Katarina Peović Vuković, viša asistentica na Odsjeku za kulturalne studije riječkoga FF-a: Odluka da se nekoga oslobodi dijela PDV-a trebala bi biti utemeljena u analizi sadržaja, a ne prema kriteriju na kojem je mediju taj sadržaj objavljen. Nema nikakve garancije da će nešto objavljeno u knjizi biti vrednije od sadržaja tiskanog na salveti.

Suludo je da književni časopis bude u istoj poziciji kao bilo koji celebrity magazin.

Katarina Peović Vuković viša je asistentica na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Urednica je književno-teorijskog časopisa "Libra Libera", a u njeno područje interesa spadaju i novi mediji, informacijski sustav i društvo. U razgovoru za "H-Alter", Peović Vuković komentira najnovija zbivanja na području medijskih politika, poteze nove Vlade i Vijeća za elektroničke medije, te stanje u privatnim i neprofitnim medijima.

Nedavno je ministar financija Slavko Linić najavio gašenje Vjesnika, no prema zadnjim izjavama ministrice kulture Andree Zlatar, čini se kako će ovaj dnevni list još neko vrijeme zadržati na životu zahvaljujući mogućoj dokapitalizaciji. Što bi javnost izgubila gašenjem ovog dnevnika i na koji način bi ga trebalo restruktuirati da bude u službi javnog interesa?

Ono što možemo iščitati iz nekih članaka koji su pisani pod perom EPH jest politika na djelu, i zato političarima prestaju biti važne institucije od javnog značaja

Pri razgovoru o javnim medijima uvijek se ponavlja pitanje tržišne logike, a nju bi trebalo izbjegavati. Na pitanje bi li javnost nešto izgubila njihovim gašenjem velika bi većina ljudi odgovorila da ne bi. No, s druge strane, ako razmišljamo jednom širom logikom koja dokida tržišnu, a koja nas stalno prisiljava da razmišljamo na specifičan način, onda bismo mogli reći da ćemo jako puno toga izgubiti. Sustavno ostajemo bez medija i institucija koji bi trebali biti od općeg interesa. Javni diskurs koji nam danas poručuje da nema izlaza maskira jednu važnu činjenicu - da bismo mogli profitirati kada bismo javne medije oblikovali na način koji je potpuno izuzet od tržišne logike, ali u kojem ipak vrijede neka pravila. Ono što je sad problematično s tim medijima, zbog čega će i dio angažirane javnosti reći da nećemo puno izgubiti gašenjem Vjesnika, je to što oaze medija od općeg interesa nisu vrednovane. Sviđa mi se način na koji nova ministrica kulture Andrea Zlatar progovara o institucijama od općeg interesa. Ona tvrdi da one moraju postojati, ali i da moraju biti podložne kriterijima struke. I to je svakako ključno, jer ako se stvari provode na taj način onda će ti mediji i institucije uistinu biti važni javnosti. Nadam se da će Vlada podržati njezine prijedloge.

U sličnoj situaciji je i Hina, koja je u zadnje tri godine ostvarila desetak milijuna kuna gubitaka. Najveće medijske korporacije, Styria i EPH, otkazale su joj suradnju, ravnateljica je i dalje provjereni HDZ-ov novinarski kadar. Čak je i ministar Čačić najavio moguće dokidanje dotiranja te agencije.

Opet dolazimo do jaza sadašnje situacije i pozicije medija koji bi trebali biti od općeg interesa. U ovoj situaciji mi se čini simptomatičnim odgovor Borisa Trupčevića iz Stirye na optužbe da njegova kuća krade Hinine vijesti. Odgovorio im je da bi se trebali prestati baviti manipuliranjima i okrenuti tržištu, koje će na kraju presuditi. Cijelo vrijeme se logika javnog sektora briše tržišnom logikom. No također je važno utvrditi i što je to zapravo javni interes. S jedne strane se čini kao da ova, kao i prošle vlade, nema jasnu strategiju što bi s tim medijima, da je jedino jasno da ih država više ne može financirati. Financiranje javnih medija danas zvuči utopijski. No, čini mi se da vlade i politika općenito u ovom smislu igraju dvostruku ulogu. Nije riječ o tome da ne postoji strategija, već da jednostavno više politika ne treba medije od općeg interesa, jer u privatnom sektoru dobiva ono što joj treba. Čini se da ne postoji strategija, a s druge strane sve zapravo savršeno funkcionira prema načelu sprege korporacija i politike. Čini nam se kao da svjedočimo depolitizaciji i deideologizaciji u kojoj dolazi do iščezavanja politike, no to zapravo jest politika. Ono što možemo iščitati iz nekih članaka koji su pisani pod perom EPH jest politika na djelu, i zato političarima prestaju biti važne institucije od javnog značaja.

