Foto: Ivana Perić<br>Foto: Ivana Perić
Sergej Pahomenko, docent na katedri međunarodnih odnosa i vanjske politike univerziteta u Mariupolju, Ukrajina: Nema drugog puta rješenja ukrajinsko-ruskog sukoba, osim diplomatskog. Ono će uključivati i neke neugodne ustupke. Jedan od tih ustupaka vjerojatno će biti amnestija svih ljudi koji su u ratu sudjelovali na ruskoj strani, što će Ukrajini biti teško prihvatiti, ali jednostavno će morati. Generalno gledajući, društvo u Ukrajini nije prožeto nacionalizmom.

Sergej Pahomenko je docent na katedri međunarodnih odnosa i vanjske politike Mariupoljskog državnog univerziteta. U svom akademskom radu posebno se bavi poviješću južnih i zapadnih Slavena te politikom prema nacionalnim manjinama. S profesorom Pahomenkom razgovarali smo o životu u Mariupolju, gradu na jugoistoku Ukrajine, vrlo blizu linije ukrajinsko-ruske fronte, i o sukobu koji je od proljeća prošle godine odnio više od 6000 života, dok je više od milijun i pol ljudi raseljeno.

Pri analiziranju korijena trenutnih sukoba mnogi se analitičari vraćaju na raspad Sovjetskog Saveza i džentlemenski dogovor Busha i Gorbačova o neširenju NATO saveza na istok Europe. Iz te perspektive, Rusija si ne može dozvoliti da ima NATO i EU doslovno pred svojim vratima. Što vi mislite o tome?

Što se tiče tog navodnog dogovora Gorbačova o neširenju NATO saveza na istok – naravno, možemo pričati o džentlemenskim dogovorima, ali Do rata su nacionalističke grupacije bile marginalne, a na Euromajdanu su odigrale svoju ulogu kao najstrastveniji dio protestnog tijelapostoje i međunarodno pravo i međunarodni ugovori, uključujući i poznati memorandum iz Budimpešte iz 1994. godine, kojih bi se Rusija trebala pridržavati. Još je jedna stvar u vezi širenja NATO-a na istok koje sad Rusija prikazuje kao neprihvatljivo - i Baltičke zemlje su se priključile NATO savezu pa tada nije bilo ovakvih reakcija od strane Rusije.

Širenje NATO-a na istok ne može biti osnova za bilo kakve pretenzije Rusije prema Ukrajini, jer je Ukrajina samostalna država, koju je uostalom i Rusija priznala kao takvu. Ukrajina može stupati u asocijacije s kim god želi. Za vrijeme predsjednika Janukoviča, Ukrajina čak i nije htjela u NATO. Na vanjskopolitičkom planu više nas je zanimalo pristupanje u EU, no očigledno je da je ruska politička elita smatrala kako stupanje u EU jednog dana nužno vodi i do pristupanja NATO savezu, i da općenito jedna takva demonstracija samostalnosti za državu koju je Rusija smatrala gotovo svojim produžetkom nije prihvatljiva.

Na stranu valjanost argumenata koje Rusija iznosi za svoje aktiviranje u ovom sukobu, činjenica je da Putin neće lako odustati. Ukrajinska vojska teško može pobijediti rusku, a pitanje je koliko Rusija može ustrajati u borbi i koliko su toga spremni žrtvovati, jer se čini da im je Ukrajina iznimno važna. Koliko je daleko Putin spreman ići, do čega bi ova situacija mogla dovesti?

Još jednom želim naglasiti da se pitanje NATO-a preuveličava kao razlog, tj. opravdanje ruskih postupanja. Rusija jednostavno ne želi pustiti Porošenko je, kao i Janukovič,  također izrastao iz postsovjetskog sistema, s istim navikama i vrijednostima zakulisnih igara, dogovaranja, kumstva, itdUkrajinu iz sfere svojih utjecaja. NATO je u tom smislu samo izgovor da bi se Ukrajina spriječila u okretanju u drugom političkom smjeru, smjeru koji ruska elita smatra previše proeuropskim. Za Rusiju je bitno da Ukrajina ostane u euroazijskim asocijacijama, primjerice - Rusija kao energetska sila ne želi izgubiti Ukrajinu na svom energetskom tržištu.

