H-Alter
Foto: M.M.Foto: M.M.Od 2000. godine zamjećuje se globalni trend osnivanja privatnih - profitnih muzeja. Procjenjuje se da ih je preko 70% (umjetničkih) niknulo milenijskih godina. Taj trend dao je rastakanju javnosti institucije nove, nestidljive razmjere. Misija je profit, politizaciju se uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Žive od komodifikacije kulture, hrane se selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno - javno - ime. Opstaju na nevoljkosti državnih legislativa da zaštite pojam muzeja. Pop-up ekonomija kaplje do novog dna, a već sada postoji Muzej pizze, Muzej sladoleda, Muzej kobasica...

Čitamo ovih dana kako je prijeporna banana poljske umjetnice izmamila ljude na ulice i Instagrame, i nije se teško solidarizirati s gnjevom i podsmijehom prosvjednica – sličan slučaj imali smo ne tako davno u Hrvatskoj. No, ovo nije priča o konzervativnom udaru na feminističku umjetnost sedamdesetih na istoku Europe, već crtica dvije o instituciji u kojoj se taj boj bije.Kratku šetnju završavamo na početku, u varšavskom Muzeju moderne umjetnosti, gdje Natalia LL lascivno jede onu bananu. Video se zove Consumer Art i ne ostavlja dvojbe da je žuto voće predmet dvojake frustracije poljske umjetnice. Nije samo patrijarhat ono što drži u rukama, južno voće je i ultimativni simbol globalnog tržišta, a umjetnica tih sedamdesetih zna uprizoriti i lice i naličje sistemske dominacije. Teško ćemo to pročitati ovih dana, gdje su sve kritike uprte u pojednostavljeni narativ o kulturnom ratu i borbi protiv cenzure

Otkako je politička polarizacija skrenula u polje kulture i zapadniji su muzeji postali poprišta borbi, samo su ondje teme prožvakale malograđanski moralizam. Prosvjeduje se svakodnevno, katkad univerzalistički, a mahom kroz identitetski formulirane zahtjeve za demokratičnijom reprezentacijom, i niz tema je dug koliko je i identiteta: antikolonijalizam, restitucija, rodna participacija. Ili su nezadovoljstva naprosto etičke naravi, što u prijevodu znači da muzeje većim ili manjim udjelom financira korporativni kapital, a taj je što drugo negoli stečen nekim mračnim trgovanjem – prljavim energentima, opoidima, oružjem, hipereksploatacijom rada u manje vidljivim kutcima svijeta.

Neovisno o kanalima financiranja, koji uostalom ovise o pojedinačnim državnim legislativama, i o tome jesu li se muzeji ikad odvojili od elitističke formule tzv. svijeta umjetnosti, koja ih prožima koliko diskurzivno toliko i klasno, muzej se posvuda doživljava kao javna ustanova, ili preciznije – neprofitna kuća s pravom javnosti. Ta javnost ga čini otvorenom pozornicom na kojoj se izriču stavovi i aktualiziraju društveni prijepori, odnosno vodi bitka za, doduše, drugdje artikulirani politički diskurs.

Zanimljivo je primijetiti kako atraktivnost političke arene unutar ili ispred muzejske kuće počiva na dvjema suprotnim premisama. S jedne strane, tu je ogroman simbolički kapital što ga je ova institucija stekla historijatom otvaranja prema zajednici, uza sve mračne prakse tijekom stoljeća sazrijevanja. Pod pritiskom komercijalizacije javnog sektora, međutim, taj isti kapital muzej danas investira u turistifikaciju, i to kao autodestruktivni paradoks. Jer upravo je njegova javnost ono što mu daje legitimitet da služi kao ne-tako-duga poluga za utjerivanje profitnih brojki u privatni sektor. Muzeje, naravno, ne obilaze samo turisti, mada je globalno pravilo da lokalna zajednica izvlači deblji kraj u procesima turistifikacije i sve rjeđe dolazi u centar. A svi oni aktivisti s početka priče, koji traže atraktivan prostor u ekonomiji vidljivosti za što širi plasman svog emancipatorskog narativa, žive, nažalost, od obje premise.

