat u Haifi u kojem je poginulo više izraelskih civila. Na žalost, restoran-kafeterija Maxim, gdje je eksplodirala smrtonosna naprava, jedno je od malobrojnih javnih mjesta izraelsko-palestinske koegzistencije: zajedničko je vlasništo dvije obitelji, jedne židovske i jedne palestinske, a gosti su im isto tako izmiješani. Dakle, atentat je ciljao taj simbol međuetničke koegzistencije, a ne «cionističke okupatore». Utoliko je više za osudu. 

Damask je naravno protestirao protiv izraelske agresije. Doista, malo je vjerojatno da bi Sirijci dozvolili bilo kakvoj islamskoj grupi da na njihovom tjeritoriju trenira svoje kamikaze. Sada pokušava progurati kroz Savjet sigurnosti UN rezoluciju kojom se osuđuje ovaj akt agresije, no ova će sigurno naići na američki veto.

Bush je javno podržeo «pravo Izraela na obranu». Uz to je jedan senatski komitet odmrzao staru rezoluciju (Syria Sanction Act), koja ovlasćuje predsjednika uvesti ekonomske i diplomatske sankcije Damasku. Izgleda da je u dvojcu Sharon-Bush - onaj prvi kormilar! 

Prema studiji Šerife Šafie, moje bivše studentice u Kairu, koja je neko vrijeme radila za UN-ov komesarijat za izbjeglice (UNRWA) u Damasku, u Siriji je 407.000 Palestinaca steklo status izbjeglica. Uz njih je još 125.000 njihovih sunarodnika, prognanih od Izraelaca u ratu 1967-me koji nisu zvanično registrirani. Većina Palestinca živi u Damasku, gdje naseljavaju čitave kvartove. UNRWA se izvan Damaska stara o deset izbjegličkih logora, sa 115.000 registriranih žitelja. Uz njih postoji još četiri  druga logora o kojima se staraju druge organizacije (jedan od njih je upravo bombardiran). Oko 26 posto svih palestinskih obitelji spada u kategoriju najsiromašnih  UNRWA izdržava 111 škola, ambulanti i bolnica, međutim sredstva s kojima raspolaže su nedovoljna.

Osim u političkim pravima, Palestinci su u svemu ostalom izjednačeni sa Sirijcima. Izbjeglice i njihovi potomci automtaski dobijaju sirijsku privremenu osobnu kartu, s kojom se mogu slobodno kretati po zemlji, izlaziti iz nje i vraćati. Imaju pravo zapošljavanja, uključujući u državnim službama, i vođenja vlastitih biznisa. Punoljetni muškarci su obavezni služiti vojsku, ali u posebnim jedincima Palestinske oslobodilačke organizaciji (PLO), zapravo njezine frakcije pod kontrolom koja ovdašnjeg režima. Tim pravima i obavezama nisu obuhvaćeni oni Palestinci koji su pristiglili iz Jordana ili iz Libanona. No ni jedan Palestinac ne može steći sirijsko državljanstvo, što bi njima i njihovim potomcima nijekalo pravo povratka na Okupirani teritorij ili Izrael odakle su protjerani. To je davna odluka Arapske lige, koje se do današnjih dana pridržavaju sve arapske zemlje prijema, iako su u nekima činjeni manji ili veći izuzetci.

Pucnjava i bombe u Damasku

 29/04/2004  -     Prije par dana se u središtu Damaska pucalo i odjekivale su eksplozije. Poginulo je četvoro ljudi, a jedan od napadača je uhapšen. Sirijske vlasti su se požurile objaviti kako je riječ o teroristima povezanim s Al-Kaedom. Situacija je kažu pod kontrolom.

Jučer sam poslao e-upit Hani Madaniju i danas dobio odgovor da su oni OK.  Po njemu - terorističku grupu su činili palestinski a ne sirijski fundamentalisti. Meni je sve to sumnjivo. Nije mi jasno zašto bi neki palestinski ekstremisti htjeli naškoditi Siriji, osim ukoliko nije riječ o nekakvoj osveti za nešto što su Sirijci učinili a što nije poznato javnosti.  Sumnnjiva su i brzina i djelotvornost sirijskih snaga reda, pa i promptna zvanična saopćenja o 'neočekivanom' terorističkom napadu.  Ne isključujem režimsku namještaljku, jer su eto i sami Sirijci postali žrtvom međunarodnog terorizma, dok ih Ameri optužuju da za ubacivanje terorista u Irak. Ne isključujem ni američke ili izraelske igre. 

