Samuel Hungtington (Foto: Peter Lauth, Wikipedia)<br>Samuel Hungtington (Foto: Peter Lauth, Wikipedia)
Svako je društvo u sebi već dovoljno pripremljeno za sukob jer "sadrži unutar sebe ljude koji su spremni živjeti s drugima u odnosima međusobnog poštovanja i uzajamnosti, ali i one koji traže lagodu dominacije". Činjenica da terorizam predstavlja glavni sigurnosni problem muslimanskog svijeta, a ne Zapada, jasno takav stav potvrđuje.

Ljudska je psiha vrlo zagonetna pojava. Iako se čovjek voli hvaliti svojom racionalnošću, koja ga u teoriji uzdiže iznad svih ostalih oblika života na kugli zemaljskoj, često ima tendenciju odreći je se kako bi ponovo prigrlio one manje hvaljene "životinjske" nagone koje svi na koncu posjedujemo. Moglo bi se reći "to nam je u krvi". Razloga za to ima mnogo, a vjerojatno najvažniji je osjećaj straha. Strah je, prema gotovo svim psihološko-biheviorističkim definicijama, izuzetan obrambeni mehanizam koji nam pomaže u (potencijalno) opasnim situacijama, nešto poput biološkog alarma koji zvoni svaki put kada netko pokuša ući unutar naše sigurnosne zone. Činjenica da je hrabrost, antiteza straha, slavljena u svim kulturama svijeta kao jedna od najvažnijih odlika heroja i plemenitih pojedinaca, dodatno svjedoči o ukorijenjenosti straha u svima nama.

Rob Riemen<br>
Rob Riemen

Međutim, iako je strah sam po sebi perfektno racionalan, njegove su posljedice, kako to tvrdi između ostalog i nizozemski filozof Rob Riemen, u potpunosti iracionalne i izvan naše kontrole[1]. Riemen strah svrstava uz bok s osjećajem ljubavi ili mržnje, jer uplašen (zaljubljen, bijesan itd.) čovjek je nepredvidiv, njegove se reakcije teško mogu kontrolirati, a često mogu biti sasvim nerazumljive i opasne. Strah je odličan primjer stapanja "životinjskog" i "ljudskog" u jednu cjelinu što, geofizički rečeno, može imati rezultate slične sudaru fronte vrlo hladnog i toplog zraka. No, čovjek nije samostalna životinja.

Ne treba posebno naglašavati kako svaki pojedinac živi i djeluje unutar jedne zajednice, ma koliko god takva zajednica bila velika ili mala. Takva vrsta interakcije stvara, laički rečeno, ozračje u kojemu se iracionalne/racionalne pojave s pojedinaca šire na cijelu zajednicu i vice versa. Pritom, ostaje otvoreno pitanje u kojem se smjeru te pojave kreću, ovisno i o vrsti i razvijenosti zajednice. Posljedica toga jest transformacija tih pojava u njezine "kolektivne" inačice, odnosno rođenje "kolektivnog straha", "kolektivne ljubavi", "kolektivne mržnje" itd. Problem kod takve mutacije jest eksponencijalni rast komponente iracionalnosti, koja se s jednog pojedinca širi na veću skupinu, koju je posljedično vrlo teško ograničiti u budućem djelovanju (bilo ono pozitivno, ili vjerojatnije, negativno).

     Teroristički napadi u Parizu, već drugi put u samo jednoj kalendarskoj godini, snažno su ojačali razvoj kolektivnog straha u Europi. Prividni gubitak osjećaja sigurnosti može kod određenog djela od 700 milijuna ljudi, koliko ih otprilike živi u geografskim granicama Europe, pokrenuti lavinu iracionalnog djelovanja, čije posljedice ne mogu biti u potpunosti predvidljive. Međutim, slijedeći prije opisani model razvoja kolektivnih osjećaja, potrebno je pitati se u kojem je smjeru ovoga puta krenuo strah. Želimo li biti bolno cinični (ili realpolitik nastrojeni), niti zbrajajući sve terorističke napade u Europi od kraja Drugog svjetskog rata do danas, terorizam ne bi trebao predstavljati za prosječnog Europljana gotovo nikakvu brigu. Dapače, dovoljno je analizirati Eurostatovu statistiku o glavnim uzrocima smrti u EU kako bi se u to uvjerili. Usprkos toj činjenici, razlog velikog straha koji nastaje nakon terorističkih napada vezan je više uz glamuroznost, brutalnost, nepredvidivost i medijskom izvještavanju događaja, nego li uz realnu statističku mogućnost da i sami budemo žrtve napada.