HRT-u pak svi zamjeraju umiješanost politike u odabir članova Programskog vijeća, a nitko ne nudi konkretna rješenja. Kako bi taj problem bilo najbolje riješiti i je li sastav vijeća najodgovorniji za loš program?

Ako je danas opći interes zabava ljudi, onda je ono što trenutno imamo pravi program

Očito je da postoje neki ljudi u Vijeću koji imaju vlastite interese, postavlja se pitanje bi li neki novi zakonodavni okvir bio bolji. Postoji prijedlog da sama struka bira svoje ljude, ili barem u nekom omjeru. No, meni se čini da politika neprestano želi oprati ruke od donošenja odluka. Politika bi svakodnevno trebala odgovarati za svaku odluku koju donosi. Ne kažem da stručnjaci ne bi u nekim pitanjima bili stručniji od političara, ali moramo svoj problem adresirati na politiku, jer je ona uistinu adresa koja i u prividno depolitiziranim sferama igra važnu ulogu. Javni medij donekle jest medij vladajuće stranke. Problem je što vladajuće stranke prividno depolitiziraju sve odluke, stavljajući ih u ruke stručnjaka, dok se ono što jest uistinu pitanje općeg interesa uopće ne komunicira. Što bi danas bila ta pitanja? Čini mi se da postoji paradoks u kojem politika želi nadzirati stručnjake, a s druge strane oprati ruke od svake odluke. Stvara se privid da je vlada samo jedan instrument koji služi kao štaka dok prave odluke trebaju donositi neovisni stručnjaci. Ali nema neovisnih stručnjaka. Postoje samo pitanja od općeg interesa, a ona ostaju neizgovorena i oko njih ne postoji konsenzus. S obzirom da se ne donose niti strategije, niti se s javnosti razgovara o tim pitanjima, politika ima još više prostora za manipulaciju.

Svjedočimo sve sustavnijoj komercijalizaciji HRT-a. Bi li u javnim medijima uopće trebalo biti mjesta entertainmentu kao što su kvizovi, sapunice i sport?

Pitanje - treba li banalne sadržaje emitirati na javnom mediju je neugodno jer podrazumijeva neke totalitarne mehanizme. Mislim da bi se pitanje trebalo postaviti drugačije, odnosno da bi se trebalo preispitati što znači javni medij i što su to pitanja općeg interesa o kojima bi taj medij trebao izvještavati i oko kojih bi trebalo na tom mediju povesti raspravu? Funkcija medija na početku prošlog stoljeća bila je obrazovati ljude o higijenskim navikama. Ako je danas opći interes zabava ljudi, onda je ono što trenutno imamo pravi program. Ali mi nemamo javnu raspravu oko toga što su to pitanja od općeg interesa, već se stvara privid da je opće dobro recimo u pitanju obrazovanja, komercijalno obrazovanje. Ipak, većina ljudi ostat će deprivilegirana ukoliko obrazovanje ne bude besplatno. Izbjegavanje javne rasprave o tim ključnim pitanjima upravo se legitimira stavljanjem mandata u ruke "neovisnih stručnjaka" koji će mimo politike djelovati u interesu općeg dobra. 

Čini mi se da je bitno da u konzumentskom društvu imamo na HRT-u emisije koje obrazuju potrošača i daju mu onaj minimum obrambenih mehanizama od svih vrsta manipulacija kojima je podvrgnut. Svima nam je jasno da kupujemo više nego što trebamo, pa bi od interesa javnosti bilo da nas javni mediji obrazuju o tome. Ne postoje drugi instrumentariji koji će nam pomoći da preživimo i da se ne dovedemo u dužničko ropstvo u kojem se našao velik broj građana. Iz tog razloga mi se čini katastrofalnim ukidanje jedine emisije koja se bavila ovim problemom. S druge strane, čak i one emisije koje se bave kulturom ili obrazovanjem, donose više banalnosti od nekog zabavnog programa. Ne možemo staviti u isti rang emisije kao što su Peti dan i Pola ure kulture, iako se prividno bave sličnim poslom. Emisija koje imaju opći značaj sve je manje, jer im se nameće tržišna logika, odnosno broji im se gledanost, no to nikako ne smije biti kriterij. Njima se trebaju nametnuti kriteriji i oštro ih vrednovati - ali ne kriterijima gledanosti.