30/12/2004 -     Hanijev prijatelj Mehdi Dahlala je novi sirijski ministar informacija.  U članku Christian Science Monitora na koji sam slučajno naletio hvale ga, jer je krenuo u liberalizaciju sirijskih medija. Počeli su se pojavljivati kritički napisi koje je on osobno odobrio. Jedan čak o torturi u zatvoru političke policije. Može se kupovati strana štampa. Strani novinari su sada slobodniji u svom radu. Dobro. No to ne znači da se baasistički režim demokratizira. Postaje možda nešto pragmatičnijim.   

 Samoubojstvo ministra

14/10/2005 - Ghazi Khanaan, stari partner Hafeza Al-Asada alauit iz istog kraja kao i Hafezova obitelj, ubio se, prema znaničnom saopćenju, prošle srijede u svom kabinetu. Gurnuo je cijev svog Smith & Wessona u usta i povukao obarač. Jučer mu je priređen državni pogreb. Bašar je poslao samo vijenac, čime se distancirao od preminuloga suradnika.

je punih dvadeset godina bio u vrhu, a zatim i šef sirijske obavještajne službe u susjednom Libanonu, što bi se narodski reklo «i bog i batina.» Povučen je 2002 i unpređen u gazdu sirijskih političkih obavještajnih službi, a prije dvije godine je promaknut u ministra unutrašnjih. Nedavno su ga ispitivali UN anketari o njegovim saznanjima/ulozi u ubojstvu bivšeg libanonskog premijera Haririja. Vanjski komentatori špekuliraju kako će ga izvještaj UN anketne komisije, koji bi trebao biti objavljen ovih dana, direktno implicirati. Zato se navodno ubio. No u Bejrutu i Damasku se čuju glasovi kako je možda ubijen, jer je mogao progovoriti o svojim nadređenima. Ovako se isključiva krivica za Haririjevo ubojstvo može prebaciti na njega. No ovaj slučaj možda najavljuje početak raspada baasističkog režima.

kanaan7.jpg

Kasniji zapis: Izveštaj, koji su UN-anketari podnijeli Kofi Ananu, implicira sirijske i libanonske obavještajne službe. Ništa konkretno i bez imena, govori o «konvergenciji informacija» koje navodno ukazuju na takav zaključak. Sada će se na vatri naći i Sirijci i libanonski predsjednik Lahoud, koji se smatra sirijskim pulenom. Anan će o izvještaju obavijestiti Savjet sigurnosti, a onda bi, ako sve bude išlo dalje po američkom scenariju, Siriji mogle biti izglasane nekakve sankcije. Za sada je riječ samo o indicijama, daleko od bilo kakvog pravnoga utemeljenja; možda tek dovoljno za pokretanje kriminalističke istrage, ali nije jasno tko bi je mogao odraditi. No to bi mogao biti uvod u proces promjene režima u Damasku.

Rekonstrukcija vlade

16/02/2006 - Bašar pokušava zakrpiti popucane šavove režima uzrokovane vanjskim pritiscima i unutrašnjim političkim raslojavanjima. Imenovao je Faruka El-Šaru, dugogodišnjega ministra vanjskih poslova, na upražnjeno mjesto potpredsjednika republike (pripadalo je do nedavno Khadamu, sada u pariškom egzilu i opoziciji), dok je portfelj inozemnih poslova dobio iskusan karijerni diplomata, donedavno ambasador u SAD. Iz vlade je ispao naš poznanik Dahlala, ministar informacija, navodno odgovoran za loše vođenu propagandnu kampanju protiv stranih pritisaka. Na upražnjen položaj ministra unutrašnjih (prethodnik se ubio) imenovan je meni nepoznati general, naravno baasista, porijeklom Sirkasijanac (sa Kavkaza), što se nije dogodilo decenijama, jer su monopol na taj portfelj imali alauiti iz klike kojom se bio okružio tata Al-Asad.  Državnim ministrom je postao predstavnik nekakve Sirijske socijalno nacionalističke stranke, inače poslanik u parlamentu. Nekoliko nezavisnih ministara je zamijenjeno baasistima. 

Komentatori sirijskih prilika su u nedoumici. Nije im jasno da li je tvrdolinijaš Šara, kritiziran u UN izvještaju o ubojstvu Haririja, unaprijeđen ili mu je namijenjena uloga protokolarnoga fikusa.  Nije jasno da li je ovom rekonstrukcijom Bašar učvrstio svoj položaj ili se priklonio diktatu stare garde BAAS-a. Izgleda da je ravnoteža između povjerljivih baasističkih kadrova s jedne strane, i tzv. nezavisnih i ne-baasista s druge strane, koja je postojala i ranije, održana. Uostalom, Mohamed Al-Otari, dosadašnji premijer, blijeda ličnost i baasistički tehnokrata, zadržao je svoj položaj.