Pierre Conesa<br>
Pierre Conesa

Francuski je politički teoretičar, Pierre Conesa, raspravljajući o procesu konstrukcije neprijatelja unutar određene zajednice, zaključio kako jednu od glavnih uloga u tom postupku imaju tzv. "markeri neprijatelja"[2], odnosno one institucije, skupine i pojedinci koji u danim društvenim okolnostima imaju ulogu širenja koncepcije "neprijatelja" u vlastitoj okolini, potičući tako društvo na postepeno prihvaćanje takve paradigme. Pritom, što je vrlo važno, oni nisu najistaknutiji predstavnici svojih struka, već najutjecajniji.

Niall Ferguson<br>
Niall Ferguson

Markeri mogu biti mediji, novinari, političari, intelektualci itd., a kada govorimo o takvom pristupu vrlo je značajan doprinos najeksponiranijeg suvremenog američkog povjesničara Nialla Fergusona, koji je nekoliko dana nakon napada u Parizu napisao članak u kojemu uspoređuje pad Rimskog Carstva s krizom koja trenutno pogađa Europu. Pod zaštitom navodnog povjesničarskog znanja, Ferguson uspoređuje dolazak izbjeglica s Gotima iz 4. stoljeća, koristeći se pritom vrlo dvojbenim sličnostima (npr. navodni sukob sekularne Europe / Rimsko Carstvo i uvjerenih monoteista / barbari, dokoličarska narav EU koja je smanjila naš obrambeni sustav itd.) koje kod neupućenih u povijesne događaje mogu sasvim sigurno izazvati nelagodu - nelagodu koju bi nekoliko pročitanih stručnih knjiga vezanih uz period antičke Europe vjerojatno ugasilo.

Alessandro Barbero<br>
Alessandro Barbero

Parafrazirajući riječi jednog od najpoznatijih suvremenih talijanskih povjesničara antičkog i srednjovjekovnog doba, Alessandra Barbera, uspoređivati povijesna razdoblja bez razumijevanja konteksta je apsolutna glupost.

Kako god bilo, markeri neprijatelja nisu ništa drugo nego li glasila onih političkih struja koje znaju da vlastitu egzistenciju mogu graditi isključivo na atmosferi kolektivnog straha, iz koje se razvija čvrsto kontrolirano i gotovo hermetički zatvoreno nacional(ističko)no društvo. Mnogi će kao alternativu ponuditi multikulturalnu zajednicu, no za takvo što potrebno je zaista mnogo truda i rada. Multikulturalizam ne označuje puki suživot više kulturnih skupina na istom području, već i njihovu interakciju i prihvaćanje, što nije gotovo nikad jednostavno iz razloga što u praksi takav pristup traži od svih aktera kompromise prema vlastitoj kulturi. U vezi toga, vrlo su popularne statistike koje imaju za cilj potkopati ideju multikulturalizma, a povezane su s određenim europskim zemljama, prvenstveno sjeverne Europe, u kojima se ističe kako veliku većinu zločina (silovanja, razbojništva itd.) vrše novo pridošle izbjeglice.

Međutim, ono što ne bismo trebali zaboraviti jest činjenica da su sve statistike samo brojevi koji nužno trebaju analizu. Kao što je već rečeno, skupiti izbjeglice i migrante te poslati ih u svojevrsni geto i tamo ostaviti bez jasnih ciljeva za njihovu budućnost nije multikulturalizam, već segregacija. Jad i bijeda koji se iz takve atmosfere javljaju nisu rezultat određene religije, podrijetla ili uvjerenja, već isključivo ljudskog očaja i karaktera. Dodamo li svemu tome i činjenicu da mase vrlo rijetko u atmosferi straha preispituju vlastite postupke, odnosno postupke svojih političkih predstavnika, situacija postaje još kompliciranijom. No, ako dopuštamo npr. našim predstavnicima da vode ratne operacije na tuđim zemljama, onda imamo moralnu odgovornost prihvatiti njihove posljedice. Hrvatska se uopće ne odmiče od takve prakse, jer je šaljući svoje oružje u Jordan automatski postala dio kaosa koji se u Siriji razvio (slike hrvatskog oružja u rukama terorista vrlo je lako pronaći) te stoga mora snositi i dio odgovornosti.

