H-Alterov suradnik proveo je više mjeseci u Tanzaniji, volontirajući kao nastavnik povijesti i engleskoga u jednom sirotištu: Svaki nastavni dan započinje okupljanjem i pjevanjem nacionalne himne. Djeca će ponekad izjaviti da bi više voljela imati meku kosu bijelog čovjeka i njegove "lijepe" nozdrve.

Tanzanija je i dalje jedna od najsiromašnijih država svijeta gdje osamdesetak tisuća ljudi godišnje i dalje umire od malarije iako liječenje stoji tek pet-šest kuna

Putovanje u subsaharsku Afriku čak i u vrijeme masovnih medija i sveprisutnosti korporativnih brendova može zvučati poput avanturizma s neizvjesnim završetkom, naročito iz sigurne i poznate perspektive domaćeg terena. Odlučivši se za višemjesečni posjet Tanzaniji i volonterski angažman u jednom sirotištu, potaknuo sam bujicu zabrinutih pitanja i dobronamjernih sugestija no, iako je fama s lakoćom stvorena, u mojim zamislima nije bilo ničeg pionirskog. Preletjevši Balkanski poluotok, Sredozemno more i Saharu, iza sebe sam ostavio mogućnost neposredne intervencije i savjete sumnjičavih prijatelja i obitelji te sam zakoračio u kulturološki drugačiju priču vrijednu pažljivog promatranja i iščitavanja svih, Europljaninu poput mene, uočljivih egzotičnosti. To nije bio patronizirajući pothvat "mijenjanja svijeta" niti bilo kakvo stvaranje herojskih životnih crtica, već iskreni proces učenja s autsajderske pozicije. Kao osobi koja je sve faze formalnog obrazovanja prošla u isključivo eurocentričnim nijansama, tanzanijsko iskustvo nije bilo ništa manje od pozitivnog intelektualnog izazova. Ovo što slijedi niz je subjektivnih impresija i spoznajno površnih uvida u djelić Afrike.

Grad Songea, smješten u južnoj Tanzaniji blizu granice s Malawijem, središte je regije Ruvuma u kojoj obitava oko milijun i tristo tisuća ljudi od četrdeset i četiri milijuna stanovnika ukupne populacije Republike Tanzanije. Od najvećeg tanzanijskog grada, Dar es Salaama, udaljen je 15-ak sati vožnje autobusom. Na proputovanju Tanzanijom sa sjevera na jug prolazite kroz brojne nacionalne parkove, što bi značilo da dio puta neizostavno provodite i uz krda slonova, žirafe, zebre, majmune, lavove... Kadrovi dokumentarnih filmova postaju vaša stvarnost te na sjedištu pretrpanog autobusa započinje privikavanje na neke nove oči. Ovaj kraj, omeđen paradoksima i isprepleten sporom izgradnjom infrastrukture, epidemijama malarije i korupcije, šarolikim khangama, omiljenim ugalijem, brojnim poljima kukuruza i šećerne trske, komunalnom solidarnošću, opasnošću od naleta somalijskih islamističkih militanata organiziranih oko Al-Shabaaba, polaganim življenjem bez hvatanja rokova i neobičnim spojem tribalizma te zapadnjačkih utjecaja prvenstveno u vidu sveprisutne opčinjenosti komunikacijom putem mobitela i nogometnog fanatizma, bio je moj dom kroz tri mjeseca 2013. godine.

U istoj učionici sjedi i do pedesetak učenika, a nastavu drže učitelji sa završenom srednjom školom, nedostaju osnovna didaktička pomagala, djeca se fizički kažnjavaju i, generalno govoreći, prilično se malo izdvaja za obrazovanje