Profitni muzej

Muzejski kulturni ratovi dobro su medijski popraćeni, no ono što mahom prolazi ispod radara je nova vrsta liberalizacijskog marša kroz instituciju koja se u 20. stoljeću smatrala javnim prerogativom. Od 2000. godine, naime, zamjećuje se globalni trend osnivanja privatnih – profitnih muzeja. Fenomen nije sasvim nov, no radi se o ozbiljnim brojkama: procjenjuje se da ih je preko 70 posto (umjetničkih) niknulo milenijskih godina. Neovisno o kanalima financiranja, koji uostalom ovise o pojedinačnim državnim legislativama, i o tome jesu li se muzeji ikad odvojili od elitističke formule tzv. svijeta umjetnosti, koja ih prožima koliko diskurzivno toliko i klasno, muzej se posvuda doživljava kao javna ustanova, ili preciznije – neprofitna kuća s pravom javnostiMuzejska filantropija, dakako, nije recentna pojava, a binaritet privatno-javno prvenstveno je operativna kategorija i ne trasira precizno puteve novca. No, trend profitnih muzeja dao je rastakanju javnosti institucije neke nove, nestidljive razmjere, neskrivene kao dosad u koruptivnim muzejskim odborima, sponzorskim aranžmanima ili javno-privatnim partnerstvima.

Kad smo kod potonjih, valja naglasiti kako i ti profitni muzeji često utjelovljuju privatno-javnu hibridnost. Iako su vlasnički papiri čisti, bez javnih ulaganja, bilo izravno proračunskih, bilo ustupanjem prostornih resursa ili gradnjom okolne infrastrukture, mnogi od njih ne bi ni zaživjeli ni preživjeli. Upadnu li u financijske nevolje, razapinje se široka mreža za što mekši im pad. Javni je novac nadohvat ruke jer izložene kolekcije imaju tu (ne)zgodnu vrlinu da su istovremeno i privatna svojina i nacionalna baština, što međutim ne sprječava vlasnike da ih vrate na tržište ukaže li se potreba.

Cjelovita ilustracija nelojalnog javno-privatnog braka kojem kumuje muzej dolazi nam iz austrijskog susjedstva. Tamo je vlasnik tvrtke Baumax 2000. godine otvorio muzej suvremene umjetnosti u novom zdanju na lijepom Dunavu. No, prije koju godinu lanac uradi-sam potrepština je, prisjetimo se, propao, za što smo i mi krivi – pokosila ga je naime loša recepcija na balkanskom tržištu. Firma je bankrotirala, ali kako muzej nije samo privatni već i 'austrijski', kolekciju sada zbrinjavaju porezni obveznici. Vlasnik ju je predao Muzeju Albertina na čuvanje, no ne baš džentlmenskom gestom kakvom se isprva čini, jer za posudbu u narednih 25 godina valja izdvojiti desetke milijuna eura javnog novca. Profitabilnim obratom, propali privatnik je zbirku javnosti zapravo dao u koncesiju, sačuvavši pritom bar kapital koji je uložio u umjetnost, a s njim i dobar komad filantropskog obraza.

Ilustracija: C. Cass (New Yorker, kolovoz 2018.) Ilustracija: C. Cass (New Yorker, kolovoz 2018.)

Junk food

Kolekcionarska potreba za društvenom legitimacijom izlaganjem umjetničkih predmeta klasni je elitizam staroga kova, i njime se više ne iscrpljuju sve aspiracije na muzejsko tržište. Želja se rađa i u nižim ešalonima poduzetništva; to su pak oni što ne posjeduju artefakte ali hoće izložiti svoje No, trend profitnih muzeja dao je rastakanju javnosti institucije neke nove, nestidljive razmjere, neskrivene kao dosad u koruptivnim muzejskim odborima, sponzorskim aranžmanima ili javno-privatnim partnerstvima'inovativne' ideje. Ne prave se filantropima; tzv. ekonomija iskustva širom im je otvorila vrata da ulažu u razne imerzivne instalacije, Instagram klopke, multisenzorne wunderkammere i pop-up atrakcije po turistificiranim destinacijama ili gradovima koji to žele postati. Problem je u tome što se ove redom zovu – muzej. Žive od komodifikacije kulture, obilno se hrane selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno – javno – ime.

