Može li se uopće govoriti o zdravstvenom odgoju bez da se govori o vjeronauku? Kako je moguće da isti klinac u istom danu u istoj ustanovi uči da je homoseksualnost jedna od seksualnih orijentacija bez psihopatoloških obilježja, da bi zatim bio "podučavan" da je to bolest koju treba psihodijagnostički obraditi?

Da me netko pita: "Jesi li za Zdravstveni odgoj?", a ja imam samo petnaest sekundi za odgovor, rekla bih bez sumnje - DA. Samo što taj "da" nije bez ograde, onako punokrvan i čist, ne dolazi sa sjajem u očima i entuzijazmom u glasu. Naravno da ne mogu biti protiv jer bi to značilo da mislim da homoseksualnost nije normalna varijanta ljudske seksualnosti, da masturbacija nije prirodni početak seksualnog života i da je kontracepcija čak početni stupanj abortusa. Naravno da ne mogu biti protiv na toj najosnovnijoj razini, protiv onoga što se za sada čini da ZO jest.  Ali taj "da" me tako neodoljivo podsjeća na klasično emocionalno stanje prije velikih političkih izbora kada je glasovanje više izraz negodovanja protiv jednih, nego stvarne podrške drugima. Tako neodoljivo podsjeća i tako neopisivo rastužuje.

Kako je moguće da se država toliko poziva na znanstvenost kada je riječ o ZO-u, da se ističe da su to znanstvene istine kojima je mjesto u nastavnom sadržaju, a u slučaju vjeronauka pušta se predmet u kojem se obrađuje sve samo ne znanstveni sadržaji, i čiji cilj nije informirati i obrazovati nego indoktrinirati?

Ono što stvarno mislim kada malo produbimo stvar i ako imam više od 15 sekundi za odgovor je da ZO (u onom, nekima spornom, djelu) nije ništa više od "preko noći" sastavljenih naputaka za tolerantnije (tolerantnije?) stavove i djelovanje na koje je pečat stavila osoba kojoj nije istinski do tolerantnijeg, ispravnijeg društva i tolerantnijih, ispravnijih pojedinaca. ZO je samorazumljiva nužnost koju je ministar bez stvarnog sluha za obrazovanje pretvorio u osobni i Vladin uspjeh, u veliko postignuće. Zdravstvenim se odgojem "oni" svima "nama" rugaju.

Da ne ostane sve samo na optužbama i pesimizmu, jer nije u redu za nekoga reći da ima "krive" motive bez argumenata, pokušat ću objasniti zašto mislim da i za vladajuću garnituru političara (načula sam, lijevo-liberalne provenijencije?) ima toliko puno bitnijih stvari od toga da u budućnosti ima puno više djece koja se ne "rađa" sa alergijom na različitost, koju se kulturološki re-uvjetuje.

Stvari su ovakve: zdravstveni će odgoj biti u školama u kojima već postoji vjeronauk. Pitanje vjeronauka u školama nikada se nije ozbiljno otvorilo, a ovo malo medijskog prostora koji je ta tema zakupila rezultat je aktivističkih napora raznih udruga i inicijativa koje okupljaju ljude ireligioznog svjetonazora.

Kada se počelo govoriti o ZO-u, ireligiozne su osobe, uglavnom smatrale - a to znam pouzdano- da vjeronauk ne smije biti argument za ZO, jer da će to "ugroziti" taj isti ZO. Anticipirali su, naime, argument suprotne strane i smatrali da bi u slučaju potezanja vjeronauka Nepomireni i istomišljenici odmah rekli: "Vi biste o vjeronauku? Samo dajte, vjeronauk je i onako izborni predmet. Sve što mi tražimo je da ZO ne bude obavezan."

ZO je, dakle, bio ultimativni cilj, kojem je makijavelistički podređeno sve, nije bitno na koji je način uveden, jesu li ili nisu nastavnici pripremani, nije bitno što u tim istim školama postoji predmet koji je prirodan protuargument samom zdravstvenom odgoju. Predmet koji je Jovanovićevoj pumpi za rejting takva kontra da ZO "pod istim krovom" sa vjeronaukom može izazvati samo provalu gorkog smijeha ili bijesa kod iole svjesne osobe, a pljesak samo kod onih koji se ili umiju ili žele zavaravati.

Da baš moram birati između toga da se uvede ZO uz vjeronauk, ili da se izbaci vjeronauk bez da se uvede ZO, moj bi stav bio da je druga opcija bolja

Zbilja, kako je moguće govoriti o ZO-u bez da se govori o vjeronauku? Kako je moguće da isti klinac u istom danu (hipotetski) i u istoj ustanovi uči da je homoseksualnost jedna od seksualnih orijentacija bez psihopatoloških obilježja, da bi zatim bio "podučavan" da je to bolest koja se treba psihodijagnostički obraditi? Kako je moguće da se država toliko poziva na znanstvenost kada je riječ o ZO-u, da se ističe da su to znanstvene istine kojima je mjesto u nastavnom sadržaju, a u slučaju vjeronauka pušta se predmet u kojem se obrađuje sve samo ne znanstveni sadržaji, i čiji cilj nije informirati i obrazovati nego indoktrinirati? Kako je moguće da ta ista vlada koja se diči nečime što je samorazumljiva nužnost, a ne postignuće, (pogotovo s obzirom na dio političkog spektra kojem, kažu, pripadaju) uštrcava goleme novce (još i veće u 2013, po njihovoj odluci)  u instituciju koja je u neraskidivoj vezi s onima koji vjerske dogme nameću kao činjenice, a da pritom ne vidi vlastito licemjerstvo?