Iako sam u Afriku došao u svojstvu učitelja povijesti i engleskog jezika, vrlo sam brzo shvatio da sam za većinu Tanzanijaca, a naročito za djecu, tek još jedan mzungu - bijelac iz Ulaye (Europa) koji, kako nalaže opća stereotipna percepcija o bijelom čovjeku, gotovo izgubljeno luta, vrti se u krug i sve nastoji vidjeti i zabilježiti. Naravno, neizostavna je i zamisao da je mzungu nešto poput istoznačnice za hodajući bankomat, a povezivanja bijelog čovjeka s figurom agresora gotovo se izgubilo iz podteksta tog pojma. Na moju sreću, naravno. Tek je poneki sugovornik čuo za Hrvatsku, a mnogo češće za Jugoslaviju, i to bi vrlo rado bilo naglašeno u svakom razgovoru. Uvjerio sam se da su i Tito i Modrić imena koja slabašno odzvanjaju u tanzanijskim ušima, a ponekad je i Šuker povukao nekakve asocijacije na svijet iznad ekvatora.

S obzirom da mi ništa drugo nije preostalo, posvetio sam se učenju svahilija i uobičajenih socijalnih konvencija. Jezik sam po sebi nije predstavljao naročit problem s obzirom na relativno jednostavnu gramatičku strukturu i lako pamtljive riječi (pole pole - polagano, piki piki - motor, taka taka - smeće itd.). Mnogobrojne pozdrave (mambo, jambo, shikamoo, habari za...), kao i specifična rukovanja, istočnoafričko računanje vremena (dan počinje u šest ujutro, u sedam je jedan itd.), lokacije bitnih gradskih točaka, šablone cjenkanja i svega ostaloga učio sam na licu mjesta, odnosno kroz praktične primjere vlastitih doživljaja. Dok su dani prolazili kroz podučavanja, kreativne radionice i fizički rad (cijepanje drva, farbanje zidova, rad na polju kukuruza i sl.), Songea mi se polako "uvlačila pod kožu".

Svakodnevno radeći s djecom, htio-ne htio posredno sam upoznavao i tanzanijski obrazovni sustav i njemu svojstvene specifičnosti. Osnovnoškolsko je obrazovanje obvezno i traje sedam godina, dok polaženje srednjoškolske nastave traje četiri, odnosno šest godina. Dostupne su i državne i privatne škole, a u potonjima se nastava uglavnom izvodi na engleskom jeziku, uz svahili, drugi službeni jezik zemlje.

nyerere_standardmedia.co.ke.jpg nyerere_standardmedia.co.ke.jpg

Za vrijeme Juliusa Nyererea, profesora povijesti i prvog tanzanijskog predsjednika čiji portreti i dalje krase zidove javnih ustanova poput poštanskih ureda i banaka, unatoč činjenici da je sada već davne 1985. godine sišao s vlasti, naročit naglasak stavljen je na funkciju obrazovanja u transformaciji Tanzanije u socijalističko društvo, a posebice nakon Deklaracije iz Arushe (1967.) kojom je konceptualizirana paradigma afričkog socijalizma poznatijeg kao Ujamaa (u prijevodu sa svahilija "rod" ili "srodstvo"). Obrazlažući kako je socijalizam "urođen" Afrikancima kroz plemenski život te da se na afričkom kontinentu ta ideologija nije razvila zahvaljujući industrijskoj revoluciji te kao opreka kapitalizmu već da predstavlja stanovito "stanje uma", Nyerere, poznat i kao Mwalimu (Učitelj) ili Baba wa Taifa (Otac nacije), obilježio je čitavu epohu tanzanijske postkolonijalne povijesti.

Učenicima su u Songei udžbenici dostupni vrlo rijetko, uglavnom kada im ih prije ispita posude sami nastavnici