Drugim riječima, opstaju na nevoljkosti državnih legislativa da zaštite pojam muzeja, tj. jasno definiraju što se može prodavati i registrirati pod tim imenom, a što ne. Za to vrijeme pop-up ekonomija kaplje do nekog novog dna, a već sada postoji Muzej pizze, Muzej sladoleda, Muzej odvratne hrane, Muzej kobasica – ne samo onaj sumanuto zamišljen usred nacističkog logora, Muzej svinjskog sala. Neprobavljive instalacije nemaju s muzejem, dakako, ništa. Nisu neprofitne, ni u službi društva i njegova razvoja, ne proučavaju i ne čuvaju ništa, ne obrazuju nikoga, ne zapošljavaju kustose. Pa i ravnajući se liberaliziranom verzijom hrvatskog Zakona o muzejima, od definicijskih stavki muzeja ostala je – samo zabava. Što, dakle, ima kod nas od spomenute tipologije: profitne filantropije, inovativnih muzeja, imerzivnih atrakcija?

Ima li ovdje filantropa?

Statistički, u Hrvatskoj postoji velik broj muzeja, pa ipak, privatne je kolekcije lako uočiti jer komercijalni mediji o njima pišu kao naručeni. U posljednje se vrijeme – tu prednjači Umjetnički paviljon – redovito organiziraju izložbe privatnih zbirki, katkad s meceninim kič-portretom u sredini, a ponekad uz vernissage, smiješno anakroni koncept povlaštenog otvorenja prije otvorenja. Ove izložbe su elitizam na kratki pogled, no zna se i u stalnom postavu naći umjetnine koje si muzej ne može priuštiti pa ih umjesto toga čuva za blagonaklona filantropa.Ne prave se filantropima; tzv. ekonomija iskustva širom im je otvorila vrata da ulažu u razne imerzivne instalacije, Instagram klopke, multisenzorne wunderkammere i pop-up atrakcije po turistificiranim destinacijama ili gradovima koji to žele postati. Problem je u tome što se ove redom zovu – muzej. Žive od komodifikacije kulture, obilno se hrane selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno – javno – ime

I multinacionalke kupuju umjetnine za javne muzeje, mada je riječ o minornim doprinosima zbirkama pa te donacije više svjedoče o proračunskom izgladnjivanju muzejskog sektora negoli o utjecaju korporativnog kapitala na otkupnu politiku. Drugim riječima, kolekcionara ima, ali je filantropija u Hrvatskoj koliko žuđena toliko i slabo razvijena disciplina, premda joj, zanimljivo, suvremena povijest nije tako kratka.

Sočnu filantropsku priču imamo još s kraja osamdesetih, i ona je u međuvremenu – otkako je Muzej Mimara otvoren – poprimila dimenzije kolektivno zatomljene frustracije. Ne samo jer kolekcionira neke sramotne propuste, od kojih doduše nisu cijepljene ni ozbiljne svjetske kuće, već i zato što u tri desetljeća otkako postoje sumnje o krivim i lažnim atribucijama, falsifikatima i pokradenim umjetninama jedva da je išta proračunskog novca otišlo u muzeološku obradu i repozicioniranje ove filantropske zbirke.

Naša poduzetnička elita ipak se mahom čini nezainteresiranom za reprezentacijsko-poslovni model koji nudi komodifikacija muzejske sfere. Valjda su stara škola, pa pojam privatne kolekcije kolokvijalno i dalje asociramo uz podrume, taksidermije i šupe po prigradskom gorju. S druge strane, nagli val turistifikacije zakotrljao je zadnjih godina savršenu oluju za muzejske poduzetnike nižeg reda. Niknulo je, samo u Zagrebu, više profitnih muzeja od kojih se neki bave politizaciji podložnom tematikom, a bije ih i glas da su – za razliku od starog, tromog, dugotrajnim rezovima okopnjelog javnog muzeja – inovativni.

