Shai Dahan: Beduin, grafit na zidu koji dijeli Zapadnu obalu od ostatka Palestine/Izraela (Izvor: BrooklinStreetArt)<br>Shai Dahan: Beduin, grafit na zidu koji dijeli Zapadnu obalu od ostatka Palestine/Izraela (Izvor: BrooklinStreetArt)
Čitanje palestinskih autora moglo bi biti ključ za razumijevanje Palestine i onoga što ona predstavlja Palestincima i Palestinkama. Razmišljajući o načinu na koji palestinsko-izraelski sukob ponovno približiti ljudima, odlučili smo za svako desetljeće od pedesetih naovamo izabrati jednu knjigu palestinskog autora ili autorice, te ukazati na način na koji su oni pisali o životu Palestinaca u uvjetima rata i emigracije.

Čitanje palestinskih autora moglo bi biti ključ za razumijevanje Palestine i onoga što ona predstavlja Palestincima i Palestinkama. Hrvatski čitatelji dobro su upoznati s djelima izraelskih pisaca Amosa Oza, Etgara Kereta, Davida Grossmana (i trebaju biti, radi se o sjajnim piscima), ali o palestinskoj književnosti znamo izuzetno malo. Postoji nešto malo prijevoda u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, dok u Hrvatskoj po pitanju prevođenja djela palestinskih autora/ica vlada muk. Razlog zasigurno ne može bit manjak djela i inspiracije, jer je palestinska književnost plodno tlo na kojem su niknuli najrazličitiji plodovi.

Živimo u vremenu u kojem je pitanje Palestine postalo pitanje statistike, sporednih vijesti, navike, a njegovo rješavanje reducirano je na povremeno podizanje zastave ispred UN-a i glumatanje promišljanja kroz uporno mantranje stare fraze o dvodržavnom rješenju koju je odavno izjelo vrijeme i stvarnost na terenu.

Izraelsko-palestinski sukob traje toliko dugo djelomično i zato što je odavno postao "stara vijest". Umjesto da se s protokom vremena još intenzivnije radi na njegovom rješavanju, zato što je nedopustivo da traje toliko dugo, događa se suprotno.

Razmišljajući o načinu na koji ovu trakavicu od sukoba ponovno približiti ljudima, odlučili smo za svako desetljeće sukoba izabrati jednu knjigu palestinskog autora ili autorice, te ukazati na način na koji su oni pisali o izraelsko-palestinskom sukobu i životu Palestinaca. Koliko se toga promijenilo od pedesetih naovamo? More li Palestince iste brige? Kako se Palestina i ideja o Palestini mijenjala? To su neka od pitanja na koja ove knjige odgovaraju ili ih produbljuju.

Izvor: Middle East monitor
Izvor: Middle East monitor

1950. – 1960. Samih Al-Qasim, Sadder Than Water (Tužniji od vode)

Iako je ova zbirka Al-Qasimovih pjesama na engleskom objavljena tek 2006. godine, većinu pjesama Al-Qasim je napisao tijekom pedesetih i šezdesetih, u svojoj mladosti. Samih al-Qasim (1939. – 2014.) voljen je i čitan u arapskom svijetu, premda je dugo bio u sjeni poznatijih pjesnika Mahmuda Derviša i Nizara Qabbanija. Unatoč toj činjenici, njegova su djela pronašla vječno osiguran put do publike.

Bitno je ovdje naglasiti kako je u arapskom svijetu poezija od davnina štovana, živjela je na ulicama, recitirana u selima, a narod je poznavao svoje pjesnike i njihova djela. Pjesnici su, naročito u 20. stoljeću - stoljeću ratova, previranja, invazija, bili zvijezde, glasnogovornici arapskog svijeta, obraćali su se na skupovima, putovali iz zemlje u zemlju.

Zanimljivo je kako je irački pjesnik Mozaffar Al-Nawwab većinu svoje poezije recitirao uživo i prezentirao na okupljanjima pjesnika, pa zapravo postoji jako malo njegovih tiskanih djela, a to su uglavnom ona koja su snimana na nastupima i kasnije zapisana. Tu spada i njegova najpoznatija poema, Jisr al- Mabahij al-Qadima, u kojoj Al-Nawwab govori o masakru Palestinaca u izbjegličkom kampu u Tal al–Zaataru. Transkripti te pjesme obilježeni su sa "aplauz" i "veliki aplauz publike" opaskama između strofa. Jasno je koliko je poezija u arapskom svijetu više od često joj dane etikete "lijepe umjetnosti" – poezija je prvenstveno bila izraz borbe.