Pitam se što će biti sa Dahlalom? Da li je politički otpisan ili će dobiti novu sinekuru, koja će mu omogućiti otplatiti kredit za kuću u koju se nedavno uselio?  Kasnije dopisano: čovjek je preživjeo srčani udar i sklonjen je sa operativne pozicije ministra.

abdul_halim_khaddam.jpg

Tribunal za ubojstvo Haririja

28/05/2007 -     Savjet sigurnosti je konačno izglasao rezoluciju kojom se ustanovljava međunarodni tribunal za suđenje ubojicama Haririja. Dakle pritisak na Siriju se nastavlja..

20/09/2007 - Šestoga o.mj. su izraelski bombarderi izvršili noćni napad na navodno gradilište nekakvoga nuklearnoga centra u pustinji, na nekih sedamdeset kilometara od iračke granice. O tomu su sirijske vlasti šutjele par dana, sve dok izraelske i američke novine nisu počele puštati informacije o tom događaju. Iako su u pošetku servirane kontradiktorne verzije o umješanosti Iranaca i libanonskoga Hizbulaha, .noviji komentari  su suglasni da su tu Sirijci, uz  pomoć Sjevernih Korejaca, počeli pripremati ili tek namjeravali instalirati nekakav nuklearni pogon s ciljem izrade atomskih bojevih glava, koje bi mogle biti isapljivane raketama prema Izraelu. Navodno je tri dana ranije u latakijsku luku uplovio sjevernokorejski brod i iskrcao sanduke sumnjive sadržine. Osim toga, izraelski su obavještaci znali da je u zemlju još ranije pristiglo više sjevernokorejskih nuklearnih tehničara. To se podudaralo i sa američkim saznanjima, pa su Izraelci snabdjeveni satelitskim snimkama prokazanoga objekta. Nije razjašnjeno zašto objekat lociran u potpuno pustom kraju blzu Iraka i zašto nije bio branjen protuzračnom artiljerijom. No zvanične potvrde o izvršenom napadu nije bilo ni u Tel Avivu, ni Washingtonu, pa su zbunjeni Sirijci protestirali u sjedištu UN-a "protiv zločinačkoga bombardiranja", ali nisu naveli čijega.  

31/03/2008 - U Damasku je prije dva dana održan 20-ti summit Arapske lige. Deset država od 22 članice, na čelu sa Saudijskom Arabijom i Egiptom, su bile predstavljene na ministarskoj a ne na razini šefova država, demonstrirajući tako svoje neslaganje sa sirijskom politike suradnje sa Iranom. Naime Sirijci su pozvali iranskoga ministra vanjskih poslova da prisustvuje arapskom skupu kao promatrač, i on se doista tu pojavio. Sirijci su također uputili uredan poziv libanonskoj vladi Fouada Siniore, koja je, u skladu sa svojom anti-sirijskom politikom, odlučila apstinirati.

Iračke izbjeglice

05/05/2008 - Od dva milijuna i petsto tisuća iračkih izbeglica, koji su bježali pred ratnim razaranjima poslije američke invazije njihove domovine 2003. i sektaških sukoba što su uslijedili, Sirija ih je, prema podacima UNHCR-a, primila oko milijun i dvijesta do milijun i pol (slijede - Jordan sa 750.000, arapske zemlje Persijskog zaljeva sa ukupno 200.000, Egipat sa 70.000, Iran sa 54.000, itd.). Ova UN-ova agenciji procijenjuje da je broj unutrašnjih izbjeglica u samome Iraku približno isti. Izbjeglice su u Siriju pristizali u sukcesivnim valovima. Prvi je val uključivao boljestojeću populaciju - profesionalce raznih profila, poslovne ljude i funkcionare bivšega režima, sa njihovim obiteljima. Mnogi od njih su iskoristili Siriju kao odskočnu dasku za odlazak u treće zemlje, većinom arapske. Libija je na primjer prihvatila nekoliko tisuća inžinjera, liječnika i bolničara, znanstvenika i profesora. Arapski emirati iz Persijskoga zaljeva su pak bili glavna destinacija iračkih poslovnih ljudi. Taj odlijev mozgova je oskatio sam Irak.  

Drugi, puno masovniji val je pokrenut sa iračkim sektaškim sukobima 2006. kada su izbjeglice bukvalno spašavale svoje živote. Ti su većinom pritizali bez ičega i teško su opteretili nepripremljene sirisjke domaćine. Ne samo što ovi nisu raspolagali sa materijalnom infratrukturom za njihov prihvat, niti su imali financijska sredstva za to, već su pogoršali ekonomske nedaće samih Sirijaca. Prema zvaničnom sirijskom izvještaju iz 2007. - osnovni troškovi života su porasli za 30 odsto, cijene iznajmljenih stanova za 140 odsto, a potrošnja vode za 20 odsto.