Samuel Hungtington<br>
Samuel Hungtington

Jedna se teorija nametnula u Europi i svijetu od početka izbjegličke krize. Radi se naravno o teoriji "sukoba civilizacija" koju je Samuel Huntington razvio već sad polako davne 1992. Mnogo je autora pokušalo njegovu teoriju dodatno upotpuniti, možda još i više raskrinkati, ali je ona u svojoj biti danas aktualnija nego li prije 23 godine. Jesu li stvarno kulturni i religijski identiteti između ljudi toliko različiti da zbog toga ne samo da ne možemo živjeti zajedno, već ćemo jednoga dana i ratovati? Kako stvari sada stoje, odgovor je negativan. Dovoljno je uzeti u obzir europski kontinent u posljednjih 25 godina. U tih nešto više od dva desetljeća dogodila su se dva rata, prvi je (post)jugoslavenski, a drugi onaj u Ukrajini, i vrlo je značajno da niti jedan od tih sukoba nije bio izazvan razlikama u kulturi i identitetu. Štoviše, religijski i kulturni identiteti bili su u oba sukoba vrlo slični, uz Bošnjake i Islam koji predstavljaju iznimku koja više potvrđuje pravilo nego li bilo što drugo.

Želimo li se pozabaviti "Istokom", primijetiti ćemo kako se svi sukobi vode unutar jednog istog religijskog identiteta, Islama. Pa opet, krenemo li malo dalje, doći ćemo do Myanmara gdje se sukobi vode između budističkih ekstremista i Rohingya muslimana; južno od nas, u Africi, sukobi u Srednjoafričkoj Republici postaju opet površno religijski, dok u Burundiju religijski identitet postaje manje važan u odnosu na opet površne kulturne razlike. Taj bismo niz mogli nastaviti spominjući npr. Somaliju, Južni Sudan i još mnoge druge latentne i otvorene konflikte. Što im je zajedničko? Potpuna heterogenost dominantnog kulturnog, religijskog ili nekog trećeg motiva za sukob. U velikoj se većini slučajeva niti ne radi o pravim ratovima, već o asimetričnim borbama, koje svejedno mogu jasno ukazati na činjenicu da je barem za sada "sukob civilizacije" promašeni način razmišljanja.

Martha Nussbaum<br>
Martha Nussbaum

Američka filozofkinja Martha Nussbaum vrlo je mudro to primijetila i transformirala Huntingtonovu teoriju u "sukob unutar civilizacija". Naime, kao što iracionalni osjećaj poput straha, ljubavi i mržnje utječu na svaku osobu drugačije, isti princip djelovanja vrijedi i na kolektivnoj razini. Ukratko, to znači da je svako društvo u sebi već dovoljno pripremljeno za sukob jer "sadrži unutar sebe ljude koji su spremni živjeti s drugima u odnosima međusobnog poštovanja i uzajamnosti, ali i one koji traže lagodu dominacije"[3]. Činjenica da terorizam predstavlja glavni sigurnosni problem muslimanskog svijeta, a ne Zapada, jasno takav stav potvrđuje.

Naravno, to ne znači da ne postoje "markeri" koji današnju delikatnu situaciju ne bi htjeli pretvoriti upravo u sukob civilizacija. Već samo na retoričkom nivou, takva politika mnogima koristi, dok bi prava eskalacija te vrste konflikta vrlo vjerojatno označila kraj svijeta kakvog ga danas poznajemo. Povijest nas uči, ili bi to trebala, da je čovječanstvo oduvijek bilo sačinjeno od široke lepeze različitih religija i kultura, koje nas obogaćuju i čine kakvim jesmo, ali nas također uči da je svijet oduvijek bio prepun onih koji su takvo bogatstvo htjeli iskriviti u ime lažnih ideala i vlastite koristi. Atentati u Parizu posljedica su zapadne politike prema Bliskom istoku, politike koja ne slijedi niti jednu religiju ili kulturu.

Ernest Gellner<br>
Ernest Gellner

S druge strane, Ernest Gellner[4] je vrlo uvjerljivo analizirao rezultate takve politike i objasnio razloge razvoja ekstremizma u zajednicama Bliskog i Srednjeg istoka, što bi sve nas trebalo potaknuti na razmišljanje svaki put kada svoju zapadnu kulturu budemo uzdizali iznad drugih. Sukob civilizacija je moguć u budućnosti, međutim na nama je da shvatimo da je to želja upravo pariških atentatora, dežurnih "markera" i nekih političkih struja koje bi trebale biti isključivo relikt prošlosti.


[1] Riemen, Rob, Plemstvo duha, TIM press, Zagreb 2010, str. 76.

[2] Conesa, Pierre, Proizvodnja neprijatelja ili kako ubijati mirne savjesti, TIM press, Zagreb, 2012., str. 18.

[3] Nussbaum, Martha, Ne profitu. Zašto demokracija treba humanistiku, AGM, Zagreb, 2012., str. 47.

[4] Vidi Gellner, Ernest, Postmodernizam, razum i religija, Naklada Jesenjski i Turk, Zagreb, 200.

Ključne riječi: rat protiv terorizma
<
Vezane vijesti