Al-Qasim se nije libio pisati o političkome (kako bi, kao Palestinac, uopće mogao izbjeći političko). Pisao je puno o izraelskoj okupaciji i osjećajima i stanjima koje poznaje gotovo svaki Palestinac - ratu, progonstvu, iščekivanju, beznađu, siromaštvu. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama Karte za putovanje (Travel tickets) najljepši je, a možda i najtužniji poziv na mir. Al-Qasim piše: "Na dan kada umrem / Moj ubojica će naći / Karte u mom džepu / Jednu za mir / Jednu za polja i kišu / I jednu za ljudsku savjest / Preklinjem te, nemoj ih potratiti / Preklinjem te, ti koji si me ubio: idi".

U jednom od svojih posljednjih intervjua, već stari Al-Qasim je rekao: "Ako palestinski narod bude slobodan, ako se arapski svijet ujedini, ako pravda zavlada društvima svijeta, ako bude mira - uopće me nije briga tko će pamtiti mene i moje pjesme. To me ne zanima." Nažalost, još uvijek trebamo pamtiti pjesme i slušati ono što nam govore.

Izvor: Palphoenix.wordpress
Izvor: Palphoenix.wordpress

1960. – 1970. Ghassan Kanafani, Returning to Haifa (Povratak u Haifu)

Ghassan Kanafani (1936. – 1972.) je palestinski miljenik, s razlogom. Bio je pisac, aktivist, političar, marksist, radio je u izbjegličkim kampovima, i – ubijen je kada mu je bilo tek 36 godina. Više je njegovih djela koje bi valjalo istaknuti, ali Povratak u Haifu lijepo objedinjuje sve bliske mu teme i emocije. I u njegovoj poznatoj noveli Ljudi na suncu (Men in the sun) i u Povratku u Haifu priča je prava palestinska – priča o sjećanjima i stvarnosti, o odlasku i vraćanju (u vremenu i prostoru), o iščekanjima i očekivanjima. Konstantno stanje unutarnjeg kaosa i zbunjenosti je neizbježno - kako da se čovjek vrati ako nikada zapravo nije otišao? Ako nije otišao voljno, ako nije otišao srcem, ali je otišao fizički? Kako da se vrati kad se u međuvremenu sve promijenilo?

Povratku u Haifu ovako piše:

"Okrenuo se prema ženi, ali ona ga nije slušala. Okrenula se od njega, zaokupljena zurenjem u cestu – tren lijevo, gdje se obrađena zemlja prostirala dokle je dopirao pogled, tren desno, gdje je more, koje je ostalo toliko daleko više od dvadeset godina, sad divljalo nadohvat ruke. Odjednom je rekla: Nisam nikada mislila da ću ponovno vidjeti Haifu. Odgovorio joj je: Ne vidiš je. Oni ti je pokazuju".

Za Kanafanija i njegove protagoniste, Palestina je ono što ih definira - najvažnija stvar u životu, esencijalni dio identiteta. Ali što se događa kada se radi o tako kompliciranoj priči kao što je palestinska – Palestina je njihova domovina, ali što je uopće domovina?

"Rekoh, što je domovina? Pitao sam se to maloprije. Normalno. Što je domovina? Jesu li to ove dvije stolice što su ostale u ovoj sobi dvadeset godina? Stol? Paunovo perje? Slika Jeruzalema na zidu? Bakrena kvaka? Stablo hrasta? Balkon? Što je domovina? Khaldun? Ili iluzije o njemu? Očevi? Njihovi sinovi? Što je domovina? Je li to slika njegova brata što visi na zidu? Samo pitam... Safiyya je opet počela plakati. Obrisala je suze malim bijelim rupčićem. Gledajući je, Said je pomislio: Bože, kako je ova žena ostarila. Potrošila je svoju mladost čekajući ovaj trenutak, ne znajući koliko će grozan biti".

