Nemojmo stati samo na pakiranju čarapa. Ne dopustimo da nam promakne da je u svjetskim razmjerima hitno potrebna i drugačija vrsta solidarnosti, jer će inače doći trenutak kad će biti puno više onih kojima će trebati slati čarape nego onih koji će ih moći slati.

Zastanem jutros kod jedne zgrade u Maksimiru, na vidiku su mi tri plakata za skupljanje pomoći na različitim mjestima. U tjednu volontiranja, ispalo je, svi su bili spremni volontirati. Solidarnost je riječ koja zaslužuje biti na naslovnicama novina. Solidarnost je riječ koja je napokon dospjela na naslovnice novina. Možda je zato vrijeme spomenuti i ono što ne dospijeva na naslovnice, a traži našu solidarnost.

U južnoj su Kini ovih dana također stotine tisuća ljudi poplavljene, 37 poginulih, gotovo pola milijuna raseljenih. U Pakistanu i Afganistanu prošle je godine 180 ljudi poginulo u poplavama, godinu ranije stotinu tisuća Bangladežana ostalo je bez svojih domova, a u toj državi poplave svake godine odnose živote i ostavljaju neke od najsiromašnijih stanovnika planeta još siromašnijima. 2010. godine poplave u Pakistanu ostavile su iza sebe dvije tisuće mrtvih i 20 milijuna ugroženih.

U južnoj su Kini ovih dana također stotine tisuća ljudi poplavljene, 37 je ljudi poginulo, gotovo pola milijuna raseljeno. 

Ovih dana mnogi ljudi iz ove regije dijele fotografije medijima zanimljivih svjetskih celebrityja koji šalju poruke solidarnosti s BiH, Srbijom i Hrvatskom. Podijelih i ja dragog mi Manu Chaoa. Svi svjetski mediji prenijeli su tako slike igrača Real Madrida s transparentima podrške, Novaka Đokovića ili današnje igrača Barcelone.

Vidite koji je problem Pakistana i Bangladeša ili Bolivije u kojoj se otapaju ledenjaci i ostalih zaboravljenih zemalja. Ne znaju igrati nogomet i tenis, ne dospijevaju na naslovnice i ne izazivaju poplavu share-ova po Facebooku. U hrvatskim medijima katastrofe u tim zemljama dobiju po tri reda u eventualno najzabačenijim dijelovima novina.

Kad je itko od nas uplatio dva eura za poplavljene u Pakistanu i Bangladešu? Kad je hrvatska država poslala koji euro tamo? Nikad.

pakistan-un.jpg pakistan-un.jpg

Naravno, ne može se svakom i uvijek pomoći. To što nismo pomogli jednima, ali pomažemo drugima, ne umanjuje ni na koji način vrijednost te pomoći. Ali iskoristimo ovu priliku da razmislimo što je ono što mi sami činimo a tim zemljama - odmaže.

Nije svaka poplava i svaka slična katastrofa dokaz klimatskih promjena, ali mi zasigurno znamo da će se ti događaji pojavljivati sve češće što više stakleničkih plinova dospijeva u atmosferu. Nitko se više ne može praviti da to ne zna.

Nas je sad poplavilo, a i da nije bilo krađe pijeska, da su nasipi izdržali i voda kako došla tako prošla, to ne bi promijenilo stvar s klimom i činjenicu da je naša regija sve ranjivija i da su neke druge zemlje već davno puno ranjivije i od nas. To su obično još siromašnije zemlje, još siromašnije periferije. I redom zemlje u kojima ljudi nisu dovoljno sportski utrenirani da bi njihove riječi prenosile naslovnice, zemlje u kojima nema divne organizacije kao što je HGSS koja će izvlačiti iz vode sve do zadnje pčele i mačke, zemlje za koje mnogi ni ne znaju da postoje, ali ljudi tamo svejedno trebaju i kuću i čarape i sapun.

Možda mislite, Hrvatska je ionako premala, udio naših stakleničkih plinova u svjetskim razmjerima je mizeran. Ali sada ne govorimo jezikom financija, govorimo o solidarnosti, o etici. A na toj je razini sasvim nebitno koliko si malen zagađivač jer si i dalje onaj koji nanosi štetu.

Solidarnost s ovim zemljama znači ustati i pobuniti se odmah i što prije. Znači ustati i pobuniti se kada hrvatska vlada najavi gradnju termoelektrane na uvozni ugljen. Znači ne bacati u smeće svakih par mjeseci mobitel prije nego razmisliš otkud metali iz tog mobitela dolaze. Znači ustati i reći ne kada se promijeni zakon o šumama da bi se šuma, pluća svijeta, mogla srušiti radi golf terena. Znači ustati i reći ne kada Europska unija sprema trgovački dogovor sa SAD-om koji će onemogućiti svako pravo građanina na odlučivanje o tome što jede ili što se radi njegovom okolišu. Znači ustati i reći ne kad se uništavaju Hrvatske željeznice jer to znači više automobila na cestama i više emisija. Šire gledano, značilo bi zapravo ustati protiv sustava, ali možemo početi barem s pobunom protiv politika koje provodi naša Vlada, a koje pridonose uništavanju ekosustava a s njim i društvenog tkiva.

Možda mislite, Hrvatska je ionako premala, udio naših stakleničkih plinova u svjetskim razmjerima je mizeran. Ali sada ne govorimo jezikom financija, govorimo o solidarnosti, o etici. A na toj je razini sasvim nebitno koliko si malen zagađivač jer si i dalje onaj koji nanosi štetu. Mi možemo solidarno odbiti odbiti sudjelovati u ovoj igri u kojoj se ekosustavu ne dopušta da se održava. Mi možemo biti oni koji će solidarno reći "ne" prije nego poplava poplavi još neku zemlju. Nemojmo stati samo na pakiranju. Ne dopustimo da nam promakne da je u svjetskim razmjerima hitno potrebna ova vrsta solidarnosti, jer će inače doći trenutak kad će biti puno više onih kojima će trebati slati čarape nego onih koji će ga moći slati.

Ključne riječi: klimatske promjene, solidarnost, poplave
<
Vezane vijesti