Smatrate li opravdanim da je i tisak koji se bavi temama poput estrade, celebritya, erotike ili sporta oslobođen plaćanja dijela PDV-a?

Je li predsjednik Agencije za elektroničke medije stručna i neovisna osoba ako znamo da je bio pod istragom zbog Badela kojem je bio predsjednik nadzornog odbora i da je njegova tiskara tamo ispostavljala ogromne cijene etiketa zbog kojih je Badel propao?

U toj situaciji nailazimo na klasični previd kojeg su još sredinom stoljeća uočili medijski studiji, a to je naturalizacija medija i sadržaja. Marshall McLuhan je upozorio kako je "medij poruka" želeći naglasiti kako analizu medija treba odvojiti od analize sadržaja. Ukratko, odluka da se nekoga oslobodi dijela PDV-a trebala bi biti utemeljena u analizi sadržaja, a ne prema kriteriju na kojem je mediju taj sadržaj objavljen. Nema nikakve garancije da će nešto objavljeno u knjizi biti vrednije od sadržaja tiskanog na salveti. Postoje sulude situacije da je književni časopis u istoj poziciji kao bilo koji celebrity magazin.

Gdje vidite najveći problem u zakonskoj regulativi medija?

Ima puno problema koji se mogu locirati u samom djelovanju sadašnjih institucija, no ne znam mogu li se oni riješiti novim zakonima. Primjerice, Agencija za elektroničke medije je donijela nekoliko odluka koje su bile uistinu problematične. S razine stručnosti same odluke su bile sulude, primjerice, prijedlog Agencije za elektroničke medije da se ubire 0,5 posto prihoda od mrežnih portala na ime poreza. Zbog same strukture medija nemoguće je definirati što je to portal i nemoguće je locirati instancu kojoj bi se naplatio porez. Mreža nije medij u klasičnom smislu kao što je to Jutarnji list ili HRT. Mreža je decentralizirani medij, ne postoje institucije kojima bi se obratili za naplatu. Odnosno takva se naplata jednostavno može zaobići.

Osim što su dodijelili sredstva radio stanici koja ne postoji, jedno od lošijih implementiranih rješenja je Pravo za nadoknadu reproduciranja autorskih dijela za privatno korištenje, pri čemu se na svaki kupljeni CD i hard disk plaća porez na fiktivnu krađu autorskih prava. To je isto kao da uđete u dućan i da vam se naplati sam ulazak u dućan jer se podrazumijeva da ćete nešto ukrasti. Nema te instance koja bi rekla što ćete raditi s tim CD-om i potpuno je neopravdano naplaćivati naknadu.

Bi li se to moglo spriječiti promjenom zakona, pitanje je, ali je činjenica da ni dosadašnja provedba nije bila u duhu zakona. Upitna je neovisnost, ali i stručnost pojedinaca koji vode te institucije. U nekim segmentima društva nevladine udruge se vide kao prijelazno rješenje koje bi reguliralo i donosilo nove kriterije. Definitivno, one mogu biti taj korektiv, ali se postavlja pitanje nove politizacije nevladinih udruga. Cijelo vrijeme se zbiva prividna depolitizacija same politike i opet se uvode novi instrumenti koji bi trebali regulirati. Ako imamo Vijeće koje se sastoji od članova koji nisu neovisni, onda je ponovno adresa za takve loše odluke vlast.

Zakonom o elektroničkim medijima predviđeno je da članovi Vijeća "trebaju biti javni djelatnici koji su se u javnom životu istakli zalaganjem za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava, izgradnju i unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, razvitka civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, kao i za zaštitu slobode izražavanja". Smatrate li da sadašnjih sedam članova Vijeća zadovoljava te zakonske kriterije?

Očito je kako se umjesto javne rasprave o tome što su to pitanja općeg interesa, neprestano krećemo u okviru mitologije, jer ničim se osim mitologijom ne može objasniti važnost nogometa

Je li predsjednik Agencije za elektroničke medije stručna i neovisna osoba ako znamo da je bio pod istragom zbog Badela kojem je bio predsjednik nadzornog odbora i da je njegova tiskara tamo ispostavljala ogromne cijene etiketa zbog kojih je Badel propao? To su sve stvari koje nas mogu uvući u dnevno-političku neuralgiju, ali pitanje je može li se problem riješiti promjenom zakonske regulacije, ili ponovno netko treba snositi odgovornost za svoje odluke.

