H-Alter
Foto: HNK Split (Facebook)Foto: HNK Split (Facebook)Kritika baleta Coppélia Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

Nakon čak 35 godina splitski HNK ponovo je postavio komični balet Coppélia, odabravši za njegov koreografski potpis latvijskoga baletnog Coppélia, naime, jest klasik, ali nije iz reda onih koji su u tehničkom i općenito interpretativnom smislu svojevrsni ispit solista, polusolista, a katkad i većeg dijela ansamblaprvaka i umjetničkog ravnatelja Baleta Latvijske nacionalne opere Aivarsa Leimanisa, inače vrlo svestranog umjetnika, čija biografija sadrži impresivan niz baletnih i opernih klasika (u kojima je bio angažiran u najrazličitijim funkcijama), jednako kao i uglednih plesnih trupa i kazališnih kuća, participacija u radu kulturnih institucija te strukovnih nagrada.

Leimanis je prošle sezone u Splitu postavio izvrsnog Gusara, te još prije desetak godina ništa manje kvalitetnu Giselle, pa je u tom smislu ponovni angažman bio ne samo opravdan, već i poželjan; a da su očekivanja na tragu prošlih uspjeha također bila opravdana, pokazao je srdačan doček publike i gotovo puno gledalište dan nakon premijere, 16. ožujka.

Foto: HNK Split Foto: HNK Split

Za takav je prijem osim koreografa najzaslužniji, dakako, ansambl, koji je nastupio u gotovo kompletnom sastavu, što je doprinijelo ne samo sveobuhvatnom izvođačkom progresu, nego i monumentalnosti cijele predstave. S obzirom na veličinu scenskog prostora, sadržaj priče i relativno brojan ansambl, koji je zastupljen nezanemarivim vremenskim udjelom i zadacima – najviše u mazurki i Svadbenom valceru – elementi, kombinacije i formacije optimalno su izabrani i pedantno izvedeni, a zasluge za potonje, osim sâmim plesačima, pripadaju svakako i baletnim majstorima: Albini Rahmatullinoj, Eleni Nikolaevoj i Vladimiru Šuvalovu.Osvjetljenje Branimira Bokana tijekom čitave predstave stvara decentan i uglavnom nepromijenjen scenski okvir, a orkestar je pod ravnanjem Harija Zlodrea korektno i fluidno prenio bogatstvo boja i kontrasta Delibesove partiture

Glavne podjele napravljene su predvidljivo – Eva Karpilovska kao Swanilda, Ivan Boiko kao Franz, Dmitrij Rodikov kao Dr. Coppélius i Tamlyn Higgins kao Coppélia-lutka – no ne i najsretnije. Prvenstveno zbog Higgins, trenutačno možda jedine kompletne (spremne) balerine u splitskom plesačkom korpusu, koja je nepravedno zaobiđena i kao prvi izbor i kao alternacija za glavnu ulogu, a koja bi k tome više došla do izražaja u nekoj od polusolističkih, plesno zapaženijih uloga, poput one u Prijateljicama ili u nekom od karakternih plesova, nego u roli koja je samo formalno jedna od glavnih, dok bi ju plesački mogla iznijeti bilo koja članica ansambla.

Karpilovska i Boiko dobivene su šanse zato vrlo dobro iskoristili, osobito u završnom pas de deuxu, izvedenom sigurno, proživljeno i usuglašeno. Karpilovska već fizikusom idealno odgovara živahnom i zaigranom karakteru svojeg lika, a usto ga je glumačkom uvjerljivošću i tehničkom vještinom (za čiju demonstraciju doduše nije bilo previše prilika, osim pokojeg niza munjevitih chaînésa i serije urednih fouettéesa pri kraju predstave), posve prisvojila.

Boiko se pak ne odlikuje njezinom tehničkom perfekcijom – doskoci su mu ponegdje bili nesigurni i nedovoljno amortizirani – no svakako je plesač koji čini razliku, te je kao takav u nedostatku nekih donedavnih uzdanica, a pred nekima novim i obećavajućim, ali još nedovoljno dokazanima, nesumnjivo zaslužio prednost.Glavne podjele napravljene su predvidljivo – Eva Karpilovska kao Swanilda, Ivan Boiko kao Franz, Dmitrij Rodikov kao Dr. Coppélius i Tamlyn Higgins kao Coppélia-lutka – no ne i najsretnije. Prvenstveno zbog Higgins, trenutačno možda jedine kompletne (spremne) balerine u splitskom plesačkom korpusu

Rodikovljev Dr. Coppélius predstavio se kao vrlo šarmantan i humorističan, Prijateljice Hyejin Kim i Nozomi Miura usklađeno su i graciozno otplesale svoje dionice, Skitnice Daniel Erchov Zayas i Aaron Kok jednako su uspješno iznijeli one vratolomne, dok se nastup Prijatelja, u izvedbi Daniela Hoeka i Branka Sarića, generalno odlikovao elegancijom i plastičnošću, no sinkronizacijom samo u prvom dijelu izvedbe, dok su u drugom nešto teže pratili jedan drugoga.