Mnogo je različitih interesa koji Rusiju vežu za Ukrajinu. Koliko daleko Putin može ići?

Rusija ima puno resursa, uključujući i ljudstvo, oni su i u ratovima u prošlosti trpili jako velike gubitke i bili spremni na to. Zato je sada vrlo teško procijeniti koliko daleko oni mogu ići u ovom sukobu, ali i razaznati koji su sve interesi uključeni u sukob (na obje strane) – od vrijednosnih, do ekonomskih, političkih i sl. Jedna stvar koju Putin sada pokušava učiniti jest na temelju nekih ekonomskih interesa i poslovanja u pojedinim europskim državama razbiti jedinstvenu poziciju EU prema situaciji u Ukrajini.

Smatrate li da su sankcije Zapada Rusiji bile dobar potez? Koliko su one pomogle, a koliko odmogle u trenutnoj situaciji?

Mislim da sankcije nisu mogle smetati. Nešto je u svakom slučaju trebalo napraviti po pitanju ukrajinske krize, ne vidim razloga zašto se ne odlučiti za takvu mjeru. Te su sankcije sigurno utjecale na rusku ekonomiju, iako se posljedice još uvijek ne vide. Taj ekonomski efekt će vjerojatno Janukovič nije bio autoritativni vođa, koliko je bio kleptokratdoći malo kasnije. S druge strane, u Rusiji su te sankcije pomogle u raspirivanju mita o Rusiji kao žrtvi, kao zemlji u opsadnom stanju, pogotovo među manje informiranom populacijom. Mislim da je zbog toga porasla podrška Putinu pa bi to mogla biti druga strana tih sankcija. Međutim, za Ukrajinu nema drugog izlaza, nema druge pomoći, osim nade da će Europa ostati jedinstvena u svom nastupu prema Rusiji i provođenju sankcija.

Možete li povući paralele između bivšeg predsjednika Janukoviča i sadašnjeg predsjednika Porošenka - koje su razlike, koje sličnosti?

Porošenko je na predsjedničkim izborima pobijedio u prvom krugu, što je rijetkost za Ukrajinu. On je vidljivo europski političar, za razliku od Janukoviča koji je bio proruski političar. On je također predsjednik jedne drugačije Ukrajine, Ukrajine u kojoj se budi civilno društvo koje se između ostalog bori protiv korupcije, i on se mora nositi s tim velikim očekivanjima. Među građanima nema više slijepe vjere u predsjedničke vođe kao ranije.

Janukovič nije bio autoritativni vođa, koliko je bio kleptokrat. Njegova obitelj je zauzimala bitne pozicije u ukrajinskom gospodarstvu i društvu i to se očitovalo u njegovoj politici. Porošenko je i inteligentniji i obrazovaniji. Međutim, ima među njima i nekih sličnosti. Porošenko je također izrastao iz postsovjetskog sistema, s istim navikama i vrijednostima zakulisnih igara, dogovaranja, kumstva, itd. On je i biznismen i mnogi misle da mu to smeta u obavljanju predsjedničkih dužnosti, jer tu može doći do sukoba interesa kod nekih dogovora i sl. Vidi se i da se u kadrovskoj politici oslanja na "svoje" ljude, ne u tolikoj mjeri kao Janukovič, ali ipak to radi.

"'Desni sektor' je uglavnom igrao pozitivnu ulogu za ukrajinske interese." (Foto: ua.korrespondent.net)<br> "'Desni sektor' je uglavnom igrao pozitivnu ulogu za ukrajinske interese." (Foto: ua.korrespondent.net)

Nedavno su se proširile vijesti o eskalacijama između Desnog sektora i vladinih snaga na zapadu Ukrajine. Predstavlja li Desni sektor realnu opasnost i kakva je situacija na zapadu zemlje trenutno?