Pokušavajući zaustaviti dodatni priliv izbjeglica, Sirija je u oktobru uvela vize (Jordan je to učinio dvije godine ranije). No ispostavilo se kako je nemoguće kontrolirati 605-km dugu iračku granicu, tako da su izbjeglice koje nisu mogle legalno uči u zemlju to nastavili činiti ilegalno. Tada su Amerikanci i njihovi irački saveznici počeli tvrditi da postoji i povratna infiltracija iz Sirije. Navodno su se tim kanalom u Irak ubacivali teroristi Al-Kaede i elementi razvlaščenoga BAAS-a, Tek su godinmu dana kasnije na tu granicu poslali svoja pojačanja i vojnike Malikijeve vlade.


  2. DIO:

Druženja u Damasku

25-29/03/2003 - Na aerodromu u Damasku dočekao nas je Hani Madani. Sada je tehnički direktor ovdašnjeg predstavništva švedskoga Erikssona. Kao njegovi i Marijini gosti proveli smo slijedeće dane u njihovu društvu.

Njihov vjenčani kum, Mehdi Dahlala, i njegova Ružica, bili su praktično svakoga dana s nama. Mehdi nas je vodio u razgledanje Golanske visoravni, dakako samo sirijskoga dijela. U ekskluzivnom restoranu Nobala, na damaskom velesajmu, priredio nam je oproštajnu večeru. Ružica je odigrala važnu ulogu u našim istraživanjima damaskih sukova

Posjetili smo Mehdija u njegovoj kancelariji odakle upravlja dnevnikom „Al-Baas". Puna je portreta Asadovih, što se valjda očekuje od visokog partijskog funkcionera. Prije nego što je postavljen na ovu dužnost bio je predsjednikov savjetnik i, kako mi Hani reče, pisac njegovih govora. Inače je relaksirani i vickast čovjek, slobodan u govoru. Na neka od mojih provokativnih pitanja, a proveli smo dosta vremena zajedno, odgovarao je s doskočicama; na druga - ozbiljno. Ne bih rekao da je dogmatik. Hani, koji se sam ne bavi politikom, tvrdi kako je Mehdi uvjereni socijaldemokrata. Član je baasističke stranke još iz srednjoškolskih dana. Stranka, čiji su osnovači bili kršćani, suniti. alauti i druzi - je sekularna. Mehdi je porijeklom iz sunitske oblasti Huran i izdanak je klerikalne obitelji. Živi skromno, u stanu što mu je dodijeljen kao partijskom kadru, u velikom i ružnom stambenom bloku. Prema Hanijevu kazivanju - izuzetno je pošten. U svom listu vodi kampanju protiv korupcije, što je i Bašarova šlager-tema. Imao je pik na bivšeg premijera, koji je smijenjen zbog pronevjera (pa je izvršio samoubojstvo), a ni sadašnjem ne dozvoljava opuštanje. Jasno mi je stavio do znanja da nema visoko mišljenje ni o nekim ministrima privrednih resora. Ni jedan od njih ne pripada BAAS-u. Pitao sam ga da li ih drže zbog dekoracije, a on je odgovorio evazivno - "ako si ti tako odlučio".

damask_1.jpg

Pomalo me je iznenadilo njegovo uvjerenje da Amerikanci neće napasti Siriju, uprkos agresivnim izjavama emitiranim iz Washingtona. No Mehdi se slaže kako će Sirija, poslije pada Iraka, biti izložena pojačanom američkim pritiscima. Našla se je doista u neugodnom okruženju. Upravo se očekuje posjeta američkoga državnoga sekretara Powella, koja bi mogla ponešto razjasniti.

Mehdi mi je pomogao locirati Mahmuda El-Haldija, mojega starog palestinskog poznanika. Prije dvadeset i nešto godina bio je predstavnikom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Damasku i to je ostao do danas! Sedamdesetih smo se često susretali u Damasku i u SFRJ. Bio je jedan od osnivača Fataha. Pomogao mi je tada bolje shvatiti unutrašnje međupalestinske odnose, a dosta mi je pričao i o Siriji. Znao sam ponešto o njegovoj obitelji (rođen je u Haifi; ima petoro đece; najmlađi mu je sin od rođenja imao problema s vidom), a i on o mojoj. Obojici nam je bilo drago što smo se poslije dugoga prekida ponovo pronašli. Naravno, obojica smo ostarjeli.

Imali smo puno toga ispričati jedan drugomu. Između ostaloga, komentirali smo vlastite situacije nekada i sada. Nekada je SFRJ pružala podršku Palestincima, među ostalim i njemu, da se vrate u svoju zemlju. Oni se još uvijek bore za to pravo. U  međuvremenu je zemlja koja se zvala SFRJ nestala. Mahmud kaže da je osobno teško doživio taj raspad. Navodno se pokušavao raspitivati o mojoj sudbini, pa mi je čak slao poruke u Zagreb. Nikada nisu stigle do mene. 

