H-Alter
2mondrian.jpgDio, ako ne i većina, problema današnjice proizlazi iz mistificiranja ratia te potiskivanja svih drugih pokušaja dohvaćanja svijeta, pjesničkih, religijskih, intuitivnih. Oni su pervertirali u svoje suprotnosti koje kao odgovor često izazivaju još više ratia, umjesto pronalaženja "prave mjere" i njegovanja suživota s iracionalnim (na)ličjem.

Pitanje što je čovjek, koji je njegov položaj i narav u svijetu najstarije je (filozofsko) pitanje. Pokušaj definiranja ljudske prirode nije dao jednoznačan odgovor. Od orfičkog učenja o mističnoj podvojenosti duše i tijela, koje je u horizmu Platonove misli dobilo svoju klasičnu filozofsku artikulaciju, preko skolastičke filozofsko-teološke tradicije, pa sve do Descartesa koji stoji na početku moderne filozofije, u kontinuitetu nalazimo izraženi dualizam duše i tijela. U novovjekovlju ratio i njemu pripadno razumijevanje čovjeka kao skupa izračunljivih danosti preuzima primat te Distopijsku se budućnost, na tragu kulturnog pesimizma, može zamišljati kao veliku igraonicu u kojoj odrasli "um" servisira što djecu, što kućne ljubimcedoseže vrhunac u današnjem tehno-znanstvenom pokušaju raščaravanja svijeta.

Društvo je sekularno, tržišne brojke "vedre i oblače", prava su općeljudska, tjelesnost se robotizira, ukratko rečeno: Zapad je dobio što je htio. No, iako je ratio prevladao, čovjek se nije riješio onog "iracionalnog" te njihova borba stoji u dijalektičkom temelju (i) naše epohe. U tom smislu može se, pojednostavljeno rečeno, ustvrditi da se "iracionalno" koje je na Zapadu potisnuto, vraća poput bumeranga: i kao rastakajući element unutar njega samoga, i u sukobu s Drugima čije motive ne može prepoznati pa ni na njih adekvatno odgovoriti. Na tom tragu možemo tumačiti tri odvojena, a dubinski ipak povezana procesa, u čiji smo kovitlac uhvaćeni u novije vrijeme.

Prvi je iz našeg "dvorišta", a odnosi se na politički uzlet Mosta. Naime, kao što je svima već (pre)dobro poznato, lutajući glasovi nezadovoljnika na ovim su se izborima ujedinili i poklonili povjerenje novooformljenoj trećoj opciji Mostu. Navedeno je ostavilo "kratkih rukava" prethodna hit-rješenja ORaH i Živi zid, pa se postavlja pitanje čime ih je Most uspio nadmašiti. Odgovor je vrlo jednostavan: baš ničime, odnosno time što su previše kratko postojali da bi se na ikakav način mogli jasno profilirati, ali i kompromitirati.

Ivan Lovrinović, reformator razvijene intuicije (T. Pavlek, Hina)<br>
Ivan Lovrinović, reformator razvijene intuicije (T. Pavlek, Hina)

Jedino što su "njihovi" birači htjeli jest promjena, novi početak, čisti start, "ljubav na prvi pogled" koja će preispisati sva dotadašnja razočaranja. Njihov je izbor u bitnome bio iracionalan jer su "kemiju" koju su doživjeli s Mostom (pre)cijenili u odnosu na sve "sigurnije" opcije s kojima su bili u kakvom-takvom suživotu prethodnih godina. Biračka zaljubljenost prepoznata je i uzvraćena ekvivalentnim diskursom. Ivan Lovrinović, ekonomski stručnjak Mosta, u jednom je intervjuu na pitanje kako može surađivati s ljudima od kojih većini ne zna ni ime rekao da čovjek ima i intuiciju. Božo Petrov opetovano ponavlja da ima povjerenja u svoje suradnike, a hrvatska ga javnost prepoznaje kao prvenstveno poštenog čovjeka, što je na ponos i diku njegovim roditeljima, ali ne govori ništa niti o jednoj kompetenciji koja je nužna za vođenje države. Naime, poštenje je tek preduvjet, ne samo bavljenja javnim poslom, nego i "izlaska" u svijet te "ulaska" u bilo kakve međuljudske odnose. Kada bi ono jedino bilo dovoljno, onda bismo mogli postaviti primjerice opernu pjevačicu kao ministra financija jer ona sigurno ne bi "maznula" ni kunu. Ono što je u primjeru Mosta zanimljivo jest pomak prema iracionalnome, i kao razlog zbog kojeg su birani i kao njihov kohezivni element, a, s druge strane, činjenica da oni baš od toga pokušavaju pobjeći isključivim inzistiranjem na racionalnome: "tehničkoj" vladi stručnjaka, ekonomskim reformama i nijekanju Svijet učvršćen u ratiu potpuno je "podjetinjio", odnosno počeo "puštati" iznutra, što je drugi proces u kojem je vidljiva borba između racionalnog i iracionalnog principamogućnosti bilo kakvih "iracionalnijih" svjetonazorskih podjela.

