H-Alter
denis_cosic_foto.jpgPjesnik Denis Ćosić: "Kao društvo smo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi. Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora".

U povodu Svjetskog dana poezije, H-Alter razgovara s Denisom Ćosićem, dobitnikom ovogodišnjeg Gorana za mlade pjesnike, koji će mu biti dodijeljen danas u Lukovdolu, u sklopu 56. Goranova proljeća - najuglednije i najdugovječnije pjesničke manifestacije i nagrade u Hrvatskoj.

U njemačkom jeziku sintagma Die Blaue Stunde ("plavi sat") označava vrijeme u danu prije zalaska sunca. Kod vas je suton crven, tj. naslov vaše zbirke je Crveno prije sutona. Kako ste došli do naslova? Jesu li naslovi pjesma sami za sebe?

Do naslova zbirke došao sam izdvajanjem sintagme iz pjesme Bunar koja se nalazi unutar ciklusa koji dijeli naziv sa zbirkom. Crvena upućuje na mnoge pojavnosti, a vjerujem kako će iskusnijim poznavateljima simbolike prilikom čitanja one biti očite te ne bih posebno ulazio u pojedinačna tumačenja. U ostalim ciklusima dominantne su i druge boje pa je primjerice prvi ciklus pretežno žut i izravno se referira na knjigu Lovac u žitu Jeromea Davida Salingera. Volio bih da je poezija važna mnogima, međutim često mi se čini da je važna samo nama autorima i uskim krugovima čitatelja koji praksu čitanja poezije nisu ostavili u nekim davnim vremenima. Možda je zato malobrojnija publika još dragocjenija. Za mene je poezija važna jer me vraća k sebi i iznova obnavlja

Zanimljiva mi je ideja o tome da bi naslovi mogli sami za sebe biti pjesma, ali ne doima mi se da bi svaki naslov mogao tako funkcionirati. Naslov moje zbirke mogao bi biti na tom tragu, ali čini mi se kako naziv mora imati izrazito sublimiranu ljepotu kao primjerice Dan velik kao oboren jelen Petra Hruške.

Vaše pjesme obiluju slikama i značenjima. U obrazloženju nagrade, žiri je zbirku opisao kao "knjigu tišine". Kako biste je vi opisali, odnosno postoji li i što je u svim tim vizualnim i drugim podražajima zajednička nit?

Razlog za takvu karakterizaciju zbirke vjerojatno leži u prvom stihu uvodne pjesme koji glasi: ''Većina mog života – tišina.'' Takva konstatacija dolazi iz nekoliko životnih odrednica, prvenstveno iz nemogućnosti izražavanja vlastitih mišljenja i osjećaja što zbog opresivnih društvenih konstrukta, što zbog situacija u kojima je tišina, odnosno prešućivanje, bila najbolji odabir u danom trenutku.

Kasnije se ta tišina protegnula na način funkcioniranja – od toga da volim šutjeti i slušati ljude jer smatram da smo kao društvo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi.

Inicijalna je ideja zbirke bila pronaći unutarnji mir, preispitati svoja sjećanja i vratiti se u djetinjstvo, spojiti se s prirodom i stvoriti simbiozu kontinentalnog i mediteranskog dijela mog života. Utoliko je tišina neraskidivo vezana uz mir.

Izražena vizualnost u mojim pjesmama otprilike korespondira s težnjom za stvaranjem poliperspektivnosti u pjesmama. Osim toga, suton, koji u zbirci stvara prostorno-vremensku sliku prije svega je vizualni doživljaj, a takvu misao predstavio sam i uvodnim citatom iz Chevalierova i Gheerbrantova Rječnika simbola. Svi ti vizualni podražaji dolaze upravo iz okoline u kojoj sam boravio u trenutku pisanja zbirke, a atmosfera magičnog i mističnog proizlazi iz mijenjanja značenja pojedinih pojmova kao i izokretanja logike stvari i davanja drugačijeg gledišta.

Negdje ste rekli da je inspiracija za zbirku bio i arboretum Trsteno koji vas je pronašao negdje na putu vaših osobnih geografija. Jesu li i kakva mjesta ponekad preduvjet za poeziju? Kakva i koja mjesta su to kod vas?

U mom slučaju, ona su ključan preduvjet za poeziju jer se izrazito sentimentalno vežem za prostore u kojima boravim. Pojedina me mjesta osvoje na prvi posjet i odmah znam kako ću se nekada iznova vratiti, druga me pak mjesta testiraju, nude mi izazov, čekaju da mi se otkriju u pravome trenutku. Takva je situacija bila s Trstenom u kojem boravim nekoliko mjeseci svake godine, ali nisam osjetio svu ljepotu mjesta dok nisam zatražio da mi se ogoli.Kasnije se ta tišina protegnula na način funkcioniranja – od toga da volim šutjeti i slušati ljude jer smatram da smo kao društvo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama

Otkrivanje Trstenog započelo je procesom zahvalnosti i prihvaćanja onoga što imam sada i ovdje. I takav pristup, prije svega orijentiran na poštivanje prirode, rezultirao je spajanjem s okolinom i podudaranjem mog intrinzičnog svijeta s onim vanjskim. Prostori koji me privlače obično moraju odisati smirajem, stoga nije rijetko da se nađem u lutanju brdima i šumama, blizu ruševina starih utvrda i uz vodene površine.

Koliko je poezija koju ste čitali kroz školski sustav utjecala na vašu sklonost poeziji i možda na samo vaše pjesništvo? Iz osobnog iskustva, kako ocjenjujete poeziju koja se čita u školi?

Zanimanje za poeziju počelo je upoznavanjem opusa Charlesa Baudelairea. Otkrićem njegovih pjesmama narastao mi je interes za poeziju jer mi se njegovo stvaralaštvo učinilo ključnim momentom u povijesti kada je promijenjena generalna percepcija društva o tome kakva poezija može biti.

Poezija koja je zastupljena u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu nije odveć obdarena potencijalom za interesiranje mladih. Najčešće sam samoinicijativno otkrivao alternativnu poeziju i na temelju toga izgrađivao svoj stil i usmjerenje; istaknuo bih pri tome poeziju Allena Ginsberga, Walta Whitmana i Jima Morrisona.  Ipak, poezija koju sam istinski volio tijekom školovanja, a da je bila zastupljena u udžbenicima, bila je poezija Arthura Rimbauda, Federica Garcije Lorce i Vesne Parun.Otkrivanje Trstenog započelo je procesom zahvalnosti i prihvaćanja onoga što imam sada i ovdje. I takav pristup, prije svega orijentiran na poštivanje prirode, rezultirao je spajanjem s okolinom i podudaranjem mog intrinzičnog svijeta s onim vanjskim

Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora. Ako se dobro sjećam, samo su četiri autorice bile zastupljene u sva četiri udžbenika, od toga tri pjesnikinje. Volio bih u udžbenicima vidjeti poeziju Marine Cvetajeve, Ane Ahmatove, Slyvie Plath i Irene Vrkljan. Također bi trebalo osuvremeniti kurikulum i obogatiti sadržaj živućim i suvremenim pjesnikinjama i pjesnicima.

Zašto je poezija važna?

Volio bih da je poezija važna mnogima, međutim često mi se čini da je važna samo nama autorima i uskim krugovima čitatelja koji praksu čitanja poezije nisu ostavili u nekim davnim vremenima. Možda je zato malobrojnija publika još dragocjenija. Za mene je poezija važna jer me vraća k sebi i iznova obnavlja.

<
Vezane vijesti