 I on misli kako će sada Sirija biti izložena pojačanom pritisku Amerikanaca i Izraelaca. No istovremeno se nada kako će Izrael, pošto se Amerikanci upravo vojno utvrđuju u Iraku, izgubiti nešto od svoje strateške vrijednosti za SAD. To bi mogla biti šansa za Palestince. Mahmud Abas, novi premijer Palestinske uprave - bi je mogao iskoristiti.     

Glavni grad Sirije

umayyad_mosque.jpg

Pošteno smo odradili našu turističku zadaću. Obišli smo sve najvažnije. Grad je naravno oblijepljen portretima Asadovih. Vise skoro u svakoj radnji. Ni autobusi ni taksiji nisu pošteđeni.    

Umajadska džamija svakako zaslužuje svoju svjetsku reputaciju. Tu je u davna vremena postojao hram posvećen jednom od pre-aramejskih bogova, zatim su Rimljani podigli bogomolju Jupiteru, pa križari svoju crkvu, više puta dograđivanu i pregrađivanu, koja je na kraju pretvorena u sadašnju džamiju. Iako je raniji kršćanski objekat znatno proširen, osnovna normanska struktura stare crkve se još raspoznaje. Pridodato je ogromno unutrašnje dvorište i izgrađena su tri minareta.  

Unutar glavne sale nalazi se pravougaoni mauzolej u kojem se čuva glava , po kojem sam dobio ime. Tijelo je nekada odnesno u Konstantinoplj. Sv. Ivan je prema islamskom vjerovanju jedan od brojnih proroka što su prethodili Muhamedu. Hani nas je slikao ispred mauzoleja.

st_john_of_damascus.jpg

Ne znam da li je tako svakoga dana, ali je ogroman prostor džamije bio prekrcan posjetiteljima. Svaki je pojedinac nosio svoju obuću u rukama. Čitave obitelji su se izležavale na tepisima u unutrašnjim prostorijama, ili logorovale u dvorištu. Djeca su slobodno trčkarala okolo.     

U neposrednoj blizini džamije nalazi se Saladinov grob, odnosno  turbe. Jako skromno, ali jako posjećeno mjesto. Kažu da je general Allenby, pri kraju Prvog svjetskog rata, kada je Damask pao u britanske ruke, došao obići grob. Navodno je stavio nogu na njegovu prvu stepenicu i rekao "Vratili smo se Saladine!" Kreten se kao osvečivao za davno izbacivanje križara iz Levanta. To me je podsjetilo na jednog svježijeg ali opasnijeg kretena - Busha, koji je također nedavno poveo svoj "križarski rat" u sirijskom susjedstvu.     

U istom smo prijepodnevu obišli palaču Azem paše, koji je bio otomanski guverner Sirije u XVIII. stoljeću. Bio je omražen od arapskoga stanovništva Damaska. Sada je tu smješten etnografski muzej, puno bogatiji nego alepski.

Usput smo ušli u podzemnu crkvu Sv. Ananaisa, za koju Hani tvrdi kako je najstarija na svijetu. Ananais je bio suvremenik Sv. Pavla. Iz prospekta što su nam ga dali - nije jasno kada je originalna crkva građena. Sada je pod kontrolom franjevaca.

Nacionalni muzej smo razgledali dan kasnije u pratnji Marije i Ružice. Nismo mogli zaobići neveliku ugaritsku plaketu u koju je urezan tekst ispisan navodno najstarijim fonetskim alfabetom (doduše, i Libanonci tvrde da „najstariji" fonetski tekst potječe iz Biblosa, a Kinezi su nedavno iskopali neki kamen sa znakovima koji bi mogli biti još stariji). Ugarit je bio grad na mediteranskoj obali.

Posebno smo se zadržali u sinagogi koju su još Francuzi cijelu izmjestili iz njezine originalne lokacije, negdje na iračkoj granici, u ovaj muzej. Građena je u III stoljeću, kada je čitav Bliski istok bio pod kontrolom Rimljana. Unutrašnjost joj je oslikana freskama, koje ilustriraju mitove iz Staroga zavjeta. Po tomu je izgleda jedinstvena, jer Hebrejii u pravilu nisu oslikavali svoje hramove. Freske su dobro očuvane. Dominira tamno crvena boja. Manje je zanimljiva grobnica iz Palmire, koja je izložena u neposrednom susjedstvu. Puno više smo ih viđeli 1991-ve u samoj Palmiri.       

