Prvi igrani uradak rumunjskog redatelja Calina Netzera "Medalja časti" u liniji je najboljih filmova novog vala rumunjske kinematografije započete briljantnim filmom "Smrt gospodina Lazareskua".

Izlaskom iz ogromnog, sabornog prostora Studentskog centra Zagreb Film Festival ili Zagrebački filmski festival, kako bi jezični puristi ustrašeni od utjecaja anglizama na "čisti" hrvatski jezik voljeli da se naziva, izgubio je notu festivalske atmosfere na koju smo bili naviknuti, ali svakako nije izgubio na kvaliteti filmova. Za utjehu svima koji žale za vremenima "ispijanja piva na podu SC-a" i onih kojima nije do gužve i "šminke" kina Europe, ostalo je i dalje dovoljno slobodnih filmofilskih zona. U prvom redu to je kino Tuškanac koji će, ako je suditi po prvom danu, biti glavni prostor za gradnju ugodne filmske festivalske atmosfere. Osim relativnog velikog Tuškanca, tu su još manji, intimniji prostori Dokukina i Plesnog centra.

zff_medalja_casti.jpg zff_medalja_casti.jpg

Ali da se vratimo na kvalitetu filmskog programa. Prvi igrani uradak rumunjskog redatelja Calina Netzera "Medalja časti" u liniji je najboljih filmova novog vala rumunjske kinematografije započete briljantnim filmom "Smrt gospodina Lazareskua". Glavni junak smiješnog imena. Ion I. Ion je u zalazu umirovljeničkog života kojem je najveće uzbuđenje mjeseca dolazak poštara s mirovinom. Njegova žena, upadljivo drugačijeg prezimena, ne razgovara s njim već godinama, ali uredno svaki dan kuha zajednički ručak i pristojno mu posvećuje pažnju bez riječi, ukoliko joj supružnik ima baš nešto jako bitno za podijeliti. Razlog: Ion je prijavio Čaušeskovoj policiji njihovog sina jedinca u pokušaju da ga zaustavi u namjeri da emigrira iz zemlje. Dramaturgija započinje službenim pismom Ministarstva obrane kojim ga se obavještava da je primio medalju časti za vojne zasluge u Drugom svjetskom ratu. Njegovom uzbuđenju nema kraja, i iako prvotno iznenađen priznanjem uskoro počinje stvarati lažne memorije na svoje junaštvo, posjećuje ured u ministarstvu (točnije kapunjericu u predvorju) gdje ga dočekuje trudna "šalteruša" koja dosadu krati hranjenjem i igranjem kompjuterskih igrica. U međuvremenu uzbuđenje zbog njegove medalje prelazi na poštara, cijelo susjedstvo, ženine prijateljice na partijama remija i što je najvažnije, na njegovu "ko riba hladnu" ženu. 

zff_boy.jpg zff_boy.jpg

Novozelandski redatelj Taika Waititi, od prije nekoliko godina poznat zagrebačkoj publici po urnebesnom filmu "Orao protiv morskog psa", vratio se sa toplom pričom o odrastanju dječaka, jednostavnog nadimka Boy u prekrasnoj "zabiti" na morskoj obali gdje sa svojom pomalo uvrnutom i prilično disfunkcionalnom obitelji prolazi kroz svu "zabavu" odrastanja.  "Boy" možda nije vrhunac filmske industrije i kandidat za festivalskog pobjednika, ali je svakako iznimno topao i zabavan.

Prije početka Festivala, organizatori su često naglašavali da su ove godine pripremili najbolji dokumentarni program do sada. Prvi u nizu, američki "Restrepo", ovisno iz koje perspektive gledano, u tom je smislu pomalo upitan. Iz malo šire, prvenstveno europske perspektive, lako bi se moglo zaletjeti i nazvati ga tipičnom američkom vojnom propagandom i filmom koji bi se komotno mogao prikazivati u srednjim školama tijekom regrutacije i osvajanja novih mladih tijela i umova željnih "borbe za domovinu". Ipak, "Restrepo", koji prati život američkih vojnika u Afganistanu tijekom dugih 15 mjeseci u dolini Korengal koju je CNN proglasio najopasnijim mjestom na planeti, plastično oslikava svo neznanje profesionalnihvojnika kojima je rat glavni adrenalin i zabava koja se s vremena na vrijeme prekida surovom realnošću. Afganistan je uz Irak, valjda najbrutalnije mjesto na svijetu, a američki vojnici u blaženom neznanju što ih tamo očekuje. Realnost počinje kad im bliski prijatelji i suborci nerijetko ginu, a lokalno stanovništvo nikako da shvati da Amerika i njezini vojnici donose blagostanje i ekonomski prosperitet. Vojni imperij i lokalcima i vojnicima pod egidom "mirovne misije" prodaje muda pod bubrege, samo neki to shvate prije, a neki kasnije. Sve u svemu, mučan dokumentarac koji ne ostavlja puno prostora za veliku empatiju prema "širiteljima slobode" u obliku superiornih američkih vojnika izgubljenih u neprijateljskim planinama Afganistana.

zff_resterepo.jpg zff_resterepo.jpg

Festivalski dan završio je Kockicama u kojima se rijetko mogu vidjeti briljantni novi filmovi, ali s druge strane,  program je nužan inkubator za mlade hrvatske autore i autorice. Svako za izdvojiti je prvi igrani film, studenta prve godine Akademije Roberta Knjaza "Dečko iz susjedstva", sjajni već na Danima hrvatskog filma prikazani "Tetrapak" Filipa Peruzovića i možda najbolji u nizu jučer prikazanih filmova, "Onda vidim Tanju" Jurja Lerotića

Ključne riječi: ZFF
< >
Vezane vijesti