S jedne strane, na pragu drugog desetljeća 21. stoljeća Tanzanija kao zemlja iznimnog prirodnog bogatstva i s povoljnim položajem na obali Indijskog oceana predstavlja interesnu sferu kineskog kapitala, koji naveliko ulaže u tvornička postrojenja i prometnice te aktualne nomenklature iza američkog predsjednika Baracka Obame koji se tijekom posljednjeg posjeta Tanzaniji, u srpnju 2013., izjasnio da će SAD ulagati u elektrifikaciju zemlje. S druge pak strane, to je i dalje jedna od najsiromašnijih država svijeta gdje osamdesetak tisuća ljudi godišnje i dalje umire od malarije iako liječenje stoji tek pet-šest kuna. Uklopljen u širi kontekst ekonomskog crnila, tanzanijski obrazovni sustav muku muči na više frontova. U istoj učionici sjedi i do pedesetak učenika, a nastavu drže učitelji sa završenom srednjom školom, nedostaju osnovna didaktička pomagala (ploče, klupe itd.), djeca se fizički kažnjavaju i, generalno govoreći, prilično se malo izdvaja za obrazovanje. Kolegica Irena iz Zagreba nekoliko mjeseci radila je kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi St. Joseph u Songei. Iako ona slovi za jednu od boljih gradskih škola, u učionicama nema ploče, stoga nastavnici pišu po dijelu zida koji je obojan u crno. Pojedine učionice nemaju ni katedru za učitelja pa ni vrata, a učenicima su u Songei udžbenici dostupni vrlo rijetko, uglavnom kada im ih prije ispita posude sami nastavnici.

Omalovažavanje vlastitih sposobnosti tu i tamo će se ispoljiti kod odraslih koji u društvu bijelaca znaju reći da je "afrički smisao jednak besmislu"

"Kad sam se javila nitko nije provjeravao moje kvalifikacije, samo su rekli: 'OK, počinješ u ponedjeljak. U 8:30 dođi na razgovor, a u 9:20 imaš prvi sat u 3. a razredu.' Nisam dobila nikakvu uputu o tome što su do sada radili, kao ni udžbenike ni savjet o tome kako se pripremiti za sat.", priča Irena. "Vrlo je teško pridržavati se rasporeda sati jer nije predviđena pauza između satova što znači da, ako sat završi u 8:40, idući sat počinje također u 8:40. Dakle, koliko se god trudio, da bi stigao od jednog razreda do drugog, učitelj mora ili zakasniti malo na idući sat ili od prethodnog sata mora 'ukrasti' minutu..."

Svaki nastavni dan započinje okupljanjem učenika i zaposlenika škole u školskom dvorištu uz dizanje barjaka i pjevanje nacionalne himne Mungu ibariki Afrika (Bože blagoslovi Afriku). Vrlo često okupljenima se obrati i ravnatelj kojeg uniformirana djeca i njihovi učitelji pozorno saslušaju. "Jedna od bizarnijih situacija bio je motivacijski govor koji je ravnatelj održao svim učenicima ujutro prije nastave kada im je kazao kako su svi oni, Tanzanijci, jako lijeni te da se trebaju ugledati na bijelce...", svoje doživljaje prepričava Irena. Omalovažavanje vlastitih sposobnosti tu i tamo će se ispoljiti kod odraslih koji u društvu bijelaca znaju reći da je "afrički smisao jednak besmislu", dok će tanzanijska djeca ponekad izjaviti da bi uvijek ispred svoje guste kose i raširenih nosnica izabrala dugačku i meku kosu bijelog čovjeka te njihove "lijepe" nosove. Naravno, realna slika daleko je složenija od takvih generalizacija i moguće je naići na brojne suprotstavljene stavove. "Ne mislim da vas mjesto rođenja čini pametnijim. Japanski učenik nije nužno bistriji od onoga u Tanzaniji, niti je dijete koje se školuje u Dar es Salaamu pametnije od svog rođaka koji živi u Singidi.", izjavila je Faraja Nyalandu, odvjetnica i bivša Miss Tanzanije te inicijatorica projekta Shule Direct, obrazovne online platforme za učenike i prosvjetne radnike.