Kako usto neki cijelo desetljeće lebde nevidljivi između radara akademske obrade i dnevnog žurnalizma, odbijajući kritički ton obaju sektora već prema sistemskoj logici svakoga, odlučili smo par tih muzeja posjetiti i vidjeti što to inovativni privatnik može a da staromodna javna ustanova ne može. Ili obrnuto; pa kroz mali katalog viđenoga skicirati interpretativnu razinu i dosege inovatorstva u sferi muzejskog poduzetništva.Jer inovacija je milenijska teološka kategorija, dogma koja iznuđuje laude neovisno o tome ima li zajednica bilo kakvu korist od nje

Dan u 'inovativnom' muzeju

Muzej prekinutih veza, mjeren životnim vijekom inovacije, pravi je evergreen. Profitabilni spoj realityja i kabineta čudesa već desetak godina skladišti tuđe drangulije i dijeli im muzejsku auru, dok se u pozadini čuje unisoni zanos neklonulim duhom poduzetnih ljubavnika koji su poraz pretočili u pobjedu. Pobjednik nije onaj kojem je manje stalo, već onaj koji je ostvario profit – mogao bi im biti moto da ne nude suptilnije oblike emotivno-tržišne manipulacije.

Jer gorkoslatka retorika je emancipatorska, ali muzejska etika je škrta: pomozite nam i bit će nam svima pomognuto, ali sami sročite priču i servirajte predmet. Baštinski status jeftino se stječe, ako su obje stranke suglasne. Promijenimo li načas žargon vidjet ćemo kako je to frejmati lako. Npr.: Muzej prekinutih veza utjelovljuje karakter postmodernog baštinskog projekta, izbjegavajući totalizirajući ton, fokusirajući se na osobnu memoriju, muzealizirajući življeno iskustvo i kanononizirajući mikronarative. I sve to za 40 kuna, prava sitnica za terapijsku sesiju katarzom i Statistički, u Hrvatskoj postoji velik broj muzeja, pa ipak, privatne je kolekcije lako uočiti jer komercijalni mediji o njima pišu kao naručeni. U posljednje se vrijeme – tu prednjači Umjetnički paviljon – redovito organiziraju izložbe privatnih zbirki, katkad s meceninim kič-portretom u sredini, a ponekad uz vernissage, smiješno anakroni koncept povlaštenog otvorenja prije otvorenjavoajerstvom. No love lost – bi bio lakonski zaključak da nema onog andersenovskog pitanja: po kojem je kriteriju ovo registrirano kao muzej? I tim slijedom steklo povlašteni najam zaštićenog objekta na turističkoj ruti, ali i više od toga, sa svim simboličkim kapitalom koje muzejski status donosi.

Možda zato što je (i nagradom) muzej pomazan kao – inovativan. Jer inovacija je milenijska teološka kategorija, dogma koja iznuđuje laude neovisno o tome ima li zajednica bilo kakvu korist od nje. Inovacija se kao pojam mahom koristi u sferi aktivnosti kojima je cilj stjecanje profita, stoga ne čudi što je se sustavno mistificira kada treba začeprkati svu arbitrarnost i interpretativni deficit onoga što se pod njom prodaje.

Kako teško muzej može patiti zbog rastanka od interpretativnih ambicija dalje oslikava primjer koji eksploatira od ljubavnih još traumatičnije boli. Muzej torture, Tortureum, pretenciozni je naziv triju soba krcatih replikama mučila iz svih stoljeća. Okrutne naprave nude fizički doživljaj, mrak, krikovi i gotičarski soundbiteovi trpaju hiperosjetilni ambijent praznim intenzitetom. Utjerivanje podražaja ide s istjerivanjem kritičke prosudbe: postav naime građu izlaže, ali je ne tumači.