Dominacija tehno-znanstvenog pristupa svijetu sazdana na baconovskom razumijevanju znanja kao moći dovela je do toga da je danas ekonomska računica, u smislu (ne)isplativosti, glavni argument prilikom donošenja ikakve odluke. S druge strane, svijet učvršćen u ratiu potpuno je "podjetinjio", odnosno počeo "puštati" iznutra, što je drugi proces u kojem je vidljiva borba između racionalnog i iracionalnog principa. Naime, riječ je o pedocentrizmu koji određuje shvaćanje moderne zapadnjačke obitelji gdje djeca "uvjetuju" roditelje koji oko njih titraju udovoljavajući raznoraznim željama i potrebama, dok paralelno njihovo "nezagađeno" mišljenje i pogled na svijet počinju konkurirati "odraslome", a mnogi ga čak i smatraju superiornim. Dobru ilustraciju navedenoga pruža nedavna predstava Matije Ferlina Mi smo kraljevi, a ne ljudi koja ukazuje na važnost nesputanosti dječjeg jezika koji je blizak pjesničkome. Proces "tepave iracionalizacije" možemo povezati s Marquardovim novovjekovnim teodicejskim opravdanjem zla u svijetu koje se očituje u tome da se znatiželja počinje shvaćati kao znanstvena vrlina, genijalnost se povezuje s moći osjetilnosti, a ludilo s umjetničkom nadarenošću. Na tom tragu, primjetljivo je da smo u medijima obasuti pričama o super-djeci fotografima ili slikarima koja "uzdržavaju" roditelje zarađujući enormne svote novca svojim talentom, što je zanimljivo ironizirao Sorentino u Oskarom nagrađenom filmu Velika ljepota.

mondrian.png

U klasifikaciji djeteta kao umjetnika (namjerno) se previđa da umjetnost nije samo artefakt, već i sve ono što mu je prethodilo. Svako bi dijete s ravnalom u ruci i par bojica moglo nacrtati Mondrianove kvadrate, ali to ne znači da bi time postalo Mondrian te doprinijelo "lovu" na metafizički karakter univerzalnog realiteta. Primjera je nebrojeno, a distopijsku se budućnost, na tragu kulturnog pesimizma, može zamišljati kao veliku igraonicu u kojoj odrasli "um" servisira što djecu, što kućne ljubimce.

Treći je proces onaj u kojem borba nije samo dubinska, nego su njezine destruktivne posljedice evidentne, a riječ je o terorizmu. U tom se smislu primat razuma na Zapadu suprotstavlja uvjerenju da ne postoji racionalni red u svemiru, nego samo manifestacije Božje volje. Zapad, koji je sazdan na sekularizmu, gubi u srazu s radikalnim islamističkim terorističkim organizacijama čija je politika primarno teološka, zbog nerazumijevanja motivacije takvog načina djelovanja. Problem je višeslojan jer i Zapadna demokracija počiva na istom principu te je moderna teorija suverenosti nastala kao metafizička transformacija Boga. No, u zaboravu vlastite prošlosti i u sadašnjem "ratu ideja", kako ga neki autori nazivaju, prvo je "Iracionalno" koje je na Zapadu potisnuto, vraća poput bumeranga: i kao rastakajući element unutar njega samoga, i u sukobu s Drugima čije motive ne može prepoznati pa ni na njih adekvatno odgovoritinužno da netko uopće ima ideju. A čak i da je ima, kako objasniti "demokratskom" Zapadu, koji glorificira puki biološki život, da za ikoju ideju vrijedi umrijeti?

Kada bi postojalo jednostavno rješenje onda bismo, na tragu iznesenoga, mogli zaključiti da svi problemi nastaju iz skretanja prema iracionalnome te da jedino treba smisliti novu, malo precizniju, formulu da bi svijet (p)ostao divno mjesto "bratstva i jedinstva". No, situacija je upravo obrnuta. Dio, ako ne i većina, problema današnjice proizlazi iz mistificiranja ratia te potiskivanja i izrugivanja svih drugih pokušaja dohvaćanja svijeta, od pjesničkih, religijskih, intuitivnih, kako komu drago. Posljedično, oni su pervertirali u svoje suprotnosti koje kao odgovor često izazivaju još više ratia, umjesto pronalaženja "prave mjere" i njegovanja suživota s iracionalnim (na)ličjem. U tom smislu neodgovorenim ne ostaje samo pitanje je li čovjek u svojoj biti racionalno biće, nego do koje bi mjere uopće tomu trebao stremiti.

<
Vezane vijesti