faraja-nyalandu_bongo5.com.jpg faraja-nyalandu_bongo5.com.jpg

Motivaciji za usvajanje novih znanja ne pridonosi ni općeprihvaćena praksa tjelesnog kažnjavanja učenika, regulirana zakonom iz 1979. godine. Iako će učionice biti relativno tihe i mirne, iza tog zastora discipline krije se strah od izražavanja vlastitog mišljenja i eventualne pogreške pri njegovu izvođenju. "Učitelj kemije tuče nas štapom po rukama i nogama ako loše napišemo test. Većina učitelja daje svoje bilješke pojedinim učenicima koji ih pišu na ploču, dok ostali prepisuju. Učitelji za to vrijeme čitaju novine ili šeću razredom...", govori srednjoškolka Cecilija. U travnju 2013. ministar obrazovanja Philipo Mulugo iznio je stav kako je tjelesno kažnjavanje u školama nužno radi održavanja željene razine discipline te da tanzanijska vlada nema namjeru mijenjati svoje stajalište po tom pitanju. "Kada sam kao učitelj radio u Mbeyji, disciplina u mojoj školi bila je puna veća nego u drugim školama jer smo se koristili batinama.", izjavio je ministar Mulugo u tekstu kojei prenosi tanzanijski Daily News. Bez obzira na paradigmu službene politike, u Tanzaniji je pokrenuta inicijativa za zabranu mlaćenja učenika koji masnice "zarađuju" na dnevnim bazama, čak i kada ne shvate matematički zadatak ili ako im je frizura neuredna. U svibnju su roditelji s djecom izašli na ulice kako bi kroz javne demonstracije izrazili svoje neslaganje s postavkama nacionalnog obrazovnog sustava, a glasove su podigli i pojedini pedagozi i novinski kolumnisti oglasivši se kroz dnevni tisak sa zalaganjem za nove didaktičke i metodičke obrasce vođenja odgojno-obrazovnog procesa.


Batina je iz Raja izašla: ministar Philipo Mulugo

mulugo_kigalikonnect.com.jpg mulugo_kigalikonnect.com.jpg

Pratiti nit povijesnih događanja na teritoriju današnje Tanzanije podrazumijeva vraćanje u duboku prošlost koja seže do gotovo tri i pol ili četiri milijuna godina prije nove ere kada u Laetoliju u sjevernoj Tanzaniji nastaju otisci najstarijih poznatih ljudskih rođaka, hominida nazvanih Australopithecus afarensis. Na neki način, upravo je tu sve počelo. Iako je riječ o katalogu raznolikih i intrigantnih povijesnih procesa, povijest je subsaharske Afrike za mene većim dijelom bila tek fragmentirana slika niza kurioziteta i trivijalnosti na margini svjetskih događanja. Intelektualno formiran u sredini gdje Zapad stoji za "mjernu jedinicu" progresa i relevantnosti, u Afriku sam se zaputio kao profesor povijesti kojemu je bilo potrebno novo vraćanje za učenički stol. Imperativ sam tog tipa rado prihvatio.

Iščitavajući dostupnu literaturu nastojao sam složiti okvirni mozaik tanzanijske povijesti te, kao i svaki drugi mzungu, usustaviti blijedu sliku tanzanijskog poimanja povijesti ili historije, odnosno povijesnog mišljenja kao takvog. U zemlji koja broji gotovo sto dvadeset plemena, postkolonijalni historiografski revizionizam uz dodatak i dalje prisutnih koncepcija historijskog materijalizma predstavlja čimbenik nacionalne homogenizacije prilikom izgrađivanja kompaktnog tanzanijskog identiteta razdijeljenog između kršćana, muslimana, pripadnika tradicionalnih vjerskih skupina, govornika stotina plemenskih jezika i sve više Arapa, Indijaca, Pakistanaca, Kineza i Europljana.