O odlasku je Kanafani pisao i u svom Pismu iz Gaze, iako se u njemu ne radi o iznuđenenom odlasku i povratku nakon godina izgnanstva, već o mogućnosti voljnog odlaska, o razmišljanju o životu negdje drugdje. U gradu u kojem sve "podsjeća na neuspješne slike u sivom, kakve slika bolestan čovjek", Kanafani razmišlja o odlasku u sunčanu Kaliforniju, o bijegu od svega. Na kraju ipak odlučuje ostati. Razlog? U bolnici doznaje kako je njegovoj nećakinji, trinaestogodišnjoj Nadiji, amputirana noga. Nadia je ozlijeđena prilikom bombardiranja, u pokušaju da zaštiti mlađu braću i sestre. U Pismu tada piše: "Prijatelju... Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha bedra. Ne! I neću zaboraviti tugu koja joj je oblikovala lice i srasla u njegove crte zauvijek. Izišao sam iz bolnice u Gazi taj dan, ruka stisnuta, tiho ismijavajući dvije funte koje sam držao i koje sam joj mislio pokloniti taj dan". Zadržao je dvije funte i amputirani grad koje sivilo nije napustilo ni danas, desetljećima kasnije.

Izvor: amazon
Izvor: amazon

1970. – 1980. Kamal Boullata i Mirene Ghossein, The World of Rashid Hussein (Svijet Rashida Husseina)

Knjiga koju su napisali palestinski umjetnik Kamal Boullata i prevoditeljica Mirene Ghossein bitna je zato što je rijedak izvor informacija (na engleskom) o liku i djelu palestinskog pjesnika Rashida Husseina (1936. – 1977.). Rashid Hussein, legenda među palestinskim pjesnicima, u ostatku svijeta i dalje je relativno nepoznat.

Koliko se malo o Husseinu piše, naspram velike potrebe da se o njemu čita, posvjedočio mi je mail zatrpan novim porukama nakon što sam prošle godine napisala članak o njegovoj poeziji. Javio mi se Michael Rogosin, sin redatelja Lionela Rogosina, koji je želio doći do više informacija jer je dovršavao film o filmu koji je njegov otac sedamdesetih snimio s Husseinom i Amosom Kennanom. Javili su se i neki Husseinovi prijatelji iz mladosti, uglavnom nostalgično primjećujući koliko im je nedostajao. Javili su se i oni koji ga se sjećaju posve jasno, iako su s njim podijelili tek par trenutaka, i to posljednji puta prije više od četrdeset godina. Zašto je Rashid Hussein toliko utjecao na ljude?

Rođen 1936. godine u Musmusu, prvu zbirku pjesama objavio je već sa dvadeset godina. Markantan i predan jednostavnom izražavanju, postao je omiljeno lice na pjesničkim okupljanjima. U jednoj od svoji najpoznatijih pjesama Bez putovnice (Without a passport), Hussein piše: "Rođen sam bez putovnice / Odrastao sam / I gledao svoju zemlju / Kako postaje zatvor / bez putovnice / Pa sam uzgojio zemlju / sunce / pšenicu / u svakoj kući / brinuo se o njenim drvećima / i naučio kako pisati poeziju / da usrećim ljude iz svoga sela / bez putovnice".

"Bio je prvi, prva zvijezda u koju smo svu gledali", rekao je jednom prilikom o Husseinu najpoznatiji palestinski pjesnik Mahmud Darviš. Darviš je jednako pjesnički velikom, jednako palestinskom, jednako nesretnom Husseinu posvetio pjesmu On Fifth Avenue he greeted me (Na Petoj Aveniji me pozdravio) u kojoj je za Husseina rekao kako "ništa od kave nije pio osim njene boje".

To crnilo Husseina je uhvatilo nakon što je 1966. godine otišao živjeti u Siriju, zatim u Libanon, te naposljetku u SAD. Njegova raseljenost nije dugo trajala. Umro je u 41. godini, od – kako je to rekao njegov prijatelj I. F. Stone – "beskućništva". Hussein je jednostavno bio, kako i piše u svojoj pjesmi Bez putovnice - "umoran od umova / što su postali hoteli / za želje koje se nikad ne ostvare".

Izvor: Haaretz
Izvor: Haaretz

1980. - 1990. Emile Habibi, The Secret Life of Saed the Pessoptimist(Opsimista - Čudnovati nestanak Srećka Nesrećkovića)

U Srbiji je poznato Habibijevo djelo ove godine prevedeno kao Opsimista - Čudnovati nestanak Srećka Nesrećkovića pa nas može barem malo obradovati uvažavanje palestinske književnosti u regiji.