Utjecaj religijski uvjetovanog odgoja i "obrazovanja" koje ponekad, a u kombinaciji s individualnim karakternim specifičnostima čini indoktrinaciju mogućom, jako je bitna, ali uglavnom zanemarena tema koja zaslužuje detaljnu, višestruku obradu. Jedina "indoktrinacija" o kojoj se govori, o kojoj govore protivnici ZO-a je "usađivanje"  u djetetovu svijest onoga što je znanost odavno učinila neupitnim. Onoga o čemu se sa klerom ne bi trebalo ni raspravljati, na isti način na koji bi se trebalo reagirati ako netko u 2013. godini kaže da je evolucija "jedna od hipoteza" (list Vijenac, siječanj 2013, članak Imamo li pravo na blasfemiju?)

digitalgrace.jpg digitalgrace.jpg

Vjerujem da društvo u jednom (jednom!) smislu uistinu ide naprijed, i da će za deset godina biti manje onih koji će biti u stanju reći "ne zamaraj svoju lijepu glavicu ekonomskim pitanjima" ili koji će homoseksualnost u raspravi izjednačiti sa pedofilijom. To je prirodni proces koji ZO, po meni, neće ni usporiti ni ubrzati  ili barem ne u značajnijom mjeri. Ono što bi ga definitivno više ubrzalo je odluka o tome da se nastava vjeronauka prebaci samo i jedino u crkve.  Ovo govorim sa pozicije ateistkinje koja poštuje vjeru kao nečiji privatni, unutarnji osjećaj, ali ne poštuje čitav niz štetnih naslaga koje sa tim osjećajem nerijetko čine cjelinu.

Da je aktualna vlast pokazala karakter i, u skladu s deklarativnim svjetonazorskim postavkama, rekla NE vjeronauku u školama, značilo bi to da su precizno definirali prostor školstva kao prostor znanstvenosti, a ne religioznosti

Zato, da imam više od 15 sekundi za odgovor, i da baš moram birati između toga da se uvede ZO uz vjeronauk, ili da se izbaci vjeronauk bez da se uvede ZO, moj bi stav bio da je druga opcija bolja.  Kada se u psihologiji u srednjim školama obrađuju psihički poremećaji i govori o dijagnostičkim kriterijima, tu bi se sasvim lijepo priča mogla zaokružiti ubacivanjem homoseksualnosti, koja od 1973. zadovoljava kriterije normalnosti. To je, naravno, samo jedan primjer, stručnjaci bi znali kako ukomponirati ciljani sadržaj u postojeće predmete, a da se doimaju u skladu s cijelinom. Ne kažem da nije potrebno da ZO bude zaseban predmet nego samo da mislim da vjeronauk više "odmaže" nego što ZO "pomaže".

Gledam na to ovako: djeci koja dolaze iz (izrazito) religioznih obitelji neće puno značiti što će na nastavi čuti da se drukčije, u svim svojim pojavnostima, treba poštovati i tolerirati, da je bolest nešto što nema veze sa seksualnom orijentacijom. Što se tiče one djece koja takve stvari slušaju i u obitelji, za njih postoji realna šansa (kažem realna jer postoje i  brojni drugi faktori osim odgojnog) da im stvari o kojima će slušati na ZO-u i onako neće predstavljati ništa pretjerano novo, neće izvršiti utjecaj ni u jednom ni u drugom smjeru.

Da je aktualna vlast pokazala karakter i, u skladu s deklarativnim svjetonazorskim postavkama, rekla NE vjeronauku u školama, ne bi samo napokon "lupila šakom o stol" nego i poslala snažnu poruku. Značilo bi to da su precizno definirali prostor školstva kao prostor znanstvenosti, a ne religioznosti i da se religije prakticiraju i upijaju u samo za to namijenjenim ustanovama. S obzirom na to, Nepomireni i drugi zapravo imaju "pravo" kada pozivaju na sukob vjerskog i drugog svjetonazora, jer to im je "pravo" dano onda kad je taj vjerski svjetonazor odobren u školi.

Ovako je već s vjeronaukom "zapisano" da je i vjerskim dogmama mjesto u školama. Pravila igre definirana su puno prije nego što je ZO postao pitanje od državne važnosti. Pravila igre postavljena su još za vrijeme drugih vladajućih garnitura, ali od lijevo-liberalne se koalicije ipak nije očekivalo toliko izjava i poteza koji su učvrstili staru sigurnost crkvenjaka. Sigurnost u to da se oni zapravo mogu miješati u svjetovna pitanja. Do sada nisu imali tako bitan povod da pokažu u kojoj su mjeri dobili krila, ali zdravstveni je odgoj samo posljedica ulizivačkog, ili u najmanju ruku preopreznog odnosa svih vladajućih stranaka prema kleru i izostanka pravih prosekularnih napora i dosega. Zdravstveni je odgoj samo simptom, a opća je klinička slika puno nepovoljnija.


Kristina Olujić, autorica ovoga priloga, završava diplomski studij talijanskog jezika i komparativne književnosti, a završila je preddiplomski studij novinarstva . Sudjeluje u radu udruge Upset, na projektu Upset teatar koji kombinira znanost (sociološko istraživanje), umjetnost (gluma, pisanje) i svojevrsni aktivizam (inkluziju stigmatiziranih pojedinaca u kazališne predstave, u kojima sudjeluju i diskriminirani i nediskriminirani). Posebno joj je blizak prosekularni aktivizam jer ne misli da je u svojoj srži radikalan i antiteistički i smatra da bi korigirao i mnoge druge aspekte stvarnosti koji su na ovaj ili onaj način sa time povezani. Od stvari koje joj bude intelektualnu znatiželju ističe psihologiju i psihoterapiju, književnost,  kazalište, filozofiju, strane jezike. (op. ur.)

 

Ključne riječi: vjeronauk, zdravstveni odgoj
<
Vezane vijesti