mkwawa-bitka_kilimohai.jpg mkwawa-bitka_kilimohai.jpg

Epoha razgranate trgovine robljem započinje s dolaskom muslimanskih osvajača na istočnoafričku obalu čije prisustvo do 13. stoljeća utječe na formiranje tzv. "svahili kulture", civilizacijskog terena određenog svahilijem kao jezikom iz porodice bantu jezika. Spomenuti je jezik u svojstvu lingue france poslužio u komunikaciji između domaćeg stanovništva te novopridošlih trgovaca i državnih činovnika iz muslimanskih zemalja, a u njega su kroz više stoljeća inkorporirani dijelovi vokabulara portugalskog, francuskog, njemačkog i engleskog jezika. Drugim riječima, razvoj i metamorfoze svahilija održavaju tempo i intenzitet prisustva kolonizatorskih naroda u istočnoafričkoj regiji. Ukratko, nakon ekspedicije Vasca da Game, početkom 16. stoljeća ovo područje potpada pod portugalsku vlast koja početkom 18. stoljeća primat ustupa omanskim muslimanima koji odabiru Zanzibar kao središnjicu svoje trgovine robljem. Krajem 19. stoljeća njemački Reich osniva tzv. Njemačku Istočnu Afriku koja je obuhvatila Burundi, Ruandu i Tanganjiku, odnosno kopneni dio današnje Tanzanije. U kolovozu je 1896. godine Zanzibar zaratio s Velikom Britanijom pod čijim se protektoratom tada nalazio. Kurioziteta radi, spomenimo kako to slovi za najkraći rat u pisanoj povijesti s obzirom da je trajao tek trideset osam minuta te je završio bombardiranjem sultanove palače od strane britanskih ratnih brodova usidrenih u luci Stone Towna.


Poglavica Mkwawa

mkawa_drc.owu.edu.jpg mkawa_drc.owu.edu.jpg

Borbe protiv Europljana vodile su se i na kontinentu, a 1898. pogubljen je glasoviti poglavica Mkwawa, vođa plemena Hehe, te čovjek koji je predvodio napade vojske naoružane kopljima ispred njemačkog teškog naoružanja. Po egzekuciji, Mkwawina je lubanja poslana u Berlin te je vraćena u Afriku tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, gotovo šezdeset godina od njegove smrti.

Očiti animozitet između podčinjenog stanovništva i kolonizatora kulminirao je s čuvenim Maji Maji ustankom koji izbija 1905. godine, a kao epicentar bunta ucrtala se regija oko današnje Songee. U nastojanju da nasilno izraze svoje nezadovoljstvo prouzrokovano visokim porezima, porobljavanjem i prisilnim uzgajanjem pamuka za vladu koja ga je izvozila, stanovnici Njemačke Istočne Afrike, potaknuti tvrdnjom vrača Kinjikitilea Ngwalea, danas percipiranog kao tanzanijskog protonacionalnog heroja, kako će ih sveta voda (na svahiliju: maji) štititi od metaka, podižu jedan od do tada najvećih ustanaka protiv kolonijalne vlasti u Africi. U konačnici, kroz dvije godine ubijeno je, ranjeno, raseljeno, porobljeno i paljenjem usjeva izgladnjeno više stotina tisuća ljudi. Spomenuti je ustanak postao neizostavan topos tanzanijske nacionalne svijesti, a kao konkretni podsjetnici na njega u današnjoj Songei nalaze se ustanove i objekti poput gradskog stadiona, hotela i povijesnog muzeja nazvani Maji Maji. Na kraju krajeva, i sam je grad nazvan po poglavici Songei Mbanu, jednom od predvodnika borbe protiv Nijemaca. Danas je u sklopu Maji Maji muzeja moguće vidjeti i Songein grob kojega tu i tamo posjete lokalni Tanzanijci čije se vrijedne ruke sa slamnatim metlicama brinu da to jednostavno grobno mjesto bude uredno i čisto, dostojno posljednjem počivalištu narodnog heroja. Ondje ionako nije običaj ostavljati svijeće i cvijeće uz nadgrobni spomenik.


Grob poglavice Songee Mbana

songea-gorb.jpg songea-gorb.jpg

Unatoč obuzdavanju pobune, njemačka prevlast ipak uskoro završava i to s Prvim svjetskim ratom, kada upravljanje tim teritorijem preuzima Velika Britanija. Njemačka Istočna Afrika preimenovana je u Tanganjiku, a 1954. politička stranka TANU (The Tanganyika African National Union), predvođena Nyerereom, oponira britanskom režimu, što 1961. godine rezultira samostalnošću Tanganjike koja će 1964. stupiti u uniju sa Zanzibarom i formirati Ujedinjenu Republiku Tanzaniju.