Do nedavnih događaja u mjestu Mukačevo koje je na granici s Mađarskom, gdje su pripadnici Desnog sektora pucali na policiju i osiguranje jednog parlamentarnog zastupnika, Desni sektor je uglavnom igrao pozitivnu ulogu za ukrajinske interese. Imali su svoju posebnu vojnu jedinicu i iako su u njoj bili i neki radikali, to se nije osjetilo u njihovom djelovanju. Svoje su radikalne stavove demonstrirali u rijetkim slučajevima, kao što je primjerice gay pride. Njihova uloga u politici je svakako bila znatno manja od prikaza koji su nudili ruski mediji, koji su nakon parlamentarnih izbora Desni sektor prikazivali kao prvu stranku na vrhu liste, dok je realna podrška stranci bila tek oko 2 posto. Dakle, Desni sektor je vojno bio za Ukrajinu nema drugog izlaza, nema druge pomoći osim nade da će Europa ostati jedinstvena u svom nastupu prema Rusiji i provođenju sankcijaznačajan, ali politički ne.

Što se tiče događaja u Mukačevu – vojnici Desnog sektora ističu kako su se borili sa švercerima, a do sukoba s policijom došlo je zato što policija surađuje sa švercerima. S druge strane, postoje i oni koji tvrde kako je moguće da Desni sektor ima svoj švercerski biznis pa im ovi smetaju – stoga bi se tu moglo raditi kriminalnim, banditskim aktivnostima.

Da se odmah nadovežemo na ovu priču o Desnom sektoru – jačaju li u Ukrajini nacionalističke grupacije u posljednje vrijeme, nudi li ovaj sukob savršenu platformu za to? I koliko je značajno djelovanje takvih grupacija?

Do rata su te grupacije bile marginalne, a na Euromajdanu su odigrale svoju ulogu kao najstrastveniji dio protestnog tijela. Međutim, moramo biti svjesni činjenice da se te grupacije nalaze na periferijama političkog života u Ukrajini, nema nikakvih otvorenih nacionalističkih demonstracija u svakodnevnom životu. Njihova energija je primarno usmjerena na borbu na frontu, gdje su korisni.

Moramo također biti svjesni činjenice da se Ukrajina kao nacija ponovno na neki način formira, a taj nastanak nacije je zapravo nemoguć bez naU Rusiji su sankcije pomogle u raspirivanju mita o Rusiji kao žrtvi, kao zemlji u opsadnom stanjucionalizma. Naravno, postoje različiti vidovi nacionalizma, ne mora se raditi o radikalnom, već o nečemu što bismo prije mogli nazvati patriotizmom. Generalno gledajući, društvo u Ukrajini nije prožeto nacionalizmom, prije bi se ponegdje moglo pričati o patriotizmu. Nekoliko radikalnih ispada u tom se smislu ne može uzimati za mjerilo. Ukrajina je otvorena zemlja. Ljudi pričaju ruski i to nikome ne predstavlja problem. Ja sam grčkog porijekla, moja žena je ruskog porijekla, i oboje se smatramo Ukrajincima. Naš predsjednik parlamenta je Židov, ministar unutarnjih poslova je Armenac itd.

Američki i europski političari Rusiju nerijetko optužuju kako želi dovesti Ukrajinu do ekonomskog kolapsa. Kakva je situacija u vašem gradu, Mariupolju, kako je sukob utjecao na gospodarstvo, rast cijena...?

Mariupolj je specifičan kao jedno od najvećih ukrajinskih industrijskih središta, ima dva velika metalurška kombinata u kojima radi gotovo trećina zaposlenih u gradu. U gradu je i danas ekonomski relativno stabilno stanje, upravo zato što postoje te tvornice i postrojenja u kojima većina ljudi i dalje radi i zbog kojih preživljavaju. Te tvornice pripadaju ukrajinskom oligarhu Rinatu Ahmetovu (vlasniku nogometnog kluba Šahtar iz DonRusija jednostavno ne želi pustiti Ukrajinu iz sfere svojih utjecaja. NATO je u tom smislu samo izgovor da bi se Ukrajina spriječila u okretanju u drugom političkom smjerujecka), koji je prije bio sponozor bivšeg predsjednika Janukoviča. Ahmetov se navodno i ranije povezivao sa separatistima, radi pritiska na Kijev, kako bi održavao svoju ekonomsku kontrolu na istoku i eliminirao pritiske iz Kijeva.