Kako komentirate Popis značajnih događaja koje je Vijeće donijelo 2008. godine, u kojem prevladavaju samo sportski događaji, dok je kultura tek na posljednjem mjestu?

To je jedna od onih točaka gdje postaje očito što su to stvari od općeg interesa. Taj Popis zapravo određuje one događaje koji moraju biti emitirani u izravnom prijenosu na nacionalnoj televiziji. Od petnaest točaka, samo zadnja se odnosi na prijenos kulturnih događaja. Očito je kako se umjesto javne rasprave o tome što su to pitanja općeg interesa, neprestano krećemo u okviru mitologije, jer ničim se osim mitologijom ne može objasniti važnost nogometa koja mu je dana u ovom izboru. Čak tri su točke od petnaest posvećene nogometu, iako košarkaši postižu jednako relevantne rezultate u sportskom smislu. S druge strane, ne samo da na popisu nema kuglanja, borilačkih vještina, jedrenja i drugih sportova u kojima su Hrvati vrhunski, već se ti sportovi jedva spominju na televiziji.

Što država može učiniti kako bi osigurala redakcijske slobode političkih i poduzetničkih interesa medijskih nakladnika, odnosno kako bi se novinarima u privatnim medijima omogućio rad u skladu s načelima novinarske profesije?

Ključno je i da novinari prestanu biti u nesigurnom položaju, na ugovorima o djelu, na neodređeno vrijeme, ili čak bez ikakvih ugovora, što nije rijedak slučaj. Nije jednostavno biti novinar ako si u stalnom egzistencijalnom klinču i to je nešto što politika u privatnim medijima može riješiti. Ona ne bi smjela imati utjecaja na uređivačku politiku, ali na zakonodavnu perspektivu sigurno može utjecati. Zahtjev civilnog društva da se nakladnike obveže da imenovanje glavnog urednika odobrava 55 novinara tajnim glasanjem nije loš.

Kako ocjenjujete ulogu neprofitnih medija u Hrvatskoj?

Sve nedavne ključne točke, od prava radnika, uloge banaka, obrazovanja, do pitanja javnih medija, nalazimo u neprofitnim medijima, dok, eto, na javnom mediju uglavnom komuniciraju o sportu

Mislim da oni rade i posao javnih medija, posao informiranja o onim pitanjima od općeg interesa. Sve nedavne ključne točke, od prava radnika, uloge banaka, obrazovanja, do pitanja javnih medija, nalazimo u neprofitnim medijima, dok, eto, na javnom mediju uglavnom komuniciraju o sportu. Taj posao koji ovi mediji odrađuju nije jednostavan, pogotovo ako uzmemo u obzir da ti mediji nemaju gotovo nikakvu zaštitu, a novinari se nalaze u prekarnom statusu. Mediji poput H-Altera rade rudarski posao koji je nužan da bi kritička javnost dobila uvid u aktualnu situaciju. Bez toga je vrlo teško doći do pravih podataka jer su stvari zamućene i nejasne. Samo je pitanje do kada će se okretati taj kotač?

Dodatan problem je i njihov loš zakonski položaj zbog čega često ostaju bez institucionalne podrške.

Većina se važnog posla svodi na entuzijazam mladih ljudi koji u jednom trenutku to više egzistencijalno ne mogu izdržati. Povukla bih pararelu sa studentskim udrugama. Studentski život traje od četiri do šest godina, i stalno se smjenjuju generacije. No, uvijek se novi entuzijasti susreću s istim pitanjima, primjerice oko studentskih izbora. (Nevjerojatno je kako se iz generacije u generaciju pojavljuju identične situacije.) Ta bitka umornih konja iscrpi jednu generaciju, a sljedeća onda ponovno udara u iste zidove. To je bitka koju nitko ne može dobiti, sve dok se situacija ne riješi institucionalno. Stalno nam se implicira i fabricira tržišni diskurs i poruka da nema izlaza. Sve se svodi na tržišnu logiku kojoj se trebamo prilagoditi, a oni koji to ne razumiju proglašavaju se utopistima. No, rijetko je uistinu tako, a najčešće je riječ o manipulaciji i proizvodnji pristanka. Argument da novaca nema najčešće zamagljuje činjenicu da se on dijeli na način da se podržava status quo, samo legitimira postojanje neovisnih medija, a ne podržava uistinu njihovo postojanje. Takva je situacija i u financiranju studentskih udruga, financiranju kulture, itd. Novca ima, ali se on treba rasporediti na drugi način, odnosno prema stručnim kriterijima.

<
Vezane vijesti