Historijska konstrukcija povijesnih tragova određenih vremenom i prostorom  te većinski blagoslovljena kao prihvatljiva, višestruko je bitan ideološki faktor oblikovanja javnog minijenja, kako u tehnoznanstvenom svijetu zemalja sjeverne hemisfere tako i u tanzanijskim okvirima. Udžbenici, priručnici i slična pomagala namijenjena tanzanijskim učenicima i studentima nerijetko nalik su nepreglednim skriptama opterećenima faktografijom i nejasnim idejama, odnosno, njihov konfuzni korpus raznolikog gradiva učenike prisiljava na praksu fahidiotizma i na učenje bez razumijevanja. Već su u četvrtom razredu osnovne škole učenici suočeni s usvajanjem znanja o razlici između kreacionizma i evolucije, arborijalnim razvojem ljudske vrste, razlikovanjem kamenog i željeznog doba, učenjem definicija pojmova kao što su "kultura", "komunalizam" i "agrikultura", razlikovanjem više tipova afričkog feudalizma (nyarubanja, umwinyi, obugabire itd.), definiranjem robne razmjene i tako u nedogled. Iduće godine, u 5. razredu, djeca na nastavi povijesti proučavaju složene karte trgovačkih ruta, razlažu fenomen porobljavanja afričkog stanovništva, "lete" od dolaska Portugalaca u 15. do ukidanja ropstva u 19. stoljeću, pritom učeći o brojnim sporazumima i političkim figurama, imperijalizmu, narodnim ustancima...

robovi.jpg robovi.jpg

Srednjoškolska nastava postavljena je na slične tračnice, no, dakako, dubina je razlaganja problematike puno veća. Paradigmatski luk svih udžbeničkih izdanja sličan je i odnosi se na postkolonijalni revizionizam eurocentričnog pogleda na povijest te isticanje važnosti usmene tradicije i izvora tog tipa. Afrocentrična promišljanja uvažena su kao progresivna (Zisti Kamili), a djeca o Europi uče onoliko koliko je potrebno kako bi bolje shvatila porobljavanje vlastitog kontinenta. Sva četiri polaznika osnovne ili srednje privatne škole u Songei s kojima sam razgovarao tijekom svog boravka u gradu, a riječ je o boljim učenicima svojih generacija, rekla su da ništa ne znaju o europskoj povijesti. O Drugom, onomu koji se nalazi izvan kulturološko-tradicijske matrice "crnog kontinenta", uče jednako nedostatno ili tek nešto manje od svojih europskih vršnjaka koji će za Afriku čuti tek ponegdje, odnosno onda kada na udžbeničkim stranicama ispliva krvava poveznica između dvaju svjetova, i to u obliku ropstva. Ako su već povijesne interpretacije i selekcija građe različite, onda su barem horizonti gotovo ravnopravno skučeni, od najnižih do najviših obrazovnih stupnjeva.

poglavice.jpg poglavice.jpg

"Učitelj kemije tuče nas štapom po rukama i nogama ako loše napišemo test. Većina učitelja daje svoje bilješke pojedinim učenicima koji ih pišu na ploču, dok ostali prepisuju. Učitelji za to vrijeme čitaju novine ili šeću razredom..."

Bogati vez duhovne kulture, formirajućih povijesnih procesa i fascinantnih prirodnih ljepota ponekad nije dovoljan za izbjegavanje već spomenutog poražavajućeg tanzanijskog autopatroniziranja potaknutog uglavnom teškom bijedom postavljenom u opreku s europskim životnim standardom. No unatoč kontekstu ogrezlom o korupciju i ovisnost o trećesvjetskoj korporativnoj eksploataciji ljudi i prirodnih resursa, stereotipi koji se provlače kroz nemali broj putopisa i dokumentarnih reportaža, a odnose se na narav Tanzanijaca, na licu mjesta ispostavljaju se točnima. U građevinskim radovima sudjeluje pola susjedstva, žene si međusobno čuvaju djecu i nose ih na leđima, odlasci na polja kolektivni su, a pripremanja se hrane i objedovanja vrlo često odvijaju u dvorištima koja dijele nekoliko obitelji. Uz sve to neizostavan je famozni afrički osmijeh koji se ne skriva niti nakon naleta malarije ili poslije teškog fizičkog rada. Posjetivši jedno selo kako bih odveo troje djece u posjet njihovoj rodbini, na poklon sam dobio šećernu trsku, banane i kokošku jer je u Tanzaniji nezamislivo gosta ostaviti praznih ruku i propustiti priliku za lijepim ugošćivanjem stranca ili poznanika. Obitelj gospodina Kayomba primila me u malenom dvorištu omeđenom dvama kućicama između kojih se pruža crvena zemlja. Dok sam veći dio vremena proveo u tišini naslonjen na zid od opeke iza kojega su se nalazili hrčci uzgajani za prehranu tih ljudi i tek povremeno odgovarajući na kurtoazna pitanja, domaćini su za mene tražili poklon (zawadi), nešto što unatoč očiglednom, no teško opisivom siromaštvu mojih novih prijatelja nisam mogao niti sam smio odbiti.