Muvajući se Damaskom nisam zapazio prisutnost iračkih izbjeglica. Broj im raste iz dana u dan. Stižu preko iračko-sirijske pustinje svim mogućim prijevoznim sredstvima, čitave obitelji sa svim stvarima koje su mogli ponijeti i za koje misle da bi im mogle biti od koristi, možda unovčiti. Irački novac koji su sa sobom nosili boljestojeći i koji se u prvim danima anglo-američke agresije još mogao nekako mijenjati, postao je bezvrijedan. Navodno su se na ovdašnjem tržištu pojavili neki irački proizvodi. U bazaru se, što osobno mogu potvrditi, jeftino nude prelijepi irački tepisi i ćilimi. No same Iračane nisam bio u stanju raspoznati. Rekoše mi da su vjerojatno zadržani u prihvatnim centrima negdje u unutrašnjosti.

Koliko sam shvatio, sirijske vlasti nisu ni pokušale blokirati masovni dolazak iračkih izbjeglica. Prvo, jer nisu bile u stanju kontrolirati onih 605 km zajedničke granice, a zatim iz ideoloških razloga. Naime, jedna je od premisa ideologije vladajuće BAAS stranke da su sve granice između arapskih država vještačke kolonijalne tvorevine i da su svi Arapi pripadnici istoga naroda.  

Golan

Mehdi nas je vozio u razgledanje dijela Golana koji je ostao pod sirijskom kontrolom. Dobar dio puta nas je pratila kiša, a u Kuneitri nas je sustigla prava tuča.

golan.jpg

Mehdi nas je odveo skoro do jordanske granice i jedne od pritoka Jarmuka. Nekada smo Maja i ja isti kraj obilazili s jordanske strane. Tada smo s jedne tamošnje planine mogli promatrati Tiberijsko jezero, ogroman prirodni vodeni rezervoar, zbog kojega se Izraelci tako grčevito drže dijela sirijskoga Golana. Okupiravši 1967 sirijski dio Visoravni koja vodom napaja jezero - opasali su ga sa svih strana. Ne žele vratiti tih okupiranih 1.300 kvadratnih kilometara, što je glavna prepreka sređivanju odnosa između dvije države. One su tehnički još uvijek u ratu, koji je zamrznut primirjem kojega nadgeldaju snage UN. Bili smo na samoj liniji razdvajanja. Da je bilo bolja vidljivost - mogli smo s one strane demilitariziranog pojasa promatrati izraelske karaule.    

Otišli smo iz Damaska kako je bilo planirano. No bilo bi lijepo vratiti se. A sa Madanijevima ćemo se sigurno ponovo družiti u Hrvatskoj, a možda nam svrate u Kairo.


1. DIO:

Zagrebačke ljubavi

22-25/04/2003 -Trebalo nam je svega sat i pol leta Syrian Arab Airways-om od Kaira do Damaska. Dočekala nas je Marija Madani u nedavno dovršenom modernom aerodromu. S Madanijima smo se Maja i ja sprijateljili u Kairu, gdje je Hani bio jedan od direktora u lokalnom predstavništvu Ericssona. Studirao je i diplomirao na Elektrotehinčkom fakultetu u Zagrebu, gdje se upoznao i oženio sa Marijom, rođenom Zagrepčankom. Radio je u Tesli, odakle su ga regrutirali Šveđani. Sada je predstavnik Ericssona u Damasku. Sin Amir mu radi u predstavništvu iste firme u Džedi, u Saudijskoj Arabiji, a mlađi sin, Samir, još uvijek studira u Stokholmu. Hanijeva obitelj inače potječe iz Medine, gdje mu je prađeda bio upravnikom grada. Zajedno sa šerifom od Meke, Huseinom, završio je u političkom egzilu u Jordanu, gdje se rodio Hanijev otac. Hani je škole polazio u Amanu i Damasku, i sa sinovima je nosilac i jordanskih i sirijskih putnih isprava. Sinovi su mu se rodili u Zagrebu, pa imaju i hrvatsko državljanstvo. Svi zajedno su i švedski državljani. 

Vjenčani kum i prijatelj Madanijevih, Dr. Mehdi Dahlala, rođeni Sirijac, diplomirao je, magistrirao i doktorirao Ekonomiju u Zagrebu, gdje se oženio sa Ružicom. I s njima ćemo se ovih dana družiti. Sada je glavni urednik dnevnika Al-Baas, glasila ovdašnje vladajuće stranke. S Marijom je na aerodrom poslao službenika Protokola, koji je za nas posvršavao granične formalnosti. Stavio nam je također na raspolaganje svoj mercedes, koji nas je, poslije kratkog zadržavanja, prebacio do Alepa na sjeveru Sirije.