Emile Habibi (1922. – 1996.) u životu je postigao gotovo nemoguće – kao Palestinac i Arapin, bio je jedan od osnivača Komunističke partije Izraela (Rakah) te je mnoge godine proveo u Knessetu, a kao arapski pisac koji je velik dio života živio u Izraelu jedini je koji je za svoja književna djela dobio nagrade i od PLO-a i od Izraela.

Opsimisti se radi o Palestincu koji postaje građanin Izraela i na mnoge načine – zatočenik Izraela. To je priča o atipičnom junaku, naizgled šašavom blentavcu, budali bez sreće. Habibi je u jednom intervju Radvi Ašur, poznatoj egipatskoj spisateljici, rekao da mu je cilj bio da oslobodi izrabljivane od teškog osjećaja da je izrabljivač neizmjerno moćan te je zato odabrao antijunaka, čiji postupci često izazivaju na smijeh, koji objedinjuje sve mane protiv kojih se sam pokušavao boriti.

U djelu ne nedostaje ironije pa tako jedan razgovor glavnog protagonista s Izraelcem koji ga vodi u zatvor teče ovako:

" - Kada su van zatvora, uništavamo njihove kuće, ali kada su u zatvoru dozvoljavamo im da grade.

- To je stvarno sjajno! Bog vas blagoslovio! Ali što grade?

- Nove zatvore i nove ćelije u starim zatvorima: i sade stabla za hladovinu oko zatvora.

- Bog vas blagoslovio ponovno! Ali zašto onda uništavate njihove kuće izvan zatvora?

- Da bi istrijebili štakore koji grade svoja gnijezda u njima. Tako ih spašavamo od kuge."

Kada se makne ljutnja, sarkazam, ogorčenost i podsmijehivanje, bolje rečeno - kada se udostojimo gledati kroz te emocije, pogledati odakle izviru, shvatimo da je Habibijev lik samo čovjek koji želi preživjeti, i možda – možda želi čak malo više od života, malo više od pukog preživljavanja.

Habibi, koji je u rodnoj Haifi ostao u najtežim danima - tijekom rata 1948. godine, u Haifi je i pokopan 1996. godine. Po želji mu na nadgrobnom spomeniku piše: "Emile Habibi – Ostao u Haifi".

Izvor: Mansoura Ezz Eldin
Izvor: Mansoura Ezz Eldin

1990. – 2000. Mourid Barghouti, I saw Ramallah (Vidio sam Ramalu)

Mourid Barghouti rođen je u Ramali 1944. godine, ondje je proveo svoje djetinjstvo i mladost. Nesreća je htjela da je završavao zadnju godinu studiranja u Kairu kada je započeo Šestodnevni rat. Barghoutiju, koji je tada bio u svojim dvadesetima, rečeno je kako se "privremeno" ne može vratiti u domovinu. "Privremeno" se protegnulo na trideset godina i tek je mu je 1996. godine bilo dozvoljeno da ponovno posjeti Ramalu.

Razdvojenost od dragih mjesta i ljudi pratila je Barghoutija i u egzilu. Godine 1970. u Egiptu se vjenčao s već spomenutom spisateljicom Radvom Ašur, ali sedam godina kasnije, iste godine kada je rođen njihov sin Tamim (koji je sada uvaženi pjesnik), Barghouti je deportiran iz Egipta. Sljedećih sedamnaest godina proveo je u Budimpešti, kao predstavnik PLO-a, razdvojen od žene i sina koji su ostali u Egiptu.

Vidio sam Ramalu je autobiografska knjiga, prikaz Ramale kakvom ju je vidio pri povratku, nakon trideset godina progonstva, prikaz emocija i misli koje je taj posjet u njemu izazvao. Barghouti se pita što je on uopće u Ramali – gost, izbjeglica, građanin? Ne nalazi pravog odgovora na to pitanje.

U pušci koju nosi izraelski vojnik vidi povijest svoga naroda i piše: "Njegova nam je puška oduzela zemlju pjesme i ostavila nas sa pjesmom o zemlji. U svojim rukama on drži zemlju, a mi u svojima tek opsjenu". Bolno zaključuje kako su duga desetljeća okupacije uspjela pretvoriti njega i njegove suvremenike iz djece Palestine u djecu ideje Palestine.

U knjizi spominje i sveprisutno nasilje, ne samo trenutke "eskalacija", već sustavno nasilje kakvo donosi okupacija. Prisjeća se ubojstva bliskog prijatelja, karikaturista Najija Al-Alija (najpoznatiji po liku Handale, simbolu palestinskog otpora), ali i ubojstva voljenog Ghassana Kanafanija.