Iz vizure Europljanina, paradoksi su sveprisutni na ulicama Songee, ponekad benigni kao još jedna crtica svakodnevice, a tu i tamo zastrašujuće zbunjujući. Šetajući gradom u više navrata primijetio sam dva portreta Osame bin Ladena, jedan u obliku murala, a drugi uokviren i izložen na glavnoj ulici uz jednu trgovinu. Imajući na umu povremene nasilne manifestacije radikalnog islamizma na Zanzibaru te na sjeveru zemlje, i to upravo za vrijeme mog boravka u Tanzaniji, vlastitu sam nelagodu uspio sakriti iza fasade turističkog autsajderstva i pravocrtnog kretanja ulicom, bez zabijanja nosa u mjesta gdje ne bih trebao biti. Primisli o gorućim tornjevima i ambasadama, eksplozivu i preventivnim ratovima brzo je odagnao prizor dijeljenja besplatne hrane za sve gladne u omiljenom mi muslimanskom restoranu dok sam čekao svoj tanjur riže s povrćem. Nevjerojatna samilost u formi jednog od stupova islama, zekata ("ono što pročišćava") kojim se nalaže humanitarna pomoć potrebitima s ciljem iskorjenjivanja društvenih nejednakosti, sjene radikalnog fundamentalizma ipak se vješto mimoilaze u Songei. Naizgled je tako i s drugim fenomenima, poput popularne krilatice Hakuna Matata koja, zazivajući život bez briga i prepuštanje nekom vidu afričkog hedonizma, pojedincu ne daje za naslutiti malo poznati podatak da su u Tanzaniji, prema izvješću organizacije Under the Same Sun, od 2006. do sredine 2013. godine prijavljena 64 ubojstva albino osoba, i to uglavnom u svrhu seansi plemenskih vračeva koji vjeruju da će im trupla albino ljudi nakon morbidnog rituala donijeti moć, ugled i novac.

Čak i komadić golemog afričkog mozaika doprinosi jasnijem uviđanju i razumijevanju konteksta iz kojeg netko poput mene dolazi. I uistinu, uzimajući ovakvu perspektivu u obzir, Afrika je bila puno potrebnija meni nego ja njoj, u punom smislu i izlizanosti ove izjave. Relativno sistematičnom europskom umu poput moga, indiskretno oblikovanog tradicijom racionalizma i dijalektike, najbolje pitanje uputila je desetogodišnja djevojčica Clara upitavši me nakon višemjesečnog poznanstva: "Tko si ti?". Iako bilo kakav odgovor  na osobno pitanje poput toga može biti iznimno relativan i spoznajno promjenjiv, vrlo sam rano osvijestio želju za daljnjim dopunama afričke priče i otkrivanjem novih fascinacija u beskraju složenosti susjednog nam kontinenta. "Malo po malo, i malo postaje mnogo", kaže jedna tanzanijska izreka i sugerira put.


Autor ovoga priloga, Luka Pejić, rođen 1987. godine u Osijeku, profesor je povijesti i engleskog jezika i književnosti. Trenutno pohađa doktorski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. (op. ur.)

Ključne riječi: Afrika, Tanzanija
<
Vezane vijesti