Nakon što se dogodio Euromajdan, on se opet htio okoristiti separatističkom politikom kako bi dogovorio novi ugovor s Kijevom, međutim tu je izgubio kontrolu nad situacijom jer su se u priču uključili i drugi akteri i krenuo je rat. Situacija je u Mariupolju još uvijek stabilna i zato što pravni sustav još uvijek funkcionira. Ipak, u gradu stalno vlada napetost zbog blizine fronte, iako je infrastruktura u dobrom stanju, uključujući i sveučilište, koje za jedan industrijski grad ima značajnu ulogu. Cijene jesu porasle jer je skočio tečaj dolara, ali u okupiranim područjima su cijene čak dva ili tri puta više i ljudi dolaze primjerice iz Donjecka u Mariupolj kupovati neke stvari, što nam daje dobar uvid u situaciju u tim, navodno "oslobođenim" područjima.

Općenito govoreći, što se tiče ruskih nastojanja da se ekonomski oslabi Ukrajina, tu se ne radi primarno o tome da Rusija želi ukrajinske resurse, već se radi o političkom pritisku.

Sergej Pahomenko: "Generalno gledajući, društvo u Ukrajini nije prožeto nacionalizmom, prije bi se ponegdje moglo pričati o patriotizmu." Sergej Pahomenko: "Generalno gledajući, društvo u Ukrajini nije prožeto nacionalizmom, prije bi se ponegdje moglo pričati o patriotizmu."

Osim što je bitno industrijsko središte, Mariupolj je bitna luka i srateški veoma važan zbog izlaza na more. Kako je grad uspio izbjeći sudbinu Donjecka i obližnjih okupiranih gradova, što je bilo presudno u tom smislu?

Nisam pobornik teorija zavjere, no vjerujem kako su se po pitanju Mariupolja vodili bitni zakulisni razgovori. Mislim da je moguće da je tu važnu ulogu odigrao Ahmetov, koji nije htio izgubiti kontrolu nad svojim industrijskim postrojenjima. Drugi razlog je prisustvo Ukrajinske armije, koja nije otišla iz Mariupolja dok je iz nekog razloga otišla iz Donjecka. Zbog tog prisustva armije, bilo kakva akcija preuzimanja Mariupolja značila bi Što se tiče tog navodnog dogovora Gorbačova o neširenju NATO saveza na istok – naravno, možemo pričati o džentlemenskim dogovorima, ali postoje i međunarodno pravo i međunarodni ugovoriznačajnije prisustvo oružanih snaga Rusije, što si Putin vjerojatno nije mogao priuštiti.

Također, ljudi su se angažirali na više razina – održani su proukrajinski mitinzi kojima se dalo do znanja kako Mariupolj ne očekuje "oslobođenje" od strane Rusije. Naravno, bilo bi naivno vjerovati da se radi samo o tome jer su se takvi mitinzi i akcije održavali i u drugim gradovima, kao što je Donjeck, pa je ipak njihova sudbina ispala drugačija. Mariupolj je sada dobro zaštićen i utvrđen, no to ne pomaže od artiljerijske paljbe. Upravo je u siječnju ove godine tijekom jedne takve paljbe poginula 31 osoba.

Mislite li da se ovaj sukob može riješiti diplomatskim putem i kakvo bi to rješenje u konačnici moglo biti?

Nema drugog puta osim diplomatskog. Ukrajina to ne može riješiti vojnim putem, jer je naša vojska jednostavno preslaba. Nastupit će diplomatsko rješenje, prije ili kasnije. Ono će uključivati neke neugodne ustupke. Jedan od tih ustupaka će vjerojatno biti amnestija svih ljudi koji su bili na ruskoj strani, što će Ukrajini biti teško prihvatiti, ali jednostavno će morati.

Ključne riječi: Rusija, ukrajina Mjesta: ukrajina, Rusija
<
Vezane vijesti