Ono što Barghoutija najviše muči jest način na koji su u mainstream medijskom i političkom diskursu Izraelci prisvojili status žrtve. U knjizi se prisjeća Rabinovog govora tijekom ceremonije potpisivanja nesretnih dogovora iz Osla ustvrdivši kako je Rabin tada Izrael prikazao kao žrtvu rata i nasilja. "Palestincima se oduzima sve, čak i priču o vlastitoj smrti", zaključuje Barghouti.

Izvor: metrognome
Izvor: metrognome

2000. – 2010. Suad Amiry, Sharon and my mother-in-law: Ramallah diaries (Sharon i moja svekrva: Dnevnici iz Ramale)

Amiry je palestinska spisateljica i arhitektica, rođena 1951. godine. Studirala je u Libanonu, SAD-u i Škotskoj, te se osamdesetih vratila u Ramalu, gdje i danas živi. Ondje je osnovala Riwaq, centar za konzervaciju i zaštitu palestinske kulturne baštine.

Ova knjiga rezultat je dnevnika koje je vodila od 1981. do 2004. godine. U dnevnicima je opisivala svakodnevni život pod okupacijom – pretrese, kontrolne točke, policijske sate, granične kontrole, nestanke struje, nemogućnost slobodnog kretanja, konstantno mijenjanje planova, nasilje, oskudicu, depresiju.

Amiry, čija je majka Sirijka, često je slušala priče o vremenima prije okupacije, priče koje su joj djelovale potpuno nestvarno, iako su bile realnost tek nekoliko desetljeća prije.

"Bilo bi mi teško objasniti mu kako sam oduvijek zavidjela svojim roditeljima, čak i svom djedu i baki, što su živjeli u vrijeme kada putovanje između predivnih gradova regije nije stvaralo velike probleme, kada nisu bile potrebne tolike sigurnonosne provjere. Uvijek me intrigiralo kada bi otac opisivao svoja putovanja između Jafe i Bejruta, koja su uključivala ručak u restoranu kraj mora u Sidonu. Još me više oduševljavalo kad bi mi majka pričala kako je 1926. godine, sa svoje četiri godine, posjetila majčinu obitelj, Abudlahijeve, u selu Arrabeh u Palestini. Očaravala me njihova ruta između Damaska i Arrabeha, koja ih je vodila kroz dolinu Yarmouk i predivne ravnice Marj Ibin Amer i Sahel Jenin".

Amiry je živjela u potpuno drugačijem svijetu, u svijetu u kojem joj je veliki san bio da je muž može doći pokupiti na aerodrom ili na Allenby most kada se vraća s izuzetno rijetkih i teško realiziranih putovanja, ali to je privilegija koju nijedan Palestinac nema. Amiry živi u svijetu u kojem njen pas Nura ima veća prava od nje, pa je tako Nura uspjela dobiti posebnu jeruzalemsku putovnicu od svog izraelskog veterinara, ali tu istu putovnicu nije uspjela dobiti Amiry.

Dva osjećaja dobro sumiraju ovo djelo – apsurdnost i agonija. Ne nedostaje ni humora, jer - kako kaže Amiry – u takvim se situacijama jednostavno moraš smijati, u protivnom bi poludjela. U začarani krug depresije i anksioznosti pod okupacijom je ionako upalo već previše ljudi.

Izvor: Yale Books
Izvor: Yale Books

2010. - ------ Adina Hoffman, My Happiness Bears No Relation to Happiness: A Poet's Life in the Palestinian Century (Moja sreća nema veze sa srećom: Život pjesnika u palestinskom stoljeću)

Malo nade za bolje sutra u novom desetljeću dolazi kroz divnu suradnju izraelske spisateljice i prevoditeljice Adine Hoffman i palestinskog pjesnika Tahe Muhammada Alija (1931. – 2011.). Bez imalo sarkazma tvrdim da nije bilo bolje osobe za pisanje Alijeve biografije od same Hoffman – Židovke i građanke Izraela.

Način na koji je ona pristupila Tahinoj priči (dugo su se poznavali i prijateljevali prije nastanka ove knjige) uvažava sve političke i povijesne aspekte, ali je prije svega empatičan, ljudski, topao.