Prema sjeveru

Pet sati vožnje dvosmjernom autostradom, koja nije postojala daleke 1991-ve kada smo tuda prolazili na putu za SFRJ. Usput - nebrojeni portreti Hafeza Al-Asada, pokojnoga predsjednika, njegova sina Bašara, aktualnoga šefa države, te starijega brata Basela, "mučenika", koji je bio pripreman za nasljednika, ali je poginuo u prometnoj nesreći. Taj je popularan u Siriji, pošto joj je jedini do sada pribavio olimpijsko zlato, preskačući na svom konju prepone. Najzanimljiviji su mi bile panoramski portreti obiteljskog uniformiranoga trojstva, s istovjetnim sunčanim naočalama, u čijim se staklima oslikava okolni krajolik. Politički neobavješteni turista bi mogao pomisliti kako je riječ o komercijalniom reklamama za ta očna pomagala.      

hafez_al_assad_panorama.jpg

Prošli smo i pored Hame, grada koji je negdje šezedestih sravnjen sa zemljom. To je odradio Hafezov brat,  Rifat, s njegovim specijalnim jedinicama. Par tisuća stanovnika tog mjesta je tada pobijeno. Bili su kažnjeni zbog podrške koju su pružili pobuni Muslimanske braće. Ovi su neposredno prije poubijali grupu kadeta Vojne akademije, od kojih je većina potjecala iz rodnog kraja Asadovih. Razoreni grad je 1991 još stajao pored puta kao opomena svim potencijalnim zavjerenicima. Sada je većina ruševina nestala, iako je ostalo još nekih tragova. Rifat se međutim razišao sa bratom i sada živi u političom egzilu u Parizu, odakle povremeno odašilje političke deklaracije protiv svoga nećaka Bašara.           

 Te smo 1991 ostali "dužni" Alepu (arapski: Halab).  Za njega smo tada bili izdvojili svega noć i jedno prijepodne. Jedva smo stigli razgledati čuvenu Saladinovu citadelu i prošetati gradskim sukovima. Sa svojih 11 i nešto kilometara najduži su pokriveni bazari u svijetu. Ako igdje postoji nešto što podsjeća  na 1001 noć iz naših maštanja - onda je to mjesto. Zbog toga smo se vratili. U hotelu Beit Wakil, kojega nam je preporučila jedna poznanica, dobrodošlicu nam je zaželio Muhamed Arfan, još jedan kum Madanijevih i zagrebački đak, inače inžinjer strojarstva, također oženjen sa Zagrepčankom. Hanijeve kumske veze i logistika funkcioniraju besprijekorno. U holu hotela, iznad recepcionara - velika fotografija predsjednika Bašara u društvu s vlasnikom.

Hotel je inače smješten u adaptiranom dvokatnom konaku, koji je sačuvao sve karakteristike srednjovjekovne rezidencije. Građen je kao tvrđava, s debelim kamenim zidovima i s prozorima okrenutim prema unutrašnjem kvadratnom dvorištu. Ono je sada pokriveno i služi kao restoran. Stolovi su razmješteni oko centralne fontane, koja se je nekada napajala iz vlastita bunara. Slijedećih smo dana otkrili da u gradu postoji još nekoliko slično adaptiranih objekata i restorana. U svima se služi rafinirana sirijska hrana.

alep.jpg

U Alepu, razgedajući malo i njegovu okolinu, ostali smo praktično tri  dana i tri noći. Grad se hvali urbanom tradicijom starom 5.000 godina. Drugi je po veličini poslije Damaska i sjedište je istoimenog guvernorata. Stanovništvo mu je mješovito. Naravno, najviše je Arapa - sunita, šijta i kršćana raznih denominacija, o čemu svjedoče mnogobrojne džamije i crkve. Najveća je umajadska džamija. Kažu da u gradu ima oko četrdeset crkava. Postoji i jedna sinagoga. Od kada su se skoro svi ovdašnji Židovi iselili otvara se samo u nekim posebnim prilikama.   

Muhamed nas je poveo u impozantnu citadelu. Tu nam je profesionalni vodič objasnio kako su se na tom lokalitetu smijenjivale razne civilizacije, dinastije  i države, od Hitita, preko Asiraca, Persijanaca, Armenaca, Seleusida (po voskovođi Aleksandra Makedonskoga, koji je poslije njegove smrti samostalno vladao ovim oblastima),  Rimljana i Bizantinaca, do arapskih valadara raznih dinastija, Mongola, egipatskih Mameluka, Osmanlija, do Francuza. Sam je Saladin, u čije je vrijeme tvrđava izgrađena, bio Kurd,  navodno rođen u Tikritu, u Iraku, kao i Sadam Husein.