Od karakternih plesova najbolji je koreografsko-izvođački dojam ostavio čardaš, u izvedbi Bojane Lipovščak, Silviua Tanasea i Askhatbeka Yusupzhanova, a u kojem je unatoč nedostatku pravog temperamenta plijenila Lipovščak, i to zbog vedrine, sigurnosti, brzine i preciznosti kojima je spomenuti nedostatak uspjela kompenzirati.

Izvrsne su izvedbe ostvarili i Sanja Bikić kao odrješita i fatalna Španjolska lutka-djevojka, te podjednako uvjerljiv Silviu Tanase kao Španjolska lutka-mladić. Za razliku od njih, Ajla Kadrić pokazala se kao tehnički korektna, no posve nescenična i interpretativno bezlična Škotska lutka.
Osim nekih izvođačkih, uspješnija su mogla biti i scenografska te kostimografska rješenja. Scenografija Slavena Raosa zadovoljavajuće je ilustrativna, ali je s obzirom na vedar ton priče ipak pomalo hladna i sterilna, dok kostimi Aleksandra Noshpala odgovaraju karakteru brojeva, ali se osim u Svadbenom valceru ne ističu autorskom prepoznatljivošću, a time i razložnošću njegovog izbora.

Osvjetljenje Branimira Bokana tijekom čitave predstave stvara decentan i uglavnom nepromijenjen scenski okvir, a orkestar je pod ravnanjem Harija Zlodrea korektno i fluidno prenio bogatstvo boja i kontrasta Delibesove partiture, te je zahvaljujući (i) njemu predstava prema kraju sve više rasla.

Foto: HNK Split Foto: HNK Split

Prva splitska ovosezonska baletna premijera predstavila je bitno izmijenjen ansambl, s dosta novih, obećavajućih imena, iako uz još uvijek upražnjeno mjesto tehnički i ekspresivno superiornog plesača sposobnog za najzahtjevnije klasične role, kakvog doduše aktualni naslov ne zahtijeva, no budući bi ga eventualno ambiciozniji repertoarni odabiri mogli zahtijevati.Za takav je prijem osim koreografa najzaslužniji, dakako, ansambl, koji je nastupio u gotovo kompletnom sastavu, što je doprinijelo ne samo sveobuhvatnom izvođačkom progresu, nego i monumentalnosti cijele predstave

S druge strane, trenutačni sastav ženskog dijela ansambla u tom rangu ima možda i nekoliko balerina, no one poput gorespomenute Higgins ne dobivaju uvijek zaslužene šanse, ili se pak u okviru novijega klasičnog repertoara u njemu ne mogu pokazati u široj interpretativnoj snazi i širini, kao što je slučaj s Karpilovskom u najnovijoj predstavi.

Coppélia, naime, jest klasik, ali nije iz reda onih koji su u tehničkom i općenito interpretativnom smislu svojevrsni ispit solista, polusolista, a katkad i većeg dijela ansambla – poput Labuđeg jezera, Bajadere, Don Quijotea ili gorespomenutih Gusara i Giselle. Stoga, iako je na ovu produkciju vrijedilo čekati čak 35 godina – tim više što je jedina klasična u sezoni – u usporedbi s prošlosezonskim klasičnim izborom ipak je nešto slabijeg dometa.

No u okviru ovosezonskoga repertoarnog mozaika ona je svakako njegov upečatljiv dio, osobito budu li mu ostali dijelovi u nastavku sezone (koja u Splitu traje sve do sredine kolovoza, tj. svršetka Splitskog ljeta, tako da je zapravo tek počela) adekvatna stilska i izvođačka nadogradnja, odnosno prilika kako za novi repertoarni uzlet, tako i za mogućnost dolaska u prvi plan mnogih sposobnih, no po senzibilitetima i preferencijama posve različitih plesačkih osobnosti.

Do tada, neupitno je da su senzibilitet i preferencije šire publike još jednom pogođeni.

Ključne riječi: HNK Split, kultura, balet
<
Vezane vijesti