Hoffman piše o Tahi kao pjesniku i čovjeku koji je oduvijek bio posebna priča. Seljak i sin seljaka, kako je ponosno tvrdio, od rođenja je hodao bos, a prve jadne cipele dobio je kad se odlučilo da bi trebao krenuti u školu. Čudno mu je bilo tada bilo doticati zemlju posrednički. Puno je radio odmalena, jer nije bilo novca, a sve je manje bilo i zemlje.

Bio je domišljat - srušio je pola jednog zida na kući i otvorio mali dućan. Išao je uokolo, prodavao jaja u Nazaretu pa dovlačio u svoje malo selo prve čokoladice, duhan, novine. Posao je išao dobro pa je čak za jedan Ramazan odlučio kupiti šesnaest koza i kozlića - da imaju, za pojesti, za proslaviti. Učinio je to iako mu je otac rekao da pripazi s novcem jer su se selom širile priče o izbjeglicama, o protjerivanjima, ali Taha je uvijek bio klasa optimista.

"Tog je dana navečer prvi puta odveo kozliće na pašu. Šetali su po brdima Safurije, iščekivali slavlje i druženja, a onda je začuo čudne zvukove, sirene. Nešto je kružilo u zraku iznad sela, prvo kao zvižduk, zatim više kao rika. Krenuli su bljeskovi, Taha je stajao na polju i gledao - bombardiranje, uzvike, dim kako se diže nad selom. Ljudi su trčali, djeca plakala, a njegovi se kozlići razbježali preplašeni".

Za šesnaestogodišnjeg Tahu tada je završio jedan život - fizički presječen, psihički nikada. Safurija, malo selo, strateški bitno jer je bilo u blizini Nazareta, te je večeri bombardirano više puta - bombardirani su nenaoružani civili. Taha je postao, poput mnogih prethodno spomenutih pisaca, dio one brojke od sedam stotina tisuća Palestinaca i Palestinki koji su napustili svoje domove. Nakba - katastrofa. Katastrofa je to koja nije prestala, i u knjizi vidimo kako se ponavlja, u komadićima, dozirano, posljednjih sedam desetljeća.

Iskustvo Nakbe Ali je tek mnogo godina kasnije pretočio u stihove: "Nismo plakali / Kad smo odlazili / Nismo ni imali / Vremena za suze / Nije bilo vremena za 'zbogom' / Mi nismo znali / U trenutku rastanka / Da se o rastanku radi / Odakle bi naše suze / uopće došle?"

Kasnije se vratio, ali ne u Safuriju, nje više nije bilo, nego u Nazaret. Opet je rušio neke zidove, otvorio je suvenirnicu, i danas popularnu - postala je okupljalište pisaca, aktivista, pjesnika. Gotovo pod stare dane i sam je postao pjesnik. U pjesmama su ga zanimali ljudi koji ostaju ljudi dok se oko njih kote zvjerinjaci, dok se dobrota briše kao da je nefunkcionalan dodatak životu. Zanimali su ga oni koji i dalje vjeruju da je njihov put drugačiji (a to je najteži izbor). To se najbolje vidi u njegovoj poznatoj pjesmi Revenge (Osveta), koja može poslužiti kao obrazac mikrodjelovanja za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Za kraj, samo poslušajte pjesmu.


U iščekivanju stručnih prijevoda spomenutih djela na hrvatski, sve citirane dijelove u članku s engleskog je prevela autorica članka.

Knjige korištene za članak:
Al-Qasim, Samih, Sadder than water, Jerusalem: Ibis Editions, 2006.
Amiry, Suad, Sharon and my Mother-in-law, New York: Anchor, 2006.
Barghouti, Mourid, I Saw Ramallah, New York: Anchor, 2003.
Ghossein Mirene, Boullata Kamal, The World of Rashid Hussein: A Palestinian Poet in Exile, Association of Arab-American University, 1979.
Habiby, Emile, The Secret Life of Saeed, the Ill-Fated Pessoptimist: A Palestinian Who Became a Citizen of Israel, New York: Vantage Press, 1982.
Hoffman, Adina, My Happiness Bears No Relation to Happiness: A Poet's Life in the Palestinian Century, New Haven: Yale University Press, 2010.
Kanafani, Ghassan, Palestine's Children: Returning to Haifa and Other Stories, Colorado: Lynne Rienner Publishers, 1984.

 
aem_copy26879.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: književnost, palestina
<
Vezane vijesti