S Muhamedom ali i bez njega obilazili smo labirinte bazara. Divili smo se izloženim proizvodima prirode i ljudskog rada. Ovđe još uvijek žive zanati koji su više manje iskorijenjeni u Europi. Uglavnom su grupirani po ulicama, što je praksa svuda po Bliskom istoku. Uvijek sam se pitao kako ti silni trgovci, koji  često jedan uz drugoga nude istu vrstu robe, uopće mogu nešto zaraditi. Među gomilom koja se tiska po sukovima - puno zabrađenih žena, neke potpuno pokrivene crnim velom, zvao sam ih pingvinima, druge su pribadačom pričrvrstile veo ispod nosa, a treće su samo sakrile kosu.  

U poslovnom dijelu grada ima dosta natpisa na armenskom jeziku; na moje iznenađenje i na ruskom. Kažu mi da je puno Sirijaca studiralo u Sovjetskom savezu i tamo se poženilo. 

Naravno, obišli smo i muzej u kojem su izloženi artifakti raznih iskopavanja. Većina tih arheoloških nalazišta je locirana na karavanskim putovima što su nekada vodili od Antiohije (današnjega Hataja u Turskoj) na Mediteranu, preko Alepa, prema Mesopotamiji i Persijskom zaljevu. Osobito su impresivne bazaltne skulpture iz Ain Dare. Postavka je uglavnom dobro uređena i prezentirana. Izuzetak je galerija modernog sirijskog slikarstva u kojoj je, uz sasvim korektne likovne radove, izložen kič najgore vrste.

Ranije smo naletjeli na etnografski muzej u kojem se izlože tradicionalna ođeća ovoga dijela Orijenta, zatim namještaj, te razna oruđa i oružja. Meni manje zanimljivo, ali u lijepom starom arapskom konaku s prostranim unutrašnjim dvorištem.

Alepska druženja

Bili smo pozvani na večeru kod Muhameda, te smo tako upoznali njegovu suprugu Nevenku. Žive u obiteljskoj zgradi u novijem i ružnijem kvartu, takoreći u poslovnom centru grada. Kuću je sagradio Muhamedov otac, koji je bio prvi sirijski filmski režiser. Muhamed i Nena imaju dvoje đece. Odrasli sin sada radi u Zagrebu za jednog uspješnog sirijskog biznismena, njihovog bivšeg studentskog kolegu, koji je dobio hrvatsko državljanstvo, i kćerku, koja je zaposlena u lokalnim novinama. Bili su simpatični. Boraveći u njihovu domu stekli smo izvjestan uvid u ambijent u kojem živi ovdašnja srednja klasa. 

alep_syria.jpg

 Zanimljiv je bio i naš susret s Georges Antakijem. Preporučili su nam ga kairski prijatelji i najavili naš dolazak. Očito je alepska znamenitost.  Posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj palači u starijem dijelu  grada. Poslao je po nas šofera u automobilu registriranom  "CC", konzularni kor. Georges je nečiji počasni konzul. Vrata palače nam je otvorio uniformirani sluga. Primio nas je u jednom od svojih otmjenih salona, s venecijanskim ogledalima, talijanskim slikama iz Ottocenta, i ponudio s Veuve Clicot  šampanjcem. Koliko sam shvatio - riječ je o staroj alepskoj kršćanskoj obitelji, kojoj je dobro išlo unazad nekoliko generacija. 86-godišnji otac mu još uvijek vodi obiteljske poslove (tekstil?), dok on i njegov brat, kako sam kaže, uglavnom troše. Nekada su imali kuće i u Kairu, gdje su provodili zime.

Georgesa zanima umjetnost. Upravo priprema izložbu ođeće iz XIX stoljeća u Rimu. Prethodno je bila u Istambulu. Ta je stara garderoba inače obiteljsko vlasništvo. No Georges u svojoj kolekciji skulptura, mozaika i keramike ima prave muzejske primjerke. U visoko ograđenom dvorištu drži, pored mnogo čega - nadgrobni spomenik iz Palmire i bizantinski mozaik. Pokazao nam je kataloge u kojima su neki njegovi artifakti reproducirani. Ti bi katalozi mogli navesti lopove, boji se, da ga opljačkaju ako ikada dođe do "oslobađanja" Sirije, kao što se sada dogodilo s Irakom.                

Sveti Simeon

Na nekih šeztdesetak kilometara od Alepa nalazi se ruševina impozantne bizantinske crkve Svetog Simeona iz V stoljeća. Smještena je na vrhu brda koje dominira plodnom ravnicom što se pruža sve do nedaleke turske granice. Nekada je crkva bila okružena gradom, koji je napušten poslije jednog od mnogobrojnih zemljotresa što periodično pogađaju ovaj kraj. Krajolikom dominiraju maslinjaci, a masline su glavni proizvod ovdašnjih seljaka. Poslije Turske, Sirija je najznčajniji izvoznik maslino