Rezultat je tupi revizionizam; o historijskim kontekstima što su iznjedrili sav taj strašni materijal ne saznaje se ništa. Stoljeća torture izrodila su tek dvije povijesne ličnosti u labavoj vezi s titularom. Mahatma Gandhi(!) žali se na moralnu slabost vrste, valjda u želji autora da generičkim mirotvorcem opravda sav taj hororfilni fetiš. Matiju Gupca bismo i očekivali, uz neki narativ, no ništa od toga, muzej ga veže samo za oštri metal. Ni protagonist, ni kontekst, samo mučeno tijelo jeNaša poduzetnička elita ipak se mahom čini nezainteresiranom za reprezentacijsko-poslovni model koji nudi komodifikacija muzejske sfere. Valjda su stara škola, pa pojam privatne kolekcije kolokvijalno i dalje asociramo uz podrume, taksidermije i šupe po prigradskom gorju poprište povijesti: depolitizirano, nerazumljivo, nijemo.

Uzaludnost socijalne geste, svedene na svoj stravični fizički ishod, mučno ilustrira kako izbacivanje političkog sadržaja iz temeljne misije muzeja – a ta je da nam kroz predmet ponudi (i) kontekstualno znanje – ne proizvodi ništa, osim profita. Jedina dobra stvar s ovim prostorom, njegova vizualna atraktivnost, opet je naličje svega što ne valja s komodifikacijom muzejske sfere. Kao toliko puta do sada, prekarna umjetnička struka je osuđena na nekritičko omatanje dekora, bez ikakve vrijednosti onoga u sredini. I bez inovacije, priznaju i vlasnici, jer ideju su prepisali od ovakvih trivia u Češkoj i Nizozemskoj.

Ništa nova ni u Muzeju iluzija, slične imerzivne atrakcije postoje već stoljećima. Možda samo taj drski iskorak u muzejsku sferu, jer dosad su obitavale na društvenoj margini, u liminalnim prostorima cirkusa i vašarišta, a zvali smo ih npr. kuće ogledala. Nije muzej, ali jest iluzija, i to masovna. Svaki se dan rijeke prvoškolaca ondje slijevaju na nastavu, jer ih učitelji(ce) vode u – muzej. Zahvaljujući semantičkoj magli kroz koju se pojam širi, 'muzejski' posao ne cvjeta samo na selfie industriji i prodaji franšiza po svijetu, već je dobrano dotiran i kroz redovni školski program.Muzej torture, Tortureum, pretenciozni je naziv triju soba krcatih replikama mučila iz svih stoljeća. Okrutne naprave nude fizički doživljaj, mrak, krikovi i gotičarski soundbiteovi trpaju hiperosjetilni ambijent praznim intenzitetom. Utjerivanje podražaja ide s istjerivanjem kritičke prosudbe: postav naime građu izlaže, ali je ne tumači

Muzej Zagreb 80-ih je možda zle franšizne sreće što je lokalno-specifičan, no postoji univerzalna taktika koja i njemu nosi prinos. Ime joj je autoegzotizacija – najjeftinija tehnika samo-kalemljenja na tuđe interpretativno očište. Polu-pismene legende po kućanskim aparatima, na oba jezika, sve vrve nekim čuđenjem nad odloženom pop nostalgijom, kao da ih je pisao neupućeni posjetitelj s drugog kraja planeta. Ustvari i jest, jer kustosu ni glasa, ali vlasnica, koja dolazi iz daleke bivše socijalističke zemlje, ima znanje koje nam je zajedničko: kako se namjestiti pogledu patronizirajućeg odobravanja.

Ni riječju – bez kataloga, ni mišlju – jer to nije postav nego stan, već propustom – nasumičnim gomilanjem relikata recentne prošlosti. Na zagrebačkom Hreliću – u to nema sumnje – dobit ćemo vitalniju informaciju o bilo kojem od proizvoda jugoslavenske industrije koji ima predstaviti tkivo gradske svakodnevice onoga desetljeća. A na ambiciji, uostalom, da se razbacivanjem (pop) kulturnih proizvoda po postavu izložbe sastavi suvisli narativ o (bilo kojem) povijesnom razdoblju redovito se nasukavaju i prave muzejske ustanove.

Da bivši sistem nije ni izbliza potrošio svoj izlagački potencijal kažu i iz nedavno otvorenog Muzeja crvene povijesti: "Trend interesa za socijalizam u svijetu je u porastu", pa nastavljaju politički konfuzno, ali tržišno valjda jasno: "Demokratski socijalizam u SAD-u jača, a nama stiže sve više američkih turista". No, dubrovačkom muzeju ne smije se suditi "na neviđeno", sve i ako retorika ne obećava. Jedan meta detalj ipak glasnije od drugih nagoviješta sferu studioznosti u kojoj će se socijalistička roba nuditi posjetiteljima. Muzej su, naime, osnovali redom stručnjaci za atraktivan vizual i dobar glas – dvoje dizajnera, komunikolog, arhitekt, novinar, foto-tehničar – te jedan povjesničar. Balans komodifikacije i interpretacije – sve da i vjerujemo da to zaista postoji – ovdje ozbiljno naginje na krivu stranu.Privatni muzej tu nema bogzna što ponuditi jer mu je misija profit, pa politizaciju uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Ili još priprostije, kako smo svjedočili, upakiravajući se što nekonfliktnije za što lakše raspakiravanje od strane što većeg broja – potrošača

Napuštamo socijalizam, pa u devedesete, vidjeti i ratni muzej. Ili tako nekako, hrvatske verzije (ni) imena nema. Image of War otvoren je prošle godine, privatnim novcem i crowdfundingom, indicirajući kako nije riječ samo o profitu nego se tu krije i politički motiv. I samorazumljivo, sad se pribojavamo kakav, no bar se ta bojazan pokazala neosnovanom. Muzej ratne fotografije nije eksploatatorski muzej traume s propisnom dozom žrtvoslovnog nacionalizma za azijska emitivna tržišta (na čijim se jezicima oglašava). Projekt hoće biti 'apolitičan' i pacifistički, a izložba ima kustosicu koja je impostirala onaj segment koji poznaje – fotografiju poprišta političkih zločina.

Međutim, da bi se izložbeno tematizirala kompleksna tema ratova devedesetih – množinom, jer krimen je i ovdje kolokvijalno prisvajanje traume BiH – slika naprosto nije dovoljna, neovisno jeli vizualno-umjetnička selekcija profesionalno odrađena. Autoritet fotografije implicira i interpretativna ograničenja, ukratko svedena na nemogućnost da složen politički događaj kao što je rat objasni kroz snapshot. Nužna je temporalna dimenzija, kategorija narativa, a ta iziskuje multidisciplinarnost, višemedijsku građu, i naravno, politizaciju.Uzaludnost socijalne geste, svedene na svoj stravični fizički ishod, mučno ilustrira kako izbacivanje političkog sadržaja iz temeljne misije muzeja – a ta je da nam kroz predmet ponudi (i) kontekstualno znanje – ne proizvodi ništa, osim profita

U protivnom, iskliznuće vreba već na vremenskoj lenti. "Kad je pao Berlinski zid?" – pitamo ljubaznu vodičicu, s rudimentom odnosa prema autoritetu. "Pa, ima više datuma, uostalom, dijelovi još stoje." – misleći valjda na onaj restl s muralima za turiste, odgovara ona benevolentno. I posve plastično; kad se javna ustanova ne angažira, privatna joj drži lekciju onako kako to – ako i u dobroj namjeri – zna: amaterski, načelno i površno.

Kratku šetnju završavamo na početku, u varšavskom Muzeju moderne umjetnosti, gdje Natalia LL lascivno jede onu bananu. Video se zove Consumer Art i ne ostavlja dvojbe da je žuto voće predmet dvojake frustracije poljske umjetnice. Nije samo patrijarhat ono što drži u rukama, južno voće je i ultimativni simbol globalnog tržišta, a umjetnica tih sedamdesetih zna uprizoriti i lice i naličje sistemske dominacije. Teško ćemo to pročitati ovih dana, gdje su sve kritike uprte u pojednostavljeni narativ o kulturnom ratu i borbi protiv cenzure. Ali diskurzi se kroz povijest mijenjaju, a zbirke ako su javne su i transhistorijske, i čekaju nove evaluacije, interpretacije i (re)politizacije.

Privatni muzej tu nema bogzna što ponuditi jer mu je misija profit, pa politizaciju uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Ili još priprostije, kako smo svjedočili, upakiravajući se što nekonfliktnije za što lakše raspakiravanje od strane što većeg broja – potrošača.

